utorak, 29.06.2010.

Evolucijski jazz


Image and video hosting by TinyPic



Takve se stvari odviju podjednako spontano i promišljeno.
Odbija postati nečiji stid. Ona, ne srami se. Ona je ono što jest.
Zašto bi se netko sramio onoga što je ona? Onoga tko je.

Zbogom. Ako vjeruje, to će reći. Dovoljno će biti
ako ona povjeruje da se smije izaći iz kutije za cipele
u kojoj je zatrpana. U kojoj leži. Umrtvljena.
Floydovski 'ugodno otupjela'. Zen. Sasvim zen.

Stol su joj zauzeli dok je... eh, pudrala nos.
Rekla je samo da je došla prva i ustala su se lica bez lica,
statisti, preselili se na prvu prazniju rupu.

Ona, tužna je. Malo.
Prvo - vruće joj je.
Drugo, važnije - nije uspjela pronaći zelene samostojeće čarape.
Kakav to svijet nema čarape u boji u kojoj želiš?!
Ne, nije tražila ljubičaste. Jesu, plave doista jesu lijepe, ali to nije pitala.
Ljudi kao da ne čuju što govori.

U hladu je. Odande je lakše gledati zemlju kako se raspada.
Čak se i nasmijati. Pomislila je kako se isplati umrijeti
za kratkoročnu fiksaciju.
Više nego za državu. Ili za... hm, Ljubav? Ili i to spada pod fiksaciju?

Ako se ikada uda, udat će se za najboljeg ponuđača. Kao na aukciji.
Pametne žene znaju se prodati.
Uostalom, zar ne bi radije bila nesretna s koktelom uz bazen,
nego samo nesretna?
Nije teško biti dobra supruga sa prstenjem
koje blješti kao kristalna pepeljara pod žaruljom.

A rekla je - nema bijega. Ako upadne u zamku, ondje ostaje.

Hlad. Lijepo je ohladiti ramena pod suncobranom.
Smijati se nadobudnim društvenim kritičarima. Nadobudnom ičemu.
Floydovski 'ugodno otupjela'.
Ne mogu se iznevjeriti očekivanja osobe koja očekivanja nema.
Njoj se danas vjeruje. Ali nema u što. Osim u apsurd.

Religija sjena. Mantra i ponavljanja;
žena mora biti pritajeno senzualna - piše u Cosmu. Što znači to?
Zna li ona takvu ženu? Ne. Niti jednu.
Ne zna ni lice iz knjige koje spada u to. Niti jedno.
Njezina se zemlja raspada. Ali, u hladu je lijepo. I komarci spavaju.

Počinje razmišljati kako je ona aseksualna lezbijka.
Žene su joj uvijek bile oku prihvatljivije,
a spolne su misli katkad zanimljivije od samoga djela.
Rijetko, ali zalomi se.
Može li svjesno odlučiti preferirati žene?
I onda naučiti neku od njih da bude ista kao ona?

Ne. Nije zanimljivo. Onda, može ljubiti vlastiti zrcalni odraz.
Možda se tako poništi. Ne. Možda ipak...
Tko je ono rekao da je i Ništa izvjestan oblik savršenstva?

Ništa je smiješno. Dok se zemlja raspada. Kada gleda iz hlada.
Ona se smije.

Kada na pad gleda kao na rađanje potencijala novog uspona,
ima čemu nazdraviti. Iako se svjesno laže. A ne voli lagati.
Ipak, zadržava pravo da si laže u lice.
Ako zna da laže onda to i nije laž. To je igra. Dokolica.

Samo ona je u igri. Ni muško, ni žensko, ni srednje.
Ona. I malo Ničega. U hladu.

Ničiji stid. Ni svoj. Ni moj. Ni njegov. Ni njezin.
Malo Ničega uz zeru apsurda.
I čudnim stvarima koje brzo lete. Sjaje dok lete.
Svaki puta je drugačije. Nekad se nasmije kao na ono JOOOJ!.
Koji puta je ozbiljna na Mi smo još MALE. Još sviraju iste pjesme.

Tribine crvenoga lampiona su ograđene.
Neka prijateljstva mrtva i pokopana. S dužnim poštovanjem.
Ali glavica je visoko. Svi kažu da je loše za kičmu grbiti se.

***


Image and video hosting by TinyPic



- Voliš li seks? - pita ju zgodni mladić.
- Ne. Ja sam pripadnica katoličke mladeži. Ne vjerujem u seks prije braka, a i tada samo i jedino u svrhu pravljenja potomstva treba davat mužu. A i to nevoljko. - odgovara ona i urla od smijeha.



Image and video hosting by TinyPic



***

Samo je željela postati Irma la Douce;
zašto nigdje nema zelenih samostojećih čarapa?
Pa da se igra Disneyeve Ariel i glumi da čeka na spasenje
i da onaj koji ih spusti može Ništa obojiti, nacrtati mu oči,
udahnuti neku utvaru unutra. Da makar u prividu nalikuje... Nečemu.

I onda se nasmijala. Zemlji u rasulu. Glupoj zamisli.
Kavi ranije sa prijateljicom na suncu. I smijehu jer su se svi osvrtali
na njihove glasne raskalašene tonove.
I frajeru sa glupim pitanjima. Svim frajerima sa glupim pitanjima.
U hladu. Smijala se. Game over.

Sjetila se Herodotove priče o Kserksu. I prolaznosti.
I toga da će umrijeti. Danas. Sutra. Za pet godina.
I smijala se.






- 22:11 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Vještice, kurve, izide



Image and video hosting by TinyPic



Lyra će reći bilo što samo da tišina ishlapi. To je sasvim korektno.
To je u redu. Ionako, potreba da redefiniramo svoj status
dolazi ciklički skup sa godišnjim dobima. Pred jesen se izgubimo.

Ona je najdulja veza u mom životu. Status? Kakav god,
uvijek it's complicated. Jednostavno je dosadno. Bezvezno.
Poput bračnoga para sjednemo, pijemo kavu.
Onda si kažemo da se volimo, ne uzimamo se zdravo za gotovo,
smeta nam što nam smeta, primijetile smo što jesmo,
očito je ono što jest, mislimo da mislimo da mislimo. Ja, ja.

Lyra Sangre opet je u crnom. Doduše, uvijek je takva.
Privid ozbiljnosti, klasike, arhetipa, suptilno, nježno, graciozno,
ali prije ili kasnije progovori. No, to i volim na njoj. Dostojanstvo.
To, uz još mnogo drugih stvari.
Onu brazdu koja joj se napravi od kose na licu kada plešemo.

Gledam je, smiješna je. Govorim joj: - Smiješna si.
Zabavlja me ružičasti ukras na njezinoj glavi.
Vidim na kilometar,
ondje nipošto ne pripada.
Na mojoj glavi se ne bi ni primijetio. Ali na njezinoj strši.
Čini se da i nju to veseli.

Sjeća se priče o Ljepotanu, kada me pitala kakav je
i rekla sam joj: - On ima commitment issues.
Ona je odgovorila: - A, to nešto kao ja?, na što sam joj rekla:
- Da, samo ljudskije.
Samo odani ljudi smiju si reći takve stvari.

Lyra opet šapuće na nekom jeziku koji ne razumijem;
doista, taj njezin logos zvuči kao zmijski.
Kao da se organski opire tim novim spoznajama.
To nije ono što želi znati. Nije zanimljivo.

Dugo nismo išle plesati. Posljednji puta smo se
igrale bulimičarki s Umjetnikom. Ona ga je tada upoznala,
a on i ja već smo imali history.
Disko. Disko. Disko. I prćasti guzovi mlađih od nas.

Kao da je ikada bilo važno kako,
bilo je važno samo da je.

Poskliznem se. Padnem. Ona upire prstom.
- Kaže moja baka, 'ko se ruga, poseru ga. - kažem ja.
Ona se posklizne. Padne. Smijem se i dižem ju.
- Rekla sam ti. - govorim joj.

Gdje si bio? Nigdje. Ne znam.
Što si radio? Ništa. Ne znam.
S kim si bio? Ni s kim. Ne znam.
I onda se pravimo da je to tajna. Jer tajne sve ljude zanimaju.
Nitko ne postavlja pitanje onome za koga misli da je rekao sve
samo zato što puno pričamo.

A Lyra i ja ne prestajemo.
Zato i bude smiješno. Kada misle da smo to.
Mi prešutimo jer u to vrijeme već pričamo nešto drugo.
Glasno se smijemo. Svojoj disleksiji. Mom dečku, Slavenu Biliću.
I njezinom dečku, Ericu Bani.

Lyra, moja Lyra. Moja crna Lyra. Moja šarena Lyra.

