petak, 12.03.2010.
Bljuzga i blato
Više te ne volim.
Noćas se dogodio prevrat
premišljanja, retrospektivnoga sagledavanja,
sjećanja, izmišljanja –
a danas već mi nisi bitan.
Svemir se rotirao oko ruke Chaosa
kojoj ne bijasmo važni,
ali dovoljno dinamični da bi nas pustio
da se bosih stopala previremo
na laganoj vatri sukoba
koji temelji dramski dijalog.
Portal se u jučer zatvorio
jer, više te ne volim,
ne volim te više.
RIJEKA SENFA I SJEĆANJA
Nađosmo se na mostu. Most u ovoj priči nije simbol prelaska, katarze koja iščekuje onoga tko prijeđe, put koji će nas ojačati. Most je samo most – čelična konstrukcija iznad prljavog smrdljivog potoka, kanalizacijskoga odvoda.
Strme kamene stepenice vode do tananog snoplja vodenih kapi. Nikada nisam sišla dolje. Nikada nisam imala potrebu vidjeti kamo vode one stope koje se gube u mulju iza potpornih stupova do kojih je put okićen omotima čokoladica, čipsa, i plastičnim bocama koje su sakupljači kaucija, začudo, zaobišli.
Oduvijek sam se pribojavala kako će me tijekom ulaska u neku vodu za gležanj uhvatiti oživjela lešina naplavljena u blato, tim više što sam kao dijete imala jasnu viziju živih mrtvaca koji svoj 'vječni mir' provode sjedeći u foteljama unutar grobnica i gledajući televizor jer, ruku na srce, kada rasteš uz zvonjavu detonacija i sirena uzbune, potrebno ti je sredstvo opravdanja svega što se događa; nazovimo to dječjom utjehom. Kada si stariji i prisjetiš se svojih razmišljanja iz djetinjstva, katkada se duboko uznemiriš nad vlastitim nedosljednostima i nelogičnim objašnjenjima.
Nađosmo se na mostu. Most u ovoj priči nije romantična drvena tvorevina i ovdje nema sjenice u kojoj se dvoje mladih drže za ruke i izjavljuju si ljubav. Ovo je stari željeznički most, a 'mi' smo zapravo ja i ja. Prva od nas odjevena je u crnu odjeću, martensice, plave kose svijene u dvije punđe – kečke s grijačima za uši. Druga od nas je u starim maslinasto zelenim hlačama i crnoj pamučnoj jakni, kosa joj je crvena, do ramena raspuštena, a šiške joj upadaju u oči, oko vrata nosi četvrtinu jednoga identiteta.
Ostala nam je jedna cigareta i dijelimo ju na dimove. Pomalo nelagodno, treperimo u tišini i pušimo. Cigareta se uskoro primiče kraju, a s njom i crvenokosa.
Nađosmo se na mostu. I ja sam ju gurnula s njega. Sada odlazim.
- 16:55 -