srijeda, 24.02.2010.

Nada



Ovdje sam,
vidim se u vlastitom smiraju.
Iako uznemirena,
ovdje sam.

Kao da su neki napori uzaludni
i vrištim sama pred sobom,
ali se ignoriram.

Elektrošok;
moji zaštitnici ipak su samo ljudi.
Čudno se osjećaš
kada shvatiš da je strateška nadmoć
antropomorfna:
ima ime, prezime,
i nebrojene slabosti.

Nikada se nisam osjećala
toliko krhko
kao danas, u trenutku kada sam spoznala
da moje lice dolazi uz cijenu i okladu.

Bilo je pitanje vremena
kada će se usluge koje nikada nisam tražila
doći unovčiti.

Nisam željela da me vozi kući.
Nisam željela da zna gdje me može naći.
Gdje me oni mogu naći.

Pandora je danas otvorila kutiju,
ali nisam se prepala toliko koliko je očekivano.

Vjerojatno sam zlo
prihvatila,
naučila ga susretati
kako prerušen u skitnicu
sjedi na klupi i čeka dobrovoljni prilog.

Dosta je bilo.

Nisam više taj čovjek,
ta osoba,
ta žena,
taj um.

Sada samo prođem
i pognem glavu nastojeći se sakriti;
ponekad me ne primijeti,
ali ponekad sam primorana mahnuti uz kiseli osmijeh.

Zlo. Kao stari prijatelj koji me zagrli
jer me dugo nije vidio.

Prošlo je dovoljno vremena,
a granice su pomaknute –
sada bježim od sivog utjelovljenja pred očima.

Borac, ne promatrač sudbine.
JA SAM BORAC!
I vjerujem... u sebe, u čovjeka...
...u kajanje.

Jenjavam noćas skrivena
u molitvi,
u nadi da će doći sutra kada
neću nositi stigme koje nosim,
kada mi neće na čelu stajati grimizno slovo –
kao blud mastan pečat imena.

Edipe,
prokletstvo umire
u trenutku zagonetke sfinge.

Ja idem kući.
Idem zagrliti Majku,
reći joj da je nešto najsvetije
što mi je svemir darovao,
poljubiti joj dlanove,
pomilovati joj lice.

I... Ona će razumjeti.
Znat će da sam umrla i rodila se u sebi,
neka druga ja.

Ne nužno bolja,
ali drugačija.

Odbijam biti njihova. Ne želim biti njihova.
Moj je Gospodar beskraj
nepreglednih poljana,
nebrojenost zvijezda
i beskonačnost bivanja.

Njegova sam.

- 23:55 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2010.

Dim koji ostaje (pjesma zapisana na starom blogu 'Tragom sevdaha')




Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic

- 16:30 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2010.

Vilinska prašina


Image and video hosting by TinyPic



Nemoguće je ostaviti nešto s čime nikada nisi
hodao usporedno.
Znala sam da ću otići
i prije nego sam prvi puta došla.

I znala sam da će biti brzo.

Ti si dokaz
da više ne mogu mehanički
voljeti rukama, usnama,
kada se duševni otpor
udomaći.

Nikada nisam ni dijelom svojih prstiju pripala
tebi.
A ti... mogla sam te imati da sam te željela,
ali nekako se ovaj kutak u kojemu čučim
učinio pretijesnim za trijezni moment htijenja,
za ikakav afinitet.

Ne mogu ja to.
Ne mogu više...

Moj te krevet nije želio,
a moji zidovi vrištali
nestrpljivo prizivajući trenutak kada ćeš
izaći.

Izaberi:
želiš li čuti laž ili istinu?

Laž bi bila:
'Nije stvar u tebi, stvar je u meni.'
A istina:
'U tebi je stvar. U tebi. U svima.'

Radije zauvijek ničija,
nego nečija samo zato da budem nečija.
Ne mogu ja to.
Ne mogu više...

Nisi mi prišao blizu,
nisam ti dopustila da me prisvojiš,
otmeš samoj meni.

Kako nježno reći nešto tako grubo?

Vila je raširila krila
i odlazi, odlazi, odlazi... vraća se sebi u sebe.

- 19:22 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2010.

Ja... Do kraja svemira i natrag




Image and video hosting by TinyPic



Trznem se na misao kako mrdaš nosom
kada te prstom poškakljam
dok ti vjeđe počivaju na velu dubokoga sna.

...a zaborav tako dug.

Prošlo je tisuću eona,
povratila sam ti na parket,
stavila naočale i čekala.