Super je važno depilirati noge. I šljaštiti se.
Ona voli zlatnu. Ja srebrenu.
Tako i zvučimo. Kao da voli zlatnu
i kao da volim srebrenu.

Posvađamo se na njemačkom. Svašta si teškoga kažemo:
Frühstück! Mama ist dein Papa! Silvyja verfügt über 17 Jahre!
Ich liebe es, Zeitschriften für junge Menschen zu lesen!
Kuh auf dem Mond! Es macht Spaß!

Bude tu teških riječi. Ali brzo se pomirimo i zagrlimo.

Jer, mi smo complicated. To tako mora biti.

- 11:33 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ivica. Josip Mihovil. I Narcisa.







Već smo dugo sretna obitelj.

Ivica svaki dan dolazi na moja vrata, ne znam odakle dolazi. Ne znam kamo ode kada ga nema. Nikada nisam pitala. Imaginarni likovi odlaze valjda u bezdan kada ih otpremimo. I onda se iz njega vrate. Ne sjećaju se, slutim, gruboga glasa i tekih riječi kojima ste ih možda ispratili. Ivica dolazi svaki dan u četiri popodne. Dočekam ga u bijeloj potkošulji i nekim udobnim gaćicama jer je u stanu uvijek dovoljno toplo da čovjek može hodati gol, ali nije pristojno stalno hodati gol. Na prizemlju živimo i susjedi nas mogu gole vidjeti kroz prozor. Nije pristojno biti gol čitave božje dane.

Ja se onda propnem na prste i bacim mu se oko vrata. Čvrsto me stisne, onakav, ćelav i ogroman i snažan. Naslonim mu bradu na tetovažu na kojoj piše JNA i neki broj. Nikada ne bih rekla da Ivica ima godina koliko ima. Obavezno me skine već na vratima. Ne znam kamo nestane sva ta rastrgana bijela odjeća svakoga dana. Zasigurno u zemlju izgubljenih stvari.

Onda vodimo ljubav, Ivica i ja. Prvo me podigne na ormarić za cipele, zatim odlazimo u kuhinju i naposljetku završimo na velikom crvenom krevetu. Uvijek natopimo plahtu znojem. Ali kada se vratimo iz tuša krevet čudesno bude pospremljen. A Josip Mihovil se tada budi.

Uznemiren je. Plače. Iako nije njegov sin, Ivica ga uzima iz kolijevke i stavlja ga u krilo. Dijete kao čarolijom utihne. Uvijek me smiri pogled na moja dva muškarca. Sjedim Ivici u krilu. S jednom rukom pridržava mene, a drugom Josipa Mihovila. Lijepo je to dijete. Miloga pogleda, smeđook. Liči na svojega djeda, moga oca na slikama iz djetinjstva.

Navečer, slušamo Satiea. Ivica kupa bebicu, a ja češljam dugu smeđu kosu pred zrcalom. Onda mi preda mog sina u ruke. Izljubim njegove ručice, njegove okice i bucmaste obraze. Plešem s njim. Ivica nas uvijek dođe zagrliti i pozdraviti malenoga prije spavanja.

Sjedim u stolici i gledam to malo čudo do dugo u noć. Čitam mu Matovilku. Tu sam priču voljela kada sam bila mala, a čini se da ju i on voli. Raduje se onakav pospan. Sve stišće ručice i bori se sa snom. Sve dok na kraju ne zaspi. Gledam ga još satima kako miran sanja. Ivica mi pravi društvo dok sasvim ne klonem. Onda me otprati u krevet. I nas dvoje odlazimo na počinak. Ivica me zagrli snažno, kao da sam od žive pa ću se rasprsnuti. Osjetim na potiljku njegovo srce kako mi udara o glavu. Puno o čovjeku saznaš dok spava.

Ujutro, probudim se u praznom stanu. Prebrojim razvodne kutije. I dalje, dvanest ih je. Popijem kavu ne bih li razlučila u kojemu sam svijetu. I onda odem na faks, pijem kave s vršnjacima. Svi smo tako veseli, bezobrazno smo veseli.

I dođem kući. Čekam četiri popodne.

- 00:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.06.2010.

SVITANJE


Bijelo rođenje


Gospodin Angelus življaše u predgrađu sa svojom suprugom, plemenitom gospom Angelus, i njihove dvije kćeri, u lijepoj maloj kući snježno bijele fasade sa dva raskošna bora ispred pročelja kuće koja su zakrivala pogled na prozore njihovih spavaćih odaja.
Gospodin Angelus bio je radišan čovjek koji je slobodne trenutke provodio kuglajući sa braćom u susjednome gradu, dok se gospa Angelus družila sa njihovim ženama uz zvuke televizora, izmjenjujući recepte za kolače i vezući goblene.
Njihova starija kći udala se za mladoga Nijemca, crnokosog, brkatog, markantnog gospodina Käsea i u doba kojim započinje ova bezimena priča, imala je s njim već jednu kći, malenu Faunu. Gospodin Käse obožavao je svoju ženu, obasipa ju je raznoraznim darovima, svakodnevno ju nastojeći iznenaditi nekakvom sitnom gestom pažnje. Ona ga je zauzvrat voljela onoliko koliko jedna žena može voljeti jednoga muškarca; bio je njezin ljubavnik, prijatelj, brat i otac, skladna muževna pojavnost koja je sjedinjavala sve njezine težnje.
Mlađa kći gospodina Angelusa zabavljala se sa skromnim gospodinom Dadaom tijekom nekoliko mjeseci, nakon što ga je upoznala kao ambicioznoga zaposlenika sestrina supruga. Neočekivano sasvim, jednoga se dana u srpnju 1989. godine, pojavila pred strogim gospodinom Angelusom i obznanila njemu i majci kako se ubrzo udaje za gospodina Dada i da se trebaju radovati unučetu za nešto više od pet mjeseci.
Gospodin i gospa Angelus, iako prvotno u šoku, odlučili su svojoj kćeri i novostečenome zetu izgraditi kuću u vlastitome dvorištu kako bi bili na raspolaganju svo vrijeme novom članu obitelji koji je bio u dolasku. Angelus i Dada ubrzo su razvili odnos oca i sina, a gospa Angelus je oba svoja zeta prigrlila kao vlastite sinove uživajući svo vrijeme u sreći svojih kćeri unutar zajednica koje su si odabrale.
Ljeto koje su proveli družeći se, ispijajući kave u dvorištu gospodina Angelusa, još će godinama kasnije prizivati u sjećanjima raznježeni i sa suzama u očima.
Nekoliko dana iza Božića, dok su gospa Käse i gospa Dada sjedile u toplom dnevnom boravku gospe Angelus i promatrale kroz prozor snijeg koji je grlio čitav vidljiv horizont, gospa Dada osjetila je vlaženje prepona i naslutila da je stigao čas dolaska malenoga bića koje je nosila u sebi tada već nekoliko dana duže od devet mjeseci. Užasnuta bolovima obratila se ljubljenoj sestri moleći je da ju odveze u bolnicu te da obavijesti gospodina Dada da je postao otac.
Čitavu se noć koja je uslijedila borila s trudovima zaprepaštena, sama u bolničkoj sobi - pojava specifična za blagdanska razdoblja, patila se, znojila i u rano svitanje na Silvestrovo, smeđooka djevojčica je grlato najavila svoj slavni dolazak.
Gospodin Dada pod prozorom je opijen pjevao dvama ljubavima svojega života ponosan, svjestan da je sav njegov život oformio smisao u prvom vrisku malene Narcise.






