petak, 18.06.2010.
Dan kada se šutjelo
Ljubavnik je u svijetu drugoga jezika,
razumijem ga, ali ga ne govorim.
I on mene razumije, ali ne govori ništa onako kako bih ja to rekla.
Ustvari, danas ne govorimo uopće ni na kojem jeziku.
Išla sam u crkvu jučer. S manekenom sam išla u crkvu.
Gledala svodove indiga, zlatnih zvijezda,
svjetlost koja prigušena miluje ikone.
Jedna je žena klečala i molila. Morala sam bježati.
Kiša je padala kada smo izašli. Kapi kao sfere koje se razbijaju od nas.
Od tlo. Od toranj.
Od crkve ubjegli pod katedralu. Pokisli. Stajala sam sa cigaretom.
Noge su mi bile mokre, malo blatnjave čak.
Stišavala se pa smo hodali dalje,
tražili smo mjesto s velikim kriglama,
ispod nečega po čemu kiša ne pada.
A onda sam vidjela nebo boje asfalta u sjeni hlada.
Htio me poljubiti. Ja nisam njega.
Ljubavnik šuti na svom jeziku. Ja šutim na svom.
Ne želim sumnjati u svoju prešućenu riječ. Otišla sam kući.
Tramvajska stakla bila su zamagljena,
moje cipele teške, natopljene vodom. Kiša mi je curila iz peta.
Zaspala sam kao beba.
- 16:07 -