Čekanje je trajalo do trenutka kada sam zaboravila da čekam,
onda sam se pokrenula,
onda se sjetila čekanja,
onda čekala,
onda zaboravila da čekam,
a zatim živjela...
...i ponovno se sjetila.

Hiperprodukcija čežnje
uzrokuje navikavanje
i ona postaje sporedna – uglavnom.

Onda se sjetim,
pomislim,
nešto mi šapne i trgnem se.

I znam da sam željela čitavo vrijeme,
samo sam to zanemarila. Ali jesam.

Ne crvenim se pred sobom
jer ovo ne mijenja ništa.

Sada kada nijedno od nas ne treba ništa,
ne želi ništa,
konačno se ne forsiramo na teret voljenja.
A naše je voljenje bilo upravo to –
planinski lanac na križima
toliko težak za podnijet
da smo vrištali, bježali, borili se,
umirali...

Zanimljivo je koliko života donese jedna
disfunkcionalna Ljubav
kada tisućama vremensko – prostornih jedinica
udaljena od zajedništva
ona zaživi u svojoj punini.

Neka druga će te možda više poštovati od mene,
jer, ruku na srce,
zbrojimo li sve i oduzmemo,
ja to nisam činila.

I netko će mi drugi ljepše govoriti od tebe.

Nikada nas nitko neće voljeti
kako smo se voljeli međusobno –
do dimenzije u kojoj nas toliko boli
da se ne možemo gledati.

Da smo toliki jadnici kada se nemamo,
da smo toliki jadnici kada se imamo.

Vođenje ljubavi nadiđe mržnju,
njome se prožima,
a onda se opet vrati iz nje
kao vrisak izvan atmosfere.

Zato, moj dragi,
mogu reći da si moja jedina Ljubav
od sada do zauvijek,
da ne trepnem razmišljajući lažem li.

Zato, baš zato,
moram biti daleko,
skrivena u svakoj zraci Sunca,
moliti se da si dobro,
da spavaš,
da jedeš,
da živiš.

Da si SRETAN.

Vrhunsko je iskušenje
noću se probuditi nebrojeno puta,
zamisliti nečije usnule kapke na tvojim prsima
i ne vrisnuti,
pokušati se nasmiješiti.

I onda se probuditi kraj nekog lica
koje je možda i predivno,
ali nije tvoje.

Zato dugo već spavam sama.
Lakše mi je.

Jesi,
moj si prijatelj,
sama odgovaram na vlastito pitanje.

Zato ćeš i razumjeti
kada te i ako te ne budem imala snage
primijetiti i pozdraviti.
Zato ćeš to i poštovati.

Samo zato što je ova Ljubav
vrhunac dosegnula u trenutku kada je trebala umrijeti.

Poštujem ju
i konačno prihvaćam
kao nit utkanu u svaku poru
svoga bivanja,
svaku dlaku koja se naježi.

...a zaborav tako dug.







- 21:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2010.

Teratofilija



Image and video hosting by TinyPic



Gnušanje spram
svih odstrijeljenih:
Mea culpa.

Cvijeće je vrištalo da ga se pogazi;
kada nešto beskompromisno izvija kičmu
u smjeru vjetrova
mojih zjenica,
postaje dosadno do nesnošljivosti.

Više ne pričam sa cvijećem.

Ni sa pijetlovima.

I on mi je išao na živce.
Princezo, Ljubavi, Sunce,... – gadila mi se njegova nomenklatura,
kao da nije mogao zapamtiti moje ime
pa me nazivao tisućama imena
hoteći da mu uzvratim
s bilo čime osim grohotnim smijehom
i lahorom u milovanju kose i dlanova.

Znam, morala sam i to proći.
Nekoliko puta.

Neke pogreške jednostavno imaju tu
odvratno slatku notu
koja se topi na jeziku zazivajući nikad više,
ništa manje stvarno od ostalih
nehotice lažnih obećanja samome sebi.





[na ovom sam koncertu bila u prvom redu; Festung 2007., Slavonski Brod]

- 17:15 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 17.02.2010.

Pragmatična strana romantike



Image and video hosting by TinyPic



U redu sam za ormar,
odložiti stvari
i izgubiti se u gomili –
to je nekako poenta, zar ne?

Slatka tama usamljenosti
pomiče moja stopala
i smijem se vlastitoj nesvijesti,
deliriju,
ekstazi,
orgazmu
koji traje
i traje
i traje
i traje
...

Samo me ritmovi nose,
a gomila ljudi gura unatrag,
ali kao da smo bliže.