Neka pazi kako vozi


Godina koja je uslijedila donijela je još jedno veselje kada je u kolovozu 1990. gospođa Käse malenoj Fauni pridružila plačljivu sestricu Floru.
Fauna je voljela svoje malene sestrice. Nerijetko bi u tišini promatrala Narcisu i Floru kroz prečkice na kolijevci kako mirno spavaju. Osjećala je odgovornost starije sestre premda je imala manje od dvije godine; one su bile još sasvim majušne, a njezin je zadatak bio postepeno ih uvesti u svijet koji je već dobro poznavala kao harmoničan suživot pripadnika obitelji Angelus, Käse i Dada.
Obiteljsko je blagostanje završilo s prvim koracima malene Flore. Rat kojega su se bojali svi pripadnici obitelji, ali i naroda u njihovoj neposrednoj okolini, uzeo je svoj danak sa smrću gospodina Käsea.
Gospa Käse bila je shrvana; svakim pogledom na svoje malene djevojčice, osobito Faunu koja je čitavim svojim licem, gustom crnom kosom prikazivala svojega mrtvoga oca, gospođa Käse kao da bi nanovo umrla iza ljubičastih podočnjaka i očiju crvenih od suza. Flora se tada teško razboljela, danima se previrala u vrućici, a liječnici nisu mogli utvrditi uzrok njezine iznenadne bolesti. Gospa Käse jedva se nosila sama sa sobom, a kamo li sa bolesnom djevojčicom. Primijetivši to, njezina sestra, gospa Dada privremeno je preuzela njezine majčinske dužnosti: kupala je djevojčice skupa sa Narcisom, vodila ih u šetnju i u posjete baki i djedu Angelusu.
Gospa Dada tugovala je za gospodinom Käseom onako kako se tuguje za starijim bratom, dostojanstveno, nastojeći njegovim najbližima olakšati sve formalne obveze glede nadolazećeg pogreba i karmina iza njega. Srce joj se drobilo u grudima kada je preuzevši ulogu svoje sestre, u pratnji gospodina Dada i samoga vojnika, išla u vojarnu identificirati ostatke sestrinoga princa. Svojega je prijatelja prepoznala po bijelom svilenom rupcu i skupocjenom zlatnom satu koji je dobio na dar od njezina oca, gospodina Angelusa, kao znak dobrodošlice u njihovu obitelj. U tim je trenucima blagoslivljala nebesa i kršćanskoga Boga što joj je sačuvao gospodina Dada od takve stravične sudbine.
Prvoga jesenjega jutra, mjesecima nakon tragedije koja ih je snašla, gospodin Dada je uz prvu kavu toga dana na dvorištu Angelusovih svojoj drugoj majci, gospi Angelus, zamišljeno i nježno rekao:
- Gospo, čuvajte svoju kći. Čuvajte moju Narcisu.
- Što ti je, sine? Zašto govoriš tako tužno? - upita ga gospođa Angelus samilosno ga gledajući.
- Ništa, gospo. Samo mi obećajte da ćete ju čuvati. Ne želim ju sada buditi. Recite joj da pazi kako vozi dok me nema. - odgovori joj on ustajući se sa stolice i ljubeći dragu gospu Angelus u čelo.
Sjeo je u vojni auto, otvorio prozor, mahnuo punici i odvezao se prema vojarni. Nikada se iza toga više nije vratio.





Fićo ispod prozora


Tijekom rata, gospodin i gospa Angelus morali su napustiti svoju lijepu malu kućicu snježno bijele fasade sa dva raskošna bora ispred pročelja kuće, i smjestiti se u satelitskom naselju u blizini susjednoga grada. Iz raskoši vlastitoga ognjišta prebjegli su u ruševnu kuću bez sanitarnoga čvora i električne struje. Gospodin Angelus, snalažljiv kakav jest, izgradio je svojevrstan generator koji je proizvodio dovoljno električne struje za napajanje tih nekoliko sobičaka. Izgradio je i poljski wc, a kupali su se na hodniku polijevajući jedno drugo naizmjence vodom.
Njihova kći, udovica Dada, s malom Narcisom uselila se kod sestre, udovice Käse, i njezinih kćerkica, ne bi li jedna drugoj davale snagu potrebnu za preživljavanje teških trenutaka koji su ih snašli i pružile svojim princezama najbolju verziju sretnoga djetinjstva koja je u njihovoj situaciji bila moguća. Uistinu to i jesu postigle, male su se vragolanke ipak najčešće smijale.
Igrale su se, doduše, prilično morbidnih igara jer su igre oponašanje svijeta koji djecu okružuje, a svijet koji je njih okruživao raspadao se nad njima. Ponekad bi Narcisa bila pokojnik, a Fauna i Flora nadvile bi se nad nju, prekrstile se i združenih dlanova recitirale očenaše. Ponekad bi bile junakinje sa maramama svezanim preko čela i maskirnim bojama po licu koje samom svojom pojavom i jednostavnim kung-fu trikovima zaustavljaju sve borbe i prekidaju rat; baka i djed vraćaju se u svoju kuću, očevi ustaju iz grobova u kojima su do tada gledali prijenose dnevnike i svi žive sretno i zadovoljno do zauvijek.
Fauna je prva krenula u vrtić, a Narcisa i Flora najviše su vremena provodile kod gospodina i gospe Angelus, sa djedom popravljajući i projektirajući sve čega bi se dosjetile.
Ispred izbjegličke kuće Angelusovih stajao je pokvareni crveni fićo na koji ih je gospa Angelus višestruko upozoravala govoreći da ne ulaze unutra jer same nisu dovoljno snažne kako bi otvorile vrata iznutra.
Jednoga ljetnoga dana ipak ih je savladala dječja igra i nehotice su se zaključale unutra. Flora je plakala, a Narcisa ju je nastojala smiriti govoreći kako će ih prije ili kasnije netko ipak pronaći i kako neće svoje kratke živote skončati unutar malenoga crvenoga čudovišta. Kada se Flora umirila, zajedno su smišljale nove teorije za osvajanje stare obiteljske kuće, nakon čega su pričale o letu na Jupiter.
Već se smračivalo i Flora je klonula u Narcisinom zagrljaju natečenih očiju od plakanja. Njezine smeđe lokne stapale se sa grudima četverogodišnje Narcise sasvim sestrinski, povjerljivo i nježno do te mjere da je Narcisa znala da je veza između njih ona koju ne prekidaju životne okolnosti, budući muževi, različiti gradovi... Flora je zauvijek od toga trenutka bila njezina štićenica, maleno biće za koje je odgovorna, biće kojemu polaže život u ruke.
Pronašla ih je gospa Angelus oko 20:00 sati zagrljene i usnule, izbavila ih je iz ralja crvenoga fiće ne govoreći im nikakve prijekore jer je znala da je sve što su proživjele u tih nekoliko sati sasvim dovoljna kazna i da bi dodatne sankcije bile tek nepotrebna potvrđivanja autoriteta.
Gledala ih je spokojne i vesele gdje se u dnevnom boravku oslanjaju na gospodina Angelusa koji je sa kauča gledao neku informativnu emisiju, misleći na sveprisutnu jezu u odgoju djevojaka bez očeva. Gospodin Dada i gospodin Käse kao da su se tada nasmiješili iz očiju malenih unuka govoreći joj:
- Majko, sve će biti u redu.







Istraživači


Flora i Narcisa bile su izrazito znatiželjna djeca, a njihova je znatiželja doživjela svoj klimaks sa tajnim paktom kojim su se obvezale na saznavanje svega što je moguće saznati o mikrosvemiru oko njih. Narcisa je upravo zato sa svojih bijednih četiri godine natjerala gospu Dada da ju nauči čitati i pisati; morala je evidentirati sve što otkriju i saznaju kako bi sve informacije imale na uvidu svaki puta kada to bude potrebno.
Curica je brižno vodila evidenciju svih njihovih aktivnosti od hrane za doručak, preko igara sve do doba dana u kojemu bi ih gospa Angelus okupala i spremila u pidžame. Narcisa je nepodopštine marginalno navodila bojeći se visokih tonova majki koje bi eventualno mogle pročitati neki od njezinih zapisa.
Nekoliko dana prije Božića, gospa Angelus toplo je obukla unučice u skafandere ispod kojih su bile umotane u pletivo, ostavivši samo njihove velike oči na vjetrometini kako bi se mogle nesmetano kretati kada izađu van. Snijeg je bio visok, ali njih su se dvije neumorno probijale kao u Sienkiewiczovom romanu ne posustajući pred bijelom preprekom ni u jednom trenutku. Dođoše tako do oraha koji se nalazio na samoj sredini bašče i odlučiše se odmoriti sjedeći u snijegu. Sjele su oslanjajući se na stablo prekriveno smrznutom mahovinom i stišale se kao da prirodna harmonija bjeline to od njih traži. Ubrzo je tišinu prekinulo cvrkutanje koje je dopiralo sa suprotne strane drveta.
Iako Narcisa nije bila osobit ljubitelj životinja, popustila je Florinim inzistiranjima da se pobrinu za vrapčiće. Oko njihova gnijezda na zemlji omotala je pleteni crveni šal ne bi li na taj način makar malo ugrijala ptiće prozirne kože. Flora je pronašla u snijegu okrhnuto dno staklenke dovoljno duboko da u nj uspu malo vode za uplašene životinjice i povukla Narcisu za sobom do potoka koji je tekao iza bašče.
Dok su se borile sa snijegom, Narcisa je ponavljala kako je sve što čine loša zamisao i kako će se djed i baka ljutiti ako saznaju da su tako daleko zalutale u svojim igrama, ali Flora je ustrajala. Kada su došle do potoka nagnula se da zagrabi vodu, ali bujica ju je povukla i pala je u potok. Jedva držeći se za nekakvu grančicu zapomagala je onoliko glasno koliko joj je voda s kojom se borila to dopuštala. Narcisa je pohrlila izvući ju i povukla njezinu mokru ručicu najsnažnije što je mogla. Uspjela je izvući svoju sestricu iz vode. Flora je pala u njezin zagrljaj uplakana, a već trenutak zatim ubrzanim je korakom bila na putu prema kući urlajući iz svega glasa.
Gospa Angelus koja je u to vrijeme u dnevnom boravku pravila ručak, čula je strašnu vrisku i potrčala prema bašči iz koje je dolazila uplakana Flora u odjeći s koje se cijedila voda.
- Što je bilo? O Flora, što si učinila Flora? Flora što je bilo? - u nevjerici je ispitivala svoju unučicu.
- Narcisa me gurnula u potok. - kroz suze reče Flora hoteći svu svoju krivnju usmjeriti prema starijoj sestrični.
Gospa Angelus bijesna i u strahu utjera djevojčice u kuću, a Narcisu zatvori samu u spavaću sobu. Djevojčica je tada čvrsto odlučila ne izdati stvarnu priču gospi Angelus jer je shvaćala da bi se sankcije koje joj slijede usmjerile u Florinom pravcu, a kodeks starijih sestara nije joj dopuštao takvo nesmotreno ponašanje. Shvaćala je nepobitno da ju je Flora izdala, ali istovremeno je razumjela njezin strah koji je proizlazio iz susreta sa smrću, suočenja s koncem u četvrtoj godini.
Sestre su krhke, sestre griješe. Sestre su dužne snositi odgovornost - to je njihova božanska vokacija.






