nedjelja, 24.10.2010.
Četiri zavađene pjesme
HAMAM
Bijeli svi kao od sjemena,
svih oboje snježni i poderanih koža.
Pitam te i kažeš
tvoje ime znači 'nešto veliko';
što može biti veće od ničega?
Možda bi i mene razodijenula neka majka
i častohlepno me silovala kakvom letvom
napipavajući nevinost
da sam ostala. Ali nisam.
Sjećam se,
stavio si dvije - tri kapi nečega u vodu
i bojala sam se piti
dok nisam tebe vidjela kako to činiš.
Trenutak sam pomislila
kako, ako me ubijaš, ubijaš i sebe,
i učinilo se svejedno
jer više od jednom umrijeti ne možemo.
Smiješno je bilo skriti se pred svima.
Nepotrebno. Simpatično.
Kao da sam ti rekla 'habibi'.
09.08.2010., vlak Slavonski Brod - Zagreb
SUBOTA KOJOJ SE HTJELO U NOVI SAD
Sve htjele bi, ali neka se odvije samo od sebe
nasuprot čarapane i stolarske radnje.
Neka Miriam ostane netaknuta
dok stolar ne napravi svojega potomka nekoj drugoj.
Čeka se znak života,
hinjena erektilna disfunkcija,
glavobolja, možda...
Stalo mu je očigledno;
pokuca na vrata svakih nekoliko dana,
potpiše se u vodenoj pari da ga se sjeti
kada se uplaši.
Valjda će Delfi biti pametniji.
12.09.2010., Zagreb
DJETINJE
- Ne budali. - kaže Princeza
i privremeno stišava napad histerije.
Ispravno je, osjećam da jest. To što govori - na mjestu je.
Neprepričljivo poput partije tenisa kada nestane vode,
predstave baleta kada plesačici pukne tetiva,
ispad shizofrenije,...
Provodi se referendum s dva ponuđena odgovora.
12.09.2010., Zagreb
YAKAMOZ DREI
Doista, ljubavi su tako stravične,
poput slova na zrcalu poslije tuširanja
bez obzira kako i kada ona označavala.
Prvim se sunovratima obratimo
kao da ondje leži ključ
za odgonetavanje čitavog kodeksa
vlastitih grešaka i stidljivih posrtanja.
I prvi pad se učini tek pukim pretkazanjem
onoga koji krvavi koljena na kraju.
Ponekad dlanove, laktove, bradu.
Ostali jednako jednaki kroz sve jednakosti
koje su se pričinile jedinstvenima,
unikatnima
kao pahulje snijega.
Boli kada shvatimo da isti smo
sada, uvijek i sutra.
Kada voljenja ne otjeraju šupljinu
svojom vriskom i uzdahom
i pozdravima dobrodošlice.
Zapravo je fascinantno koliko smo orni
svaki pojedini puta kada
trebamo odlučiti
želimo li s obje noge
zagaziti u isto govno.
13.09.2010., Zagreb
- 22:39 -