Toliko sam puta zalutala
tražeći ovo mjesto,
toliko puta samo večeras sam se izgubila.

Odlazim hroptava glasa,
bez rukavica jer sam ih izgubila
i pomišljam kako nikada nije bilo
moćnije.





* pjesma o koncertu Kirila Džajkovskoga 27.01.2010. u Aquariusu

- 23:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Pragmatična strana romantike



Image and video hosting by TinyPic



U redu sam za ormar,
odložiti stvari
i izgubiti se u gomili –
to je nekako poenta, zar ne?

Slatka tama usamljenosti
pomiče moja stopala
i smijem se vlastitoj nesvijesti,
deliriju,
ekstazi,
orgazmu
koji traje
i traje
i traje
i traje
...

Samo me ritmovi nose,
a gomila ljudi gura unatrag,
ali kao da smo bliže.

Toliko sam puta zalutala
tražeći ovo mjesto,
toliko puta samo večeras sam se izgubila.

Odlazim hroptava glasa,
bez rukavica jer sam ih izgubila
i pomišljam kako nikada nije bilo
moćnije.





* pjesma o koncertu Kirila Džajkovskoga 27.01.2010. u Aquariusu

- 23:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 16.02.2010.

5 + 5 = USKORO.


Image and video hosting by TinyPic



Samo da prođe
prva kriza,
kažu traje tek
tri puta dvadeset i četiri
i onda budeš jaaaako žedan.

A ja?

Gladna sam
otisaka svojstvenih posjetu
ortodontskoj ordinaciji,
samo što ih ne želim odlivene u gipsu.

Vidim, nebrojene gaze mojim stopama,
stavljaju stopala u moje otiske
koji, kao da sam Pepeljuga, stoje samo meni.

Ćelavi je pijetao
svojevremeno upravo zato
mogao mirne duše reći da me voli
i čekati me da mu dođem kada mi se prohtije.

Uskoro...
Zasigurno ću uskoro
ponovno morati
tražiti satenske vrpce prije nego svane
i obećati da ću se javiti
za stoljeće – dva
kada mi se bude igralo ljubavi.










Prepoznajem sebe u ovom spotu prije par godina:


- 22:44 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2010.

Imaginarni Ivica




Image and video hosting by TinyPic




Pristaje, evo kima glavom potvrdno,
čuvati fantaziju utvare stare umalo godinu dana.

Sakriven iza crnog ormara
drži ga u krilu i pjeva mu uspavanku
kako bi me prestao posjećivati.

Moj je muškarac
ovoga puta samo moj.

Ne postoji boginja, vještica
il' ciganka
kojoj odlazi kada
nije ovdje.

Kada poželim, jednostavno nestane
u sferu izgubljenih snova.
Kad poželim, skuha mi kavu u šarenoj šalici
i poljubi me u čelo.

Don Juan de Marco
prvi je puta vjeran.

U zborniku mogućih scenarija,
niti jedan ne sadrži nešto
za čim se plače,
nad čim se žali.

Jer on ga drži u naručju,
a ja sam mu naslonjena na
široka prsa.

Babaroge se povlače u kreč
kada ga ugledam
toliko nestvarnog da je stvaran,
toliko nježnoga pogleda da prokrvarim.

Razumije
da moram vrištati
i uvijek opere sve tanjure i vilice.

Za Valentinovo mi je kupio mir
i odlepršao zauvijek.

Navikla sam da odlaze...
Više me ne uznemiruje.

- 23:51 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

Opsesija




Image and video hosting by TinyPic



Vitko, tanano,
krhko,
zaboga – toliko nježno...

Čekanje ispunjeno gledanjem u vrata
i povremenim trzajem ruke u smjeru telefonske žice.

Nitko ne dođe,
ali iščekivanje trese
ruku obavijenu smradom duhana
i antibakterijskim uljima.

Pronađena mrlja nepoznatog porijekla
i trenutna fiksacija
otkrivanjem uzroka, nastanka.
Onda prođe
i nastavlja se epizoda serije gledanja u štok
koji drži
i dalje nepomična, bezvučna vrata.

Gluha želja
za željom,
za željom,
za željo...,
za že...,
za...

Markantnost je točka na listi,
neispunjen dio dnevnoga reda.

- 19:53 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2010.

KOGA BRIGA?!

Gledaj
koliko me ne zanima
hoću li te javno ili potajno posramiti.
Gledaj
i reci misliš li
da mi je stalo.