Mama, jesam ja ovca?


Jesen uoči sedmoga rođendana, gospa Dada, upisala je Narcisu u osnovnu školu. Ratno se stanje smirilo pa su se ona i njezina kći preselile iz stana gospođe Käse u stan na drugoj strani grada. Ona je pronašla posao i uspjela namaknuti dovoljno novaca za sasvim pristojnu egzistenciju sebe i svoje kćeri.
Narcisa je u školi bila daleko ispred svoje generacije: pisati je naučila par godina ranije, kao i čitati, pa joj je najčešće bilo dosadno prelistavanje slikovnica na koje se svodila propisana školska lektira. Zanimljiva joj je bila jedino matematika, a vjeronauk uopće nije razumjela.
Taj im je predmet u školi predavala stroga časna sestra Jelena. Na jednome od sati govorila je kako su ljudi stado Božje i ispričala im je priču o pastiru koji napušta stado ne bi li pronašao jednu izgubljenu ovcu. Djevojčica nije razumjela što im ta žena govori i kakve to veze ima sa Bogom.
- Mama, jesam ja ovca?- pitala je majku koja ju je taj dan pokupila iz škole.
- Nisi, sine. - uz osmijeh joj odgovori gospa Dada ni ne pomislivši na što se Narcisa referira. Stavila je to pitanje u kategoriju 'dječja posla'.

- 14:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.06.2010.

Stare tlapnje. Perpetuum mobile




Image and video hosting by TinyPic



- Hoćeš reći da si se promijenila? To hoćeš reći?!
- Da, to hoću reći.
- Znam te. Ljudi se ne mijenjaju. Ti si trebala umrijeti.
- Ne znaš me. Ni tada nisi, a sada pogotovo.
- Ne, ne, znam ja tebe. Ti si zla.
- U redu, može biti. Nije na meni da sudim.
- Stvarno hoćeš reći da si drugi čovjek?
- Da.
- Trebala si umrijeti. Ti si trebala umrijeti.

***

Usnula golih leđa, na deki, skrivena u ljetu,
njezini snovi sele njezinu kuću ujutro na zapad,
uveče na istok.
Poznanik postaje prijatelj, postaje lijep, biva mlad.
Kako iza očiju prepoznaješ nekoga kada to i nije on?

Rastužilo me nešto što je Ljubavnik rekao.

Lyra joj govori da se čuva.
Lyra joj tumači. Govori što čuje.
I ona je pomislila jednako.

Katkad je lijepo zanijeti se mirisom rose
kada noć porađa jutro. Kada hodaš. Gledaš sjene.
Strah te je. Ali vuče te. I želiš ga. A ne govoriš to.
To se ne govori. To se ne smije reći.

- 22:27 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.06.2010.

Bezimeni teddy bear



Image and video hosting by TinyPic



Čovjek se skloni u hlad. Suštinska potreba pobjeći od bljeska,
a ono sjaji kada ne treba, ide u oči. Bolno je, prečesto.
Porculansko se lice ipak odlučilo predati. Postati cigansko. Rumeno.
Bljesak klonuo iza oblaka, odbija sjati na bijele grudi
kao što su one odbile sjati na njemu bezbroj puta. I više od toga.

Gotovo plačno, šaljem Ljubavniku dopis, raport,
o najnovijoj zavjeri univerzuma. Vješam veš. Gledam prolaznike.

Katkad mi se, samo od sebe, vjeruj, ničim pozvano,
javi pitanje nevinosti, kreposti, čistine, himeni, kamo odu?
Čuvaju li djevojke to šareno, bijelo možda, ili crno, rublje
koje su skinule pred nekim? Je li ono relikvija? Ključ.

Moja relikvija ružičaste je boje. Nacrtana su usta. Kiss me, piše.
Zvuči tako molećivo, infantilno. To ne može biti sveto. Niti za pamćenje.
Anali uvijek bilježe ono što nas je preobratilo:
KATARZA.
To nije to.

***

Na uzglavlju svoje dječje postelje lijepila sam žvakaće gume.
Da mi se ne petljaju u kose. Kako se krevet selio po sobi,
selile se i one.
Kao kalendar, poznavali su se dani po bojama.
Utorkom, bile su crvene. One velike. One od višanja.

Majka... zgražala se. Naposljetku, skinula sam ih.
Ondje ionako više ne živim.
A ti zidovi, zidovi sa stihovima, fotografijama, crtežima,
pismima, cvijećem, oltarima, jelovnicima, cjenicima,
zapisima, šaranim papirima, ukrasne salvete,
stvari koje ljudi drže skrivene u ladicama,
citat Pamuka ispod crteža žene kojoj je ispala dojka.

I jedan kalendar, jedne davne godine,
fotografija prve ljubavi u travi, u staroj vojarni.
Stara Vječnost i Narcisa isprepletenih njedara,
lica im se ne vide od upetljanih kosa.

U toj sobi nema više djevojke koja je ondje živjela.
Crvenokosa je isparila. I Stara Vječnost. A te uspomene...
Simboli nečijeg drugog života.

Crkva jednoga djetinjstva, jednog paljenja,
ispušenih cigareta na prozoru s pogledom na šoping centar.
Istih onih koje smo Majka i ja godinama ignorirale,
kao da se ne odvija ta postponoćna balada dima. S olovkom u ruci.
Katkada bih telefonirala. Nije se imalo što za reći,
ali taj tobožnji osjećaj pripadanja nalagao je javljanje.

Ostao je zlaćani medvjed s kojime sam godinama spavala;
ona, crvenokosa, ljubičastokosa, smeđokosa,
djevojka sa zelenim pramenom spavala je sa medvjedom.

To je spomenik.

***

Igračke uvijek imaju imena. Baš kao muškarci. I žene.
Ali kada postanemo VELIKI, imena postaju neznatna,
lica se razvodne u akvarelu i zaboravimo se
kao da nikada nigdje ničega nije ni bilo.
Osim medvjeda. Rđavog medvjeda.
Što smo jednom, davno, jednom,
po želji dobili na dar za rođendan.

- 15:55 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 23.06.2010.

Broj 10








Oc.
Savršenstvo u samoglasniku koji imponira suglasniku;
imponira mu mladost, imponira mi zaigranost.
Čuju oči, čuju sve što se u zvuku ne kaže.
Katkad znamo da oni znaju da mi znamo da oni znaju.
Simpatično, 'pravimo se glupi'. Mušice na zidovima. Zidovi sa ušima.


Manifestacija.
'Ono što otkriva nešto drugo', simptom.
Blagi kašalj kada se ovlaže nogavice na kiši,
temperatura kada se odjeća sljubi s tijelom.
Kao majka, govori o tušu, toploj odjeći, komoditetu.
Poslušam. U pravu je. Već nekoliko puta.


Pas.
Ništa kod ljudi nije bezuvjetno. Privrženost, skuplja je od svake taštine.
I privremena, ako je razuman čovjek u pitanju. Neobuzdana. Prolazna.
Nije nemoguće odlučiti se za stočara
koji će ostaviti žig na butinama. Ipak, takve se stvari odabiru.


Emocionalnost.
Kada ne bih koristila riječi, proizvodila bih tupu, BEZznačajnu buku,
buku u komunikacijskom kanalu. Nalik lavežu, cvrkutu.
Podanik spominje taktičnost. Ne vjerujem u taktičnost.
Istina ili jest ili nije. Nema polovične istine. Sivo nikada nije sivo.
Ne bježim uzalud od teških riječi. Poezija, poetika, obje su riječi.
Shvatljive. Jednostavne u svojoj kompleksnosti.
Može se misliti da se zna. Ne može se znati da se misli.
Bez riječi na slova koja ne volim. Koja lažu. Koja sama vjeruju da su istinita.


Vjernost.
Eh, pašče. Svi otkidaju na vjernost. Kao da se s aksezom rađamo.
Tko se diči suzdržavanjem pred trpezom punom delikatesa?
Onaj tko u hladnjaku čuva blagdanske komade,
posegne za njima dovoljno često da im okusa ne zaboravi,
dovoljno rijetko da ih poželi. Ni vode ne pije onaj tko žedan nije.


Motivacija.
Reče on, Ljubavnik reče - ne definira. Nastoji potaknuti.
Žena nije perpetuum mobile.
Bicikl. Kreće se kada mu okreneš pedale.
Knjiga smisla ima samo kada ju čitaš. I tumačiš.
Daješ joj njezino kroz svoje. Dlanovi i oči i riječi.
Katkad mi se pričinjava da sam to i sama pomislila.


Suradnja.
Odgovor. Replika! PRIGOVOR! Dijalog, ipak, dijalog.
Zašto ljudi koji ti pokušavaju objasniti nešto na nepoznatom jeziku
uvijek viču? Drame. Viču. Lamataju rukama.
Smiješno je. Katkad je dovoljno uprti prstom
i čovjek će pogledati. Razumjeti.
Gdje je buka nema ljudi. Parlamentarizam. Sjećam se,
morala sam 500 puta napisati definiciju u bilježnicu.
Pametnom dovoljno da ne upada u riječ. Ili išće gledanje.
Od eksplozija se bježi. Akcijski se junaci ni ne osvrnu.


Sjever.
Šutnja je hladna. Topla u svemu ledu.
Bliska. Daleka.
Rijetki znaju otopiti led da ne razliju kapi
čitavim svojim rukama. Da ih ne boli jezik.
Jednom sam rekla da mislim da je pakao polarni.
Ljubavnik je, znam, iblis. Svecima se ne sjaje oči.
Ja sam Nefil. I sve je u redu. Dok god to imam na umu.
Sveci ne nose toliku čovječnost. Zato ih se i slavi. Neljudskost.


Bijelo.
Kao kada kažu da je nebo plavo, a ti jasno nazireš sve nijanse,
sve akromatsko. I ne možeš dugo gledati jer boli.
Ozljedi rožnice i osjećaš pritisak iznad ušiju
jer ti lubanja ne da disati. Ne možeš se suspregnuti od vriska.
A ipak ne vrisneš. Nije pristojno vrištati.
Ljudima je vrisak poziv u pomoć. Zato oči vrište.
Kada ih zatvoriš i u mraku si. Svejedno, osjetiš crvenilo bijeloga
što želi poljubiti tvoje zjenice.
Čak i sasvim malo.
Ne znaš izvor te bjeline, ali te on zove. Prodire i uzima.


Stvaranje.
Baš kao što je rekao.

- 17:31 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 22.06.2010.

Bratstvo, partnerstvo, prijateljstvo; Gospođice iz Avignona i ostale utvare




Image and video hosting by TinyPic



Sjedim s Rjepninom i pijemo tužnu kavu. Konobar se nasmiješio.
Nasmiješila se i ja. Kurtoazija, osnovni maniri, što li.
Nešto ipak vuče na smijeh, iako je sivilo zavilo, ovilo, obavilo
sve što oko dira. Bonton. Neka kažu da me Majka lijepo odgojila.

Danima nisam Umjetniku ostavila nikakav zapis,
kao da mi nedostaje riječi za njega. Boja je prerasla u ne,
u krik rutine i nema se tu što reći. Ništa živopisno. Ni spektakularno.

Mislim si kako je draga devijacija u rasporedu,
onaj nepoznat glas koji te nazove i ponudi ti posao.
Kao i onaj poznati glas nekoć dragog poznanika
koji je otišao, oženio se, sasvim prirodno oprostio se bez riječi;
sada zove, besramno, zaboravljajući što se dogodilo.
Zove i treba tvoju pomoć. Isto kao i poslodavac.

Luie zna da neću plakati za njim. Zna i da ću se odazvati.
Iako je prijateljstvo davno umrlo. S njim i zajedničke teme.
Ne mora mi se sviđati, ali dala sam riječ. Riječ. Obećanje.

Vjernost je karakteristika pasa, a odanost vrlina ljudi.
Nismo li ipak krvožedni? Jesam li gladna noge svojega vlasnika?

Ljubavnik je divan, kao što iluzije imaju tendenciju biti,
u protivnom, zvao bi se Čovjek. Superheroji su mi ipak draži.
Ipak sam samo žena. Mladost, oštrina, zaigranost, rječitost -
ništa što bi umanjilo moju ženskost.
Pogled mi je zastao tu gdje jest.

Luie zna da neću plakati.
Hir nekad preraste u sumanuti Dunkelheit,
vjeruješ sam da izlaza nema i kopka te tvoja nemoć.

Ljubavnik kaže vrlina. Ciceron kaže vrlina.
I to me smiri. Puka disciplina. Simultanost.
Budućnost nas ne poznaje, a Prošlost kaže vječni.
Možda doista i besmrtnost je smrtna.

Rjepnin mi je popio kavu. Umalo i ektoplazmu.
Prazno, porazno, pobjednički, kao meduza brojim korake;
kakva je to žena koja priznaje poraz? To biće satkano
od nepostojanosti, nedovoljno samo sebi, previše bilo kojem njemu,
žedno sokova svojih priležnika, gladno lica koje odobrava.
Žena ne pripada. Ona jest.
Auto pripada. Stan pripada. Pas pripada.
Žena jest.

Iako Ljubavnik je, kraj ostalih muza,
kao Tadzio kraj Engleza; život i glazba.
Ako zaslužujem poraz, njega bih birala za krvnika.
Ali Ljubavnik kaže vrlina. Ja kimam glavom.

Zato Luie zna da neću plakati.

- 23:41 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Žute gaćice. Žuta šalica. Žuta olovka.


'Ispod nebeskog polutara u dolinama gde se mešaju slana i slatka rosa, raste ogromni otrovni vrganj i na njegovoj kapi, pretvarajući njegovu kužnu krv u slast, male jestive pečurke izvanrednog ukusa. Jeleni u tom kraju vole da obnove mušku snagu tako što pasu s otrovnog vrganja pečurku. Pri tome oni koji nisu dovoljno pažljivi zagrizu suviše duboko, zahvataju zajedno s pečurkom i vrganj i umiru otrovani.
Svake večeri kad poljubim svog dragog, ja pomislim: sasvim je prirodno da ću jednom ugristi suviše duboko.' (Milorad Pavić. Hazarski rečnik. Žuta knjiga. Hazarska polemika)




Image and video hosting by TinyPic



Morala sam biti smirena. A nisam mogla biti. Nikada.
Ponovno se zrcali ime na spravi koja vrišti,
javljam se jer je pristojno javiti se. Ipak, prva sam počela.
Ne volim kada mi netko govori tko sam;
još manje kada to čini
netko tko to ne zna.


Razgovori se ne nastavljaju svakih pola godine,
to je čisti small talk. Potegnu se i istine. Onda počinju uvrede.
Najgore je nekome govoriti nešto što ne želi čuti.
Iako kaže, istinu voli. Da... No, ne volimo li je svi
kada je ona puka deklaracija očiglednih stvari?
Ali što kada su teške istine? Što kada tražimo odgovor,
a bojimo se postaviti pravo pitanje
jer znamo da replika neće imponirati ničemu u nama?
U njegovom slučaju, možda malo srozati muškost. Još gore.


Biti sudac vlastitoga karaktera nezahvalno je.
Nasmijala sam se. Odlučila sam plesati. Danas şeytan šuti.
Upetljala kosu čudno. Uznojila ju čudno. Njiše se. Čudno.


Plesati je ponekad kao vođenje ljubavi sa samim sobom:
upališ svjetiljku, gledaš svoje pokrete u zrcalu.
Ponekad, učini se da zaostaju za tobom mikrosekundu.
I prestaneš zviždukati, a čuješ zvižduk i dalje.
Kao kada Ljubavnik zaspi. Vidim ga i dalje budnoga.


Slutim da sljedećega razgovora neće biti. Potrebe su ukinute.
Muškarac Koji Plače shvatio je da nema smisla.
Jer vidim Ljubavnika budnoga. Vidim ga budnoga kada spava.

- 00:00 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.06.2010.