Ne bi li u situaciji suprotnoj ovoj
cvjetao zanesen mojom toplinom?
Ne bi li u situaciji suprotnoj ovoj
danas stajao preda mnom držeći nešto umotano
u šareni papir za zamatanje?

Rukovanje je postalo previše repulzivno;
gađenje je uznapredovalo do razine
na kojoj se čudim sama sebi.

Nikada prije bez razloga nisam pomislila
da nekoga prezirem. Do sada.

Nikada nisam tražila
da mi spasiš život,
da me voliš do neizdrživosti,
da te uistinu zanima što i mene.

Samo sam htjela razgovarati s nekim tko me čuje.

Mislila sam da jesam,
ali pogled novorođenčeta, zbunjen, dislociran,
rekao je sve što sam trebala znati.

Ne volim miris cvijeća u ljudskim imenima.
Ne volim mlohave kretnje spuštenih ramena.
Ne volim morati pričati o prošlosti u nedostatku drugih tema.
Ne volim govoriti da mi treba zagrljaj.
Ne volim znati svaki trenutak dana koji se ne tiče mene.
Ne volim slušati o ljudima koji su nezanimljivi.
Ne volim ljude bez interesa.
Ne volim muškarce koji plaču.

...

Možda najvažnije: ne volim tebe!

Dakle, misliš li još uvijek
da mi je stalo do tvog ega
dovoljno
da ne bih vrisnula toliko glasno da bi moj glas probio vakuum
i prošao svakom česticom svemira?

Neka ti ne pada na jezik ideja da me dodirneš.
Gadiš mi se.

- 21:50 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Ljubila bih se... s osobom koju volim.



Došlo je do zabune da zapravo trenutno postoji takva osoba. Da razjasnimo - ne postoji. Samo bih voljela voljeti nekoga i ljubiti se s tim nekim koga volim, hehehe...

- 02:42 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2010.

Podsjetnici po stanu

Ljubičasti, ružičasti
simboli križeva usuda razasuti po čitavom stanu:
na šanku,
na vratima,
na polici,
na pločicama...
Popraćenost datumima,
uskličnicima
i upozorenjima o nagradnom fondu
na finalu utrke.

Hrvanje protiv sebe je počelo.

Belkanto gladi i netrpeljivosti
rasipa se plačnim arijama
uvučenima u odvod koji počinje izbacivati
tekućinu i vlažiti mi stopala.

Želim osjetiti mir
poput onoga u kojemu sam se nekada gušila
u snu,
poput onoga koji mi toliko nedostaje da
ne mogu zaspati.

Kolateralna sam žrtva
rata protiv same sebe.

Ne želim vikati, želim urlati do granice ultrazvuka
kako bi me se čulo.
Kako bi me čuo.

Smirio bi me zvuk karamele,
zasigurno bi me smirio.

Kulminacija hendikepa svijesti:
znam da nije tako,
ali svejedno sam voljna pomisliti kako mi je danas
gore nego ikada ikome.

Vlastitom sam voljom
usamljena u samoći.
Vlastitom bih voljom
premjerila koncentraciju,
fokusirala se na muzu.

Ali muze nema,
muza se obećala
jednom lažnom pijanom imenu.
A sjećam se, kraj imena je ležao
jednom kad sam mu trčala.

Ne trebam ništa
osim zagrljaja
kaputa tamne boje
da se ne vide mrlje od maskare
kad završim s plakanjem.

Ni plakati se ne može pred svakim.
Barem više ne. Ne kada si 'veliki'.

Opet sam danas ovisna o jutarnjim trzajima,
zapečenim palačinkama sa sirom,
ljepljivim sličicama prosutih organa na šofer-šajbi.
Treba mi moja žuta lebdeća patkica
i osmijeh.

K vragu,
zašto sam tako tužna,
zašto sam toliko žensko danas?

Kolateralna sam žrtva
rata protiv same sebe.













Pronašla sam jedan stari zapis iz 2007. godine, uklapa se u ovo raspoloženje:


Umrem li ostavite balkon otvoren

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

(Federico Garcia Lorca)







Mračno je.
Leži umotan u plavu naboranu posteljinu umornih kapaka gledajući godove drvenog parketa. Godine prolaze nezaustavljajući se ni trenutka kako bi ogledale novonastale bore njegovog čela.
Pogled mu leti do poluotvorenih balkonskih vrata. Nazire se tračak svjetla koji dopire sa dalekih Venerinih krakova. Ne sjeća se kada je posljednji puta gledao zvijezde.
Ustaje se i rukom pokušava napipati cigarete. Pronašao ih je; vadi jednu, pali ju i odlazi na balkon prateći sjenu vrata do izlaza.
Stoji naslonjen na drvenu ogradu, ukrštenih ruku promatrajući nebo koje se prostire od početka do kraja beskonačnosti. B612 - planet dječaka zlatne kose; pokušava ga pronaći. Razmišlja o njoj.

Ona je voljela Malog princa. Nekad mu je znala pričati o njegovoj ruži. "Odrasli su vrlo čudni.", nekoliko puta je ponovila. Kupila mu je nekada davno tu istu knjigu; knjigu kojoj se klanjala kao nekakvim svetim spisima na jeziku starih keltskih druida.
Nedostaje mu.

Nema je više. Pronašao ju je prije nekoliko godina u okrvavljenoj vodi. Ležala je u kadi sa licem ispod površine vode, sklopljenih očiju. Iz njezinih je vena kapalo posljednjih nekoliko mililitara crvene tekućine koja je bojala njezin osmijeh kada se smijala.
Bila je toliko lijepa kada ju je hladnu izvukao na suho. Hladna poput kiše u jesen, nepomična, a svejedno lijepa poput kakve relikvije.
Kao da još osjeti njezin hladni obraz pod svojim poljupcem. Njezina mokra kosa u njegovom je dlanu. Pokušavao ju je dozvati, ali bilo je prekasno. Još je satima sjedio milujući ju; ljubeći ju nepomičnu.

Gleda u jednu zvijezdu koja titra mnogo jače od ostalih i nagonski se smješka kao da nešto prepoznaje; nečiji drhtavi dodir kroz san.
Pali novu cigaretu i gleda nepreglednu livadu ispred sebe, prepunu visokih trava. Odlučio je šutjeti.

Često nije znao šutjeti, a trebao je. Za nju je trebao šutjeti. Ne reći kako ne vrijedi, kako je odvratna... Možda bi osjećao malo manju krivnju da je prešutio svaku svoju ljutnju. A bilo ih je previše. U početku je zasluživala svaku ozljedu pogledom i povišene baritone. S vremenom se naučio kažnjavati ju za njeno, ali i za svoje.
Možda je mogao ne kriviti ju za svoje nevjere.

Teško diše. Grkljan kao da mu ne želi dopustiti da diše nesvjesno. A kako se čini, ako ne popije vode, neće mu dopustiti da diše uopće.
Odlazi unutra, zatvara balkonska vrata. Tiho izlazi iz sobe, silazi drvenim stubištem i odlazi po čašu. Toči si mlaku vodu, prinosi ju ustima. Sjetio se zašto je to učinio.
Sjetio se kako je prije ulazio kod nje; prva stvar koju bi učinio nakon što bi izuo cipele bio je odlazak u njezinu malu kuhinju. Bilo je skučeno, neuredno i nikada nije bilo kruha. Natočio bi vode iz slavine u čašu iz koje je samo on pio. Voda je uvijek bila topla, bljutava. Mrzio je to, a sada mu je pasalo.

Kako bi volio sada, kao nekada prije, ušuljati se kod nje u krevet u rano jutro. Otključala bi mu vrata i vratila se spavati. Volio je ležati i gledati ju kako čupava pokušava natjerati svoje oči da ostanu otvorene.
Koliko ju je samo puta obljubio.

Dolazi do samog vrha stepenica i zastaje. Sjeda na posljednju stepenicu i promatra ogroman goblen Da Vincijeve Posljednje večere koji je izradila njegova baka.
Samo ga je jednom prije zapravo pogledao.

Ona, ushićena prvim posjetom njegovoj kući, poput leptirice je strujila svojim znatiželjnim stopalima. Bosa, u donjem rublju, držeći ga za ruku, uspela se na vrh istih stepenica. Prvo što je vidjela bio je goblen. Pokazala mu je Judu na slici.
Malo ljudi zna tko je on i zašto sjedi na način na koji sjedi. Ona je znala. Njegova curica je bila pametna za takve glupe stvari.

Juda se nagnuo bježeći od svoje izdaje, razmišlja i pije bljutavu vodu. Stepenište je hladno. Čudno, drvo izgleda kao da bi ga svaki trenutak progutalo svojom toplinom. Ali hladno je.
Sjedi još neko vrijeme i gleda svoja stopala. Dobre noge, čvrste, odane. Toliko je toga proživio lutajući na njima. Tek nekoliko puta su ga izdale i natjerale da miluje ceste svojom kosom.
Ustaje i odlazi natrag u sobu. Mračno je.
Sjeda na rub kreveta i odlaže praznu čašu na pod.