Ponedjeljkom ujutro




Image and video hosting by TinyPic



Ibiza. Ležimo u pijesku, Ljubavnik i ja.
Niti je on on. Niti sam ja ja.
Rđava od svjetla, sklanjam davnu kosu s lica,
vadim ju iz usta, grebem ju sa leđa.
Ljubavnik u pijesku radi snježnog anđela.

Plaža je Gauguinovim bojama. (Mi smo, doduše, manje žuti.)
Čuje se ona glazba koja nosi vratove, tjera da ih se lomi,
da boli sutradan kada se ustanemo s pogledom
na plavetno ništa,
protegnemo se gledajući kroz prozor.

Noćas smo bili istoga vijeka trajanja.
Noćas sam rodila Ljubavnika na svoj rođendan.
Zapuhnuo nas sklad. Zebe, bile su poput šarenih balona,
nisu letjele. Lebdjele su.

Goli, sasvim goli, bez ijedne dlake, trepavice su nam pale pod noge
i uzgojili smo razapete velove na leđima. Na Suncu.

Moj Ljubavnik postaje ja.
Izlazi iz mene kroz mene nada me;
ulazi u mene iz mene poda me.

Na Ibizi. Dok pravi snježnoga anđela u pijesku.






- 09:39 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.06.2010.

Gulag



Recite, dušo, koja ste pitanja izabrali?
Sjedam, zatvorila vrata kao da dajem iskaz. Smijem se tirkizno.
Pitanja se ne biraju, ona važnija sama se postave. Dva pitanja.
Jednomu znam odgovor, a drugome brkam brojeve.

Dobro, dušo, a ono mjesto na M?
Na M?, mislim si. Na M? Mmmmm... Mmm...
Bilo je dobro, dušo. Jeste li zadovoljni?
Smijem se i mislim neka sam odabere što taj osmijeh znači,
neka protumači, neka se potrudi.
Nisam zadovoljna. Niti sam što naučila. Niti je što naučio.

Oduvijek sam voljela imati ime. Apelativ. Nomen est omen.
Možda sam mogla biti drugačije nazvana. Sigurno jesam.
Na svoje ime se odazivam, a ono nije dušo. I nadimak je u redu
kada nije petrifikacija nekoga općega imena,
kada se njime zovemo iz posebnoga razloga. Dušo to nije.

***

U devetom sam svijetu; društvo mi prave
prokazivači,
pape,
jude i iblisi,
ovdje nitko nije duša, ovdje svi su svjesni
i savjesni i razumni i opasani zidovima.
Zidovi sazidani od klepsidara. Kako ne bismo niti jedan trenutak
previdjeli.

Ima li goreg pakla od svijesti
spram svake sekunde koja se otopila?

- 18:37 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Aristotel.





Image and video hosting by TinyPic




Kažem: POEZIJA. Ljubavnik veli: POETIKA.
No, nije li nečiji mimesis drugome stvarnost?
Što to je? Što je stvarno? Jesam li tu?


Sanjam život koji živim sanjajući. Živim san koji sanjam živeći.
Disciplina ne zahtijeva samokontrolu;
ona počinje i gotova je ondje gdje sama klekne,
zazove nešto na nepostojećim jezicima,
bljesne joj u očima. Izgubi se kao da je nikada nismo imali.
Kao da karakter koji živimo odjednom postaje
svoj, drugi, ne-mi,
lebdi do točke vidljivosti. Gubi se na horizontu.


Moja majka je Spartanka. Moja majka užitak vidi ondje gdje izostaje.
Ljubavnik... Ne znam još što je. Možda doista jest poetika.
Možda snoviđenje ili proročanstvo. Izmišljotina, zasigurno.


Esse est percipi. Ne mogu ne bojati se da ne bi postojao u suprotnome.
A ja? Solus ipse? Kada ga vidim, stvaran je.
Kada pomislim, stvaran je. Kada sanjam, opet, stvaran je.
I ovaj mimesis, možda tek je puko sanjanje življenja.


Izmišljotina je, zasigurno. Ali ništa manje stvaran.

- 12:55 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 18.06.2010.

Dan kada se šutjelo




Image and video hosting by TinyPic



Ljubavnik je u svijetu drugoga jezika,
razumijem ga, ali ga ne govorim.
I on mene razumije, ali ne govori ništa onako kako bih ja to rekla.
Ustvari, danas ne govorimo uopće ni na kojem jeziku.

Išla sam u crkvu jučer. S manekenom sam išla u crkvu.
Gledala svodove indiga, zlatnih zvijezda,
svjetlost koja prigušena miluje ikone.
Jedna je žena klečala i molila. Morala sam bježati.
Kiša je padala kada smo izašli. Kapi kao sfere koje se razbijaju od nas.
Od tlo. Od toranj.

Od crkve ubjegli pod katedralu. Pokisli. Stajala sam sa cigaretom.
Noge su mi bile mokre, malo blatnjave čak.



Image and video hosting by TinyPic



Stišavala se pa smo hodali dalje,
tražili smo mjesto s velikim kriglama,
ispod nečega po čemu kiša ne pada.
A onda sam vidjela nebo boje asfalta u sjeni hlada.

Htio me poljubiti. Ja nisam njega.

Ljubavnik šuti na svom jeziku. Ja šutim na svom.
Ne želim sumnjati u svoju prešućenu riječ. Otišla sam kući.
Tramvajska stakla bila su zamagljena,
moje cipele teške, natopljene vodom. Kiša mi je curila iz peta.



Image and video hosting by TinyPic



Zaspala sam kao beba.

- 16:07 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.06.2010.

Zelene šljive na ulici

Image and video hosting by TinyPic



Pišem pismo nakon previše vremena,
ljudi ne pišu pisma, emocije stanu u nekoliko interpunkcijskih znakova;
pisma nisu potrebna, pisma su danas tako glupa,
suha, nisu šarena i interaktivna.
Svejedno, pišem pismo.
Pokušavam Umjetniku reći što se zbiva,
transcedentirati ga u svoju senzaciju.

Govorim što vidim. Ne govorim o onome što mi je pred očima,
ne opisujem razbacanu odjeću po stanu,
ne spominjem prljavo posuđe u sudoperu,
ne opisujem mrlju od kave na suknji.
Govorim što vidim: interferiraju sjećanja,
prodire ranije u davno i postaju jedinstven doživljaj,
vlastiti mikrokozmos, beskrajno širok zabavni park.
Govorim što vidim.

Ljubavnik hoda ulicom i propinje se na prste,
vidim ga jasno kao da sam ondje, s torbom na ramenu,
a naočale se presijavaju na lipanjskom zalasku.
Poseže za granom, a jednom rukom pridržava svoje stvari.

Da, baš kao dijete. Baš kao što kaže.
Dječak bosonog, ruje nožnim prstima po seoskoj prašini,
zavrnuo nogavice da se ne praše. Špaga mu viri iz hlača oko pasa.
Previre u džepu zelene šljive ukradene negdje po putu.
Zagriza ju kiselu i slaže lice u jedno zatvoreno oko,
u iskrivljena usta i napet vrat,
kao kada poližeš limun.

Vidim Ljubavnika kako krivi lice
i uživa u kiselom plodu, zelenoj kiseloj šljivi,
čitavim svojim izmijenjenim odrazom.

Pišem o dječaku koji hoda u podne, prljave mu noge,
Umjetnik će to moći zamisliti.
Štos je (napisat ću), Umjetniče, u tome
da umjesto da u tisuću lica tražiš jedno,
nađeš u jednome bezbroj.

Vidjela sam dječaka u Ljubavniku
prije nego je rekao da je u njemu. Odao ga molećiv pogled;
on prede kada mu milujem tjeme.
Kao da mu darujem igračku ili čokoladu.

Ponekad progovori Ciceron, to je sasvim drugačije,
sasvim od svijeta i sasvim njegovo.
Kada god pada kiša vidim ga gdje stoji na stanici,
gledam ga pokisla u borbi sa silama gde psuje u sebi
i skuplja oči kao da ga boli. Nasmijava me.

Pišem Umjetniku zašto je Ljubavnik moj Kinez,
zašto ga ponekad zovem Faraon, drugi puta Tadzio;
Ljubavnik je tisuću jedinstava, napisat ću mu.

Dječak što kiselo jede zelene šljive.

- 00:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.06.2010.

BezSTIDNICA


Preporuka za slušanje: Raverie


Image and video hosting by TinyPic



Ljubavnik stoji u sjeni. Ona i ja smo godinama davno.
Zvonim na njezina vrata,
topless
i ručnik na glavi. Cure smo. Cure to tako rade.
Nemamo se čega sramiti. Ima sve što i ja. Imam sve što i ona.