Ponekad se bojala mraka. U mraku je vidjela stvari kojih nije bilo. Znao je da je i njega ponekad vidjela. Ponekad nije moralo biti mračno.

Leži gledajući u strop.
Nakon cijelog života uspomena, razmišlja o njoj, o onoj najbolnijoj, ne znajući zašto.

Njezin svemir bio je nevjerojatno ispunjen vizualnim i auditivnim elementima. Kada ju je slušao, nije vjerovao. Kada je šutjela, pokušavao je pogoditi njenu misao. Katkad je bio blizu.
Možda je trebao vjerovati.

Sklopio je oči.
Kao i uvijek, vidi ju živu. Ponekad se smije, ponekad je zamišljena. Njezina rupica na desnom obrazu puna je njezine energije.
Pokušava ju dodirnuti. Želi ju zagrliti, razmaknuti joj kosu s lica i poljubiti je u čelo.

Budi se. Mračno je.

- 14:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Krah živaca

Dosjetila sam se načina
na koji ću ti reći
što imam za reći.

Pitanje je slobodnoga trenutka,
kada se aure poklope
sa sretnim trenutkom;
tajming je ključan.

Uvijek lomiš srce po određenoj shemi.

Aterirati ću:
ne volim nositi mušku odjeću
u metaforičkim kontekstima.
Pravi bi me muškarac rastrgao kroz špijunku.
Ne bi se klanjao
mojim podnevima,
ne bi slavio rođendane svakoga od mojih lica.

I savršeno bi mi odgovaralo
biti podčinjena.

Ljubavnik, prijatelj,
otac, brat, poznanik,
čežnja, mržnja...
Gori si od bakterije –
ime i prezime ne stoje uz ljudski karakter.

Ti ga nemaš.

A draže su mi pojave
koje mrzim svakim svojim zrnom
od onih o kojima nemam mišljenje.

Vrijeme je za bifurkaciju –
kad se odvojiš,
toliko ću se predati rušenju mostova
da nećeš znati da sam bila ovdje.

Autarkija je zasad puki sanak
na mehaničkoj traci vremena
kojim se bliže primičem odlasku.

Šteta svega što si htio biti.

- 02:21 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2010.

ANTIvalentinovo



Image and video hosting by TinyPic



Golfska struja leluja mojim stopalima:
danas je dan kada sam odlučila posložiti oblike u odgovarajuće utore
i prijeći na sljedeću razinu
htijenja.

Stasom nedostižan, izgledam maleno kada se mjerimo.
Ili je nema ili je crna,
ali dugokosost nije ponuđena opcija,
previše posla i bude vruće.
Kad mu se usne isprave u osmijeh
nazire se reklama
proizvoda za oralnu higijenu. Oralnu. Smijeh.

Uspravnih ramena, ponosno korača
oštrog geometrijskog lica
iznad junačkih plećki.

Nekako je sportaš. Nekako je biznismen.
Nekako je svakakav,
eklektičan i akromatski šaren.
Zavist je nužna.

Pjevuši neku melodiju,
poznatu, ali ne previše.
Njegova, kao da je lik u sapunici
i ona zasvira svaki puta kada ušeta u televizor.
Gledamo film koji je izabrao,
meni nije baš nešto,
ali dovoljno prihvatljiv da ne prigovaram. Previše.
Koristim duge riječi,
ali nije impresioniran.
I on ih koristi. Ali ne nevješto.
(Konglomerat. Dekonstrukcija. Rekuperacija.
Manirizam. Performativnost. Mythos.)

Drži me za ruku dok skačemo licima u miksete,
znojni smo i umorni, ali set još nije završio.

Vodi me u ariju,
natjera me da se počešljam, umijem, dotjeram
i gledamo Orfeja kako silazi i kojekakve povijesne Marije u konfliktu.
Mislim da je čaroban:
moje oči – njegove ruke – moje.

Ponekad se probudim sama, a još nije svanulo,
tušira se poslije trčanja.
Nastavim spavati, a i on se vrati.
Iskoči mi s ekrana, ponekad smo 'komplicirani',
povremeno 'u braku',
a nekad sam 'udovica'.
Zna da volim slane palačinke.

Karizma je sve,
a on voli voljeti voljenje.
NJEGOVI ga vole, MOJI obožavaju.
Stalo nešto priziva,
intrigira me tokom svijesti, raduje me, ljuti me,
potiče me, uspori me.
Nerijetko me uvrijedi
kad ja uvrijedim njega,
iz milja smo glupi, ružni i groteskni.
Smijem zahtijevati ako je važno,
ali svejedno uspije provesti sebe u svemu. Neprimjetno. Nesmetano.
Vizije su skice,
a skice sadrže mene i novopridošlice. Nešto je domaće u tome.

Ne voli lutati sa našega jastuka;
više lijen nego pošten – dvije žene, dva jezika.
A i s majkom lijepo razgovara:
molim, hvala, izvoli, oprosti.
Ponekad joj se nasmije bez razloga i pomiluje joj čelo.
Hijerarhija se sužava, a on svakim danom
ide još malo naprijed.
Dođe umoran, ali sretan
i priča na svom nekom jeziku
i zvuči tako lijepo da ne želim prekidati diskurs
pitanjima o značenju.

Priđem mu na prstima
(čudno, svejedno me čuje),
upletem koljena u njegovo krilo i osjetim kako se smije
u poljupcu. I onda me zgnječi.
Igramo se neočekivanja.
Ujutro sam ponovno dama.

Upravo je dovoljno mlad da ne bude star,
a dovoljno star da ne bude dijete. Čujem mu u glasu.
Grmi. Grmi. Grmi.
Ne brinem se o bivanju,
samo budem.
Pušta me jer se uvijek vratim
iz tišine. Ponekad trebam mrak u kutku do zida.

Sluša me dok pričam, pričam i pričam... Izgubim se, ali on zna gdje sam.
Rastužim se povremeno
jer ja ne znam tako slušat.

Rastužim se jer sve ovo ne postoji.
Moja se želja rasula na tri A4 stranice.
Plače mi se.

- 00:41 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.02.2010.

Ne postavljaj glupa pitanja




Image and video hosting by TinyPic



Znaš da me nema.
Gluha sam kada me evociraš,
slijepa kada želiš da te pogledam u oči.

Ne zavaravaj se,
nije me strah čuti što imaš za reći,
niti se sramim podići pogled.
Jednostavno ne želim.

Ne pitaj me zašto
odlazim na prstima,
bez objašnjenja, bez otpusnoga pisma.
Odgovor ti se neće svidjeti.

Ne.

Ne planiram uljepšavati,
a fraza „nije stvar u tebi, nego u meni“
jednostavno nije moje veličine.
Budi siguran, stvar je u tebi.

Hyde je izašao na površinu;
moja te druga lica ne vole,
ne odgovaraš nam.

Ja sam, mi smo, ja sam i mi smo
osigurani čelikom
i hermetički zatvoreni u karantenu,
sakriveni od ženskih pogleda u muškim očima.
Ne volimo te.
Ne želimo te.

Naši, moji, naši i moji
sugovornici
imaju životnost u očima,
strasti im frcaju po linijama,
a tvoje, pa... Mrtve su, manje – više.

Zato, šuti.
Pravi se da ništa nije bilo.

- 15:38 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.02.2010.

Novopronađena opsesija velikim ćelavim stereotipom




Image and video hosting by TinyPic



Kontemplirajući u samici
shvaćam prvi puta
da volim biti fluorescentna.
Negledljiva.
Toliko odbojna
da me počinje željeti.



Image and video hosting by TinyPic



Za sada sam sestra,
onako kada nekome od milja šapućeš na uho
o 'zauvijek' , 'dovijeka'
i čak to ponekad stvarno i pomisliš.


Image and video hosting by TinyPic



Bit će drugačije.



Image and video hosting by TinyPic



Ovo je sve osim ljubavi,
ništa osim ljubavi.
Oko mi zastane na toj teškoj riječi,
zato ću se demonstrativno protresti
kada se budem suzdržavala.



Image and video hosting by TinyPic



I onda će znati da su strasti nadrasle dodire
u trenutku kada je za mene prestao biti
pozdrav u prolazu
i čestitka za blagdane.


Image and video hosting by TinyPic



Skinula se ispred utvare
kao nikada pred postojanjem.


Image and video hosting by TinyPic



Opsesija i ja znamo da će mi dojaditi
brže od komada bižuterije
na dlanovima.
Tijekom slaganja diskursa
poželjet ću se sakriti.



Image and video hosting by TinyPic



Ali tko mi smije reći da
kratkoročne emotivne epizode,
priljevi afekcije,
nisu stvarni?