Bajram je, a napile smo se i dovele se u režiranje;
Frida i Consuelo se ljube i smiju se mladiću kojega dijele,
on ionako misli da one ne znaju.
Njima je igra,
svojataju samo sebe i sebe i sebe...
Ljubavnik će se čuditi kada mu ispričam.

Consuelo leži bez majice.
Frida je skinula hlače.

I iste, sasvim su druge i njihova tijela sasvim su druga,
jednako puše cigarete kada čuče na balkonu.
Consuelo ne zna da će danas biti već u braku,
u dalekoj zemlji
voditi ljubav s nekim na stranom jeziku.

Ljubavnik i ja pijemo kavu i gledamo ih
glupave djevojke što se isto oblače,
sjede za stolom sa plastičnim stolnjakom.
Sviraju Pakleni vozači. Pričaju o njihovom dečku.

Sada zna da je njihov. Fridu želi oženiti, vodio ju je kući.
Consuelo samo priliježe. Ipak se češće njemu smiju,
nego što su na prvom katu
u sobi s pogledom na sunce
i ručnikom za brisanje sjemena i znoja. Bio je plave boje.

Frida pristaje skinuti se. Consuelo je već satima gola,
otkada je otac otišao na posao.

Ljubavnik je interferencija u čitav diskurs. Nesvjestan.
Kako bi mogao znati da sam ga dovela tu gdje jesam?

Consuelo je nasmijana, Frida joj ljubi grudi.
Iste su kao njezine.
Iste su, sasvim druge.
Consuelo ne zna da će danas biti nečija žena.

- 18:39 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

O obećanju. I o pripadnosti.

Image and video hosting by TinyPic



Ljubavniku sam obećala kada me onda ljubio
pred čitavim svijetom, bestidno,
obećala sam nešto sasvim skrovito i žensko,
ne naglas,
šutjela sam i osmjehnula se,
obećala ono što se obećava muškarcu koji odlazi nekamo
i želi biti siguran
da je zapišani teritorij njegov.

Sigurna sam, jedan muškarac noćas ne spava
jer ga smeta obećanje koje njemu nisam mogla održati;
grize se od zavisti sad kad zna da sam vlasništvo Ljubavnika.
A Ljubavnik to nije tražio. Jest, ali nije naglas. Zato i jesam.

Crnac me pitao želim li ga bolje upoznati,
hodao je za mnom ulicama, uspeo se stubama za mnom,
rekao da sam lijepa, da misli da me može voljeti,
zvao se isto kao i Muškarac Koji Noćas Ne Spava,
samo je bio puno nježniji i smijao se iskreno.
Bila sam ljubazna i rekla mu da me ne zanima jer sam odana
čovjeku koji to nije tražio naglas.

Ljubavnik je zanimljiv. Znam nabrojiti sve što obožavam na njemu.
Drag mi je njegov uskličnik koji prijeteći izgleda,
iako znam da je po dogovoru. Znam to. Svejedno sam pitala. A znam.
Namćor kada pada kiša.

Muškarac gleda kroz prozor.
Crnac luta.
Ljubavnik odavno spava.

- 00:18 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.06.2010.

Sajmište









Vreli, na rasprodaji, gorimo,
kipimo, hlapimo, truju nas. Ne osjetimo više ništa.
Kao kroz maglu, kao kroz zavjesu, til, gusto nabran til,
gubim te nerazumna. Pomaknuti ne mogu.

Maše Fidel, cjevčice mu padaju iz nosa,
pozdravlja drvo koje ni samo ne zna da je palo
jer ni samo ne zna da je palo
jer ni samo ne zna da ne zna.

Stavljamo otiske, ikseve kao kmetovi,
brojeve uz njih kao da smo proknjiženi,
nečiji bezvrijedni inventar,
klatimo se na tananim uzdama kao na povjetarcu.

Vidjela sam te maločas. Ili griješim?
Ili sam vidjela nekoga tko ti je jezivo nalik?
Ili sam vidjela nekoga tko pokušava biti ti?
Ili sam vidjela sebe u zrcalu? Svi, mnogi, različiti, odvratno isti.

- 16:38 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Shizofrenija




'Moraš znati da mi pjesnici ne možemo ići putem ljepote da nam se ne pridruži Eros i nametne se kao vodič; pa ako i jesmo na svoj način junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput žena jer nas strast uzdiže, a naša žudnja mora ostati ljubav - to je radost i naša sramota. Uviđaš li sad da mi pjesnici ne možemo biti mudri ni dostojanstveni? Da nužno moramo zabludjeti, da nužno moramo ostati poročni i raspusni pustolovi? Uzoritost je našeg stila puka laž i budalaština, naša slava i društveni položaj puka su farsa, povjerenje mnoštva u nas krajnje je smiješno, a odgajanje puka i mladeži umjetnošću smion je pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako može odgojitelj biti netko komu je urođena nepopravljiva sklonost ponoru? Mi bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako god se okrenuli, on nas privlači.' (Thomas Mann; Smrt u Veneciji)



Image and video hosting by TinyPic




- Paris, skini se. Hajde, što čekaš?! Nemamo cijeli dan! - odlučno je rekla nakon što je gola otvorila vrata svom ljubavniku.
Nije željela tratiti vrijeme na digresije. Zato je bila gola, a krevet je bio raspremljen.
Muškarac sjede gol, a ona se spusti na koljena i krenu glavom prema njegovom međunožju.
- Ne, ovaj puta ne. Sjedi na mene, želim te gledati u oči. - reče on i povuče ju na sebe.
- Danas vodimo ljubav? - upita ga.
- Danas vodimo ljubav. - reče on.
Gledala ga je ozbiljno dok je njihala bokovima s njim u sebi. Pomalo se ljutila jer ga je morala voljeti, a s njim nema opipljive budućnosti. Dvojila je između privlačnosti i odbojnosti, ali znala je da mora biti tu. Kao kada znaš da ćeš izgorjeti ako ne skočiš u more dok si na plažama Kemera skriven u hlad koji je usporediv sa svježe ugašenom pećnicom. Tako je i ona morala, vučena nečim daleko jačim od nje same pa čak i od njega kao takvoga. Bile su to njegove strasti daleko izvan okrilja pamučne posteljine.
On je tako lijepo govorio, naglašavao, gradirao ono što govori do stanja potpunoga audio šoka. Simpatizirala je njegove geste i način na koji spaja palac i kažiprst i način na koji vrti dlanom i pucketanje prstima i... ni sama nije znala što.
- Mala, draga si mi. - rekao je on.

- 10:56 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.06.2010.

Pandora


Image and video hosting by TinyPic




Ciceron kaže vruće mu je,
sve je beton i
nigdje mora,
slanog zraka borovine,
smeta mu sparina.


Ne znam vjeruje li u sudbinu,
zna za Fortunu,
ali ne znam prihvaća li taj dogovor,
samo skromno govori o iluziji,
sugerira jer zna da možda nasjednem.


Ne zna da sigurno nasjednem.
Nadam se da ne zna, to jest.


Kao da je šest života još pred nama
u treptaju,
ne znam što čeka,
želim da dođe,
nestrpljiva sam, no to prešutim.


Ciceron kaže da je vruće,
a jest, vruće je i meni,
zato i posrćem i klecaju mi noge i tresu mi se ruke.


Ili je ono na Z
što ne smijem deklarirati
jer će postati istina...


A ne volim, stvarno ne volim čekati,
iako znam da je vrijedno,
ipak postoji mogućnost da sve ispadne glupo,
infantilno,
nadobudno,
kapitalistički,
ali sjedim i čekam.


U redu, katkad i ustanem,
otuširam se,
prošetam,
pijem kavu,
plešem i pjevam;
sjedim i čekam u svojoj glavi.


Ciceronu ne spomenem ružne stvari,
a i pred sobom ih nastojim zataškati.


Samo bih sklopila oči
i on sjedi,
govori nešto komplicirano,
ali onim svojim glasom
ili šuti,
ali onom svojom tišinom.


Malena djevojčica očiju veličine galaksije,
sjedim i spokojno slušam,
gledam i kad zatvorim oči.


Čak je i riječ na N
još uvijek teška.

- 23:46 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

American dream


(Azrielu, za sretan put)







Bye bye, birdie... Nevoljko stiže mahanje,
poderane Ray Ban još me jednom gledaju
i zrcale se u mojemu crvenilu.



Image and video hosting by TinyPic



Elveda, kwaheri, despedida, do svidaniya,
adeus, zbogum, addio, au revoir...
Doviđenja, darling, doviđenja.
Until next time, my sweet sunflower.




Image and video hosting by TinyPic



Plafon je prazan kada ga sama gledam,
a na jastuku u ovoj kući ne spava nitko.