Image and video hosting by TinyPic



Zatvorit ću oči, iako će me dan tjerati da ih raširim.
Zatvorit ću oči i vrisnuti
da sam njegova
i biti ću. Tada. U tom trenutku.



Image and video hosting by TinyPic



Više nego ikada prije ičija.
Više nego svoja.



Image and video hosting by TinyPic



Ti ogromni dlanovi
ležat će na mojoj hipofizi,
gristi moje vlasište
dok budemo šutke pjevali.



Image and video hosting by TinyPic



Kao tiho krštenje,
afirmacija Elektrinog kompleksa;
sami u sve tri dimenzije,
u svih pet osjetila
prožeti ektoplazmatskim vlaknima želje.



Image and video hosting by TinyPic



Treptaj ga zatim neću moći gledati.



Image and video hosting by TinyPic

- 21:13 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.02.2010.

Tračerska jazz odiseja




Image and video hosting by TinyPic



Miriše šećer, vanilija,
rekoše mi da je fino,
ali ne volim slatke palačinke.

Na ulazu se otvaraju vrata,
a sabor za četvrtastim stolom je već počeo.



Image and video hosting by TinyPic



Dolazi još svetica, još malo kurvi,
još nekoliko majki bez potomstva
i potomstva čarobnica,
uravnoteženih rasada.

Još jednom zadimimo prostoriju
i plesat ćemo na kiši
dok budemo hodale.



Image and video hosting by TinyPic



Lyra Sangre i ja
srasle smo u simbiotsku tvorevinu,
a one su naša kolonija.

Smijeh olupinama koje još uvijek
bauljaju u nepristojno doba
kada starci kolektivno čekaju na vijesti,
oblače termo čarape i odlaze na počinke.

Molim?! Pa to hoda?!
Smijeh ispod natapiranih šišaka dok se sakrivamo
u uglu.



Image and video hosting by TinyPic



Kao kroz maglu u ušima,
zgrušani zvuk džungle u rukama;
bilo bi lijepo
pojačati misli.

Ali i slušati kapi kako ranjavaju tlo
jednako je lijepo,
ispunjava.



Image and video hosting by TinyPic



Vrlo smo važne osobe,
(Lyra i ja smo dobile potvrdu crno na bijelo)
ulazimo s osmijesima,
plešući u glavama,
ne znajući što želimo, u dilemama
toploga hladnoga.

Hajde, makar se jedna oslonila o nešto tvrdo.
Jedna je opravdala naše obraze,
iako je boljelo.
Barem smo se smijale.

I Stravinski je došao podići frak
pri sjedanju na stolicu.
Užitak je trzati se i bacati se po tipkama klavira
u odglumljenoj ekstazi, smijati se.



Image and video hosting by TinyPic



Zaključak podvučen;
muškarac koji je muškarac,
žena koja želi biti žena,
ravnopravnosti bivanja,
potrebe,
želje,
mladost.



- 03:26 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2010.

Vrijeme je da odeš



Image and video hosting by TinyPic


Opći je interes utažio svoju potrebu,
držali smo se za ruke u javnosti,
skupa bili u kinu,...

Tvoj zagrljaj postao je apstrahirana omča
koja me guši i dođe mi da vrisnem
na pomisao običnoga dodira.

Zato nikada nismo bili intimni.

Ti,
toliko ličiš na zrcalo
svega što zatekneš u svojoj neposrednoj blizini.
Ti,
nemaš najdražu pjesmu.
Ti,
ne voliš čitati.
Ti,
o čemu s tobom razgovarati?

Kada poznaješ osjećaj s velikim O,
onda je ovo mizerno, slabašno i nevažno.
Toliko da mi smeta način na koji izgovaraš slovo L,
naglasak moga imena kada se prelomi na tvojim usnama.

Mrzim te bez stvarnoga razloga.
Dosadan si, suhoparan, predvidiv, poslušan.

Želim da te ne poznajem
jer te samo ranjavam
svaki puta kada se pravim da te ne čujem,
svaki puta kada prisilno punim raspored samo da te izbjegnem.

Sve bih učinila da se makneš.

Vrijeme je da odeš,
da se međusobno zaboravimo
i ne pozdravljamo se kao blesavi srednjoškolci.

Vrijeme je da odeš,
pročitaš novine,
razviješ kičmu.
I prekineš meni moju izvlačiti na uši.

Za tvoje je dobro da ispraviš ramena
i kreneš ne okrećući se.



Image and video hosting by TinyPic

- 22:19 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Infekcija emotivnog sustava (Pjesma imaginarnom Ivici)