Image and video hosting by TinyPic



Kao onda kada sam te prvi puta vidjela
kako kroz maglu mrtav, a živ navireš,
maskiran u paradajz - sos napućenih usta,
tako si otišao prema Suncu danas,
jednako mutno, nečitko i prozirno, my friend,
my sweet umjetniče.



Image and video hosting by TinyPic



Bon voyage... Sretno u letu -
mahni iz tamo daleko u ovdje blizu.
Don't do anything I wouldn't do. Do every single thing.



Image and video hosting by TinyPic

- 17:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.06.2010.

Solipsizam

'Čovjek se, pomalo, miješa s oblikom svoje sudbine; čovjek, to su, na kraju krajeva, njegove životne prilike.' (Jorge Luis Borges; Aleph - Božji zapis)



Image and video hosting by TinyPic



Sasvim nezasitna, raskalašena, čak i perverzna, ali sve je to dio mene žene. Drugi apsolut moje žene; ne, ne govorim ni o kakvim golišavim spolnim radnjama - to bih ionako stavila pod prvi apsolut. Govorim o šarenim stvarima koje marljivo taložim u manirima krtice po stanu.
Ovdje je moja izvanjska taština sasvim razasuta po sve i jednom komadiću prostora, poput hrskave piroške sa sirom kojom se, dok ju jedeš, sasvim obaspeš - krilo, lice, stol, torba, jednom sam prilikom uspjela pronaći mrvice čak i u cipelama.
Meni, ženstvenoj meni kada je uljepšavanje u pitanju, potrebno je imati naočale u svim duginim bojama, cipele svih boja, oblika i visina, haljine u skladu sa sve i jednim raspoloženjem, naravno, i torbu koja ide uz cipele. Ne staje ta shizofrenija kod navedenoga, već se nastavlja na ukrase za kosu, nakit, sjenila, tuševe za oči, sjajila za usne,...
Pitam se samo što konkretno predstavlja sve to blještavilo jer, sve bi bilo donekle racionalno kada bi se moj katalog muškaraca sveo na zajednički nazivnik 'metroseksualac' (čitaj: latentni homoseksualac, bez ikakve uvrede) pa se tako što postavlja kao default.
Praksa je pokazala da sam podjednako 'voljena' u biološkom smislu bila u bapskoj pidžami i u senzualnoj prozirnoj čipki.
Ne, ipak je moja taština samo moja.
Svejedno, zadovoljna sam sada, nakon polusatnog mahnitanja sjedim i pijem kavu s osmijehom na licu kao da sam postigla nekakvo prestižno akademsko dostignuće, s dvije haljine u vrećicama kojima društvo prave crvene naočale i šarene trake za kosu.
Možda je zapravo dovoljna sama spoznaja da je sretna jedina osoba na koju sam do kraja života osuđena - ja sama.

- 23:55 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.06.2010.

Sonet za Kineza



Image and video hosting by TinyPic




Promiješao znoj i umrsio kosu,
bezobrazno sasvim, kao da isprike nema,
muškarac koji to jest i kada nije,
dječak koji ne voli kada kiši.

Odjeknuo glasno kroz oluju, rosu,
svemira zatim postao tema;
kiša je nastavila... i lije, i lije.
Samo sam si govorila: 'U redu je, diši.'

Mahnula onda jednom, kao dijete.
Vidjela gdje odlazi i ne vidi da vidim,
svjestan ove nepovratne štete,

svjestan da se nimalo ne stidim.
Šteta imena nedjelje, šteta ideje i plana,
ali vidimo se, zar ne, na pragu smiraja sana?






- 21:52 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

AKT

Priznajmo, asketi nismo
i ruke nam gramzivo po nagonu lete
prema uskoro sirotoj trpezi,
poharali, razorili, kušali, prožvakali.

Znamo, opisi su lijepi,
neprimjereni, dislocirani,
ali leže, stoje, pripadaju
općem raspoloženju razvrata,
bluda koji ne vuče za sobom stida.

U početku smo predvidjeli ovakav diskurs,
zamotani smo u konvencije žanra,
lutalice koje puno pričaju, puno kažu,
puno šute,
nezasitno se gutaju zjenicama
iza združenih kapaka.

U jednoj usni ugrizeni,
svoji smo dok se i ne pozdravimo.







- 11:58 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2010.

Ples šećerne vile



Image and video hosting by TinyPic



Vršcima se prstiju opirem tlu,
a vjetar goni kosu u lice,
jedem miris iz tvojega tijela
kao dijete sirup za grlo.

Nikada dalje ni bliže zlu,
čujem, pjevaju neke prozirne ptice,
sva šarena najednom postajem bijela;
sve što sam željela upravo se rodilo i umrlo.

Sjaj u očima, kažeš,
jači od mene trenutak naš je bio,
poletjela ti u ruke kao kap rose.

Sve smiješ. Molim samo da ne lažeš,
da uspomenama ostaneš mio,
dok plešeš tango pripadajući strunama plave kose.







- 00:17 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.06.2010.

Cvrkut plastičnih ptica




Snjegovi donose davno ugažene putove,
svaki puta kada padamo odigrava se
prethodno naučen shematski prikaz déjŕ vu;
jebemo se u mozak, sami sebe. Sebe.

Prosipamo psovke, vulgarne fraze
kao trope, ispast ćemo veliki zasigurno
kada nas budu gledali sa strane.

Naša lamatanja biti će vješto upakovana demagogija,
a sljedbenici gomila koja u trenutku XY
nije imala pametnijega posla.





- 11:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.06.2010.

Monogamija

Uvijek toliko toga trebam,
a toliko toga toliko zapravo malo je,
mizerna htijenja jer se velike želje rijetko ostvaruju.

I ovo je želja ostvariva meni,
u meni.

Samo ću nastati u jutru
s Vama, u jutru
koje me zove
i tjera me na čekanje.

A mrzim čekanje.
Čekanje Vas koji volite
biti čekani.

Želja u meni,
za mene,
sa mnom.

Stvarna poput bijelih dana.





- 22:57 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2010.

'Znam da nije odjeća ta koja čini žene više ili manje lijepima, ni njihova njega, ni cijena mirisnih krema, ni biranost ukrasa. Znam da je bit negdje drugdje. Ne znam gdje. Samo znam da nije ondje gdje žene misle da jest.' (Marguarite Duras; Ljubavnik)




Prođem autom i pogledam na terasu birtije duhova jer je Štap rekao da će biti ondje. Sporije vozim i ugledam ga, ali nije sam. Sjedi sa Ćelavim Pijetlom i nekom mlađom priležnicom, nekom jedva punoljetnom, nekom sasvim istoga lica kao sve njegove priležnice, nekom sasvim novom. Trebala sam Štapa nešto, ali sačekat će drugu prigodu; mašem sljubljenim kažiprstom i srednjim prstom uz osmijeh na licu.
Ćelavi Pijetao me volio nekada davno. Nisam ga zauzvrat niti poštovala dovoljno da mu se posprdno ne nasmijem kada me zazove 'Ljubavi', 'Princezo',... Možda me zato volio, ne znam. Hladno bih se ustala od stola kada god bi mi spomenuo riječ na V, a nekada bi me i razljutio s tim.

Još sam uvijek takva prema njemu.

Više skupa ne spavamo. Dugo već skupa ne spavamo. On više nije ćelav. On me više ne nasmijava svojim glumljenim ljutnjama. Više se i ne sretnemo; izbjegavam ga jer sam ponekad preslaba. Ponekad je moje tijelo slabo, a odjeća želi sletjeti s mene. Samo se odjednom zateknem kako se tiho oblačim, kupim komadiće sebe iz njegove sobe i ljubim ga u čelo kao da mi je dijete. On tada otvori oči i tužno me pogleda jer zna da će se okrenuti eoni dok me ponovno ne vidi, a i tada će biti upitno hoću li ga uopće pozdraviti.

Zadnji puta, ima tome više od godinu dana, odvezla sam se od njegove kuće grčevito stišćući nogu na papučici gasa. To je uistinu bio taj posljednji puta. Srce mi je pucalo dok sam ga gledala kako me šutke prati do vrata očima. Nikada ga nisam voljela. Stvarno nisam. Ali taj me puta kada sam odlazila nešto u njegovom pogledu smilovalo. Možda su me rastužile zaljubljene zelene oči ili što me te noći, kada je već zaspao, povlačio k sebi kao da će umrijeti ako se ne naslonim na njega. Ustala sam se tada i sjela u fotelju, nisam to mogla podnijeti. Nikada ga nisam voljela. Ćelavi Pijetao bio je i ostao oličenje sve i jedne ljudske kvalitete koju prezirem.

Možda zbog zelenih očiju... Nimfa se prvi puta u životu smilovala.









- 16:44 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2010 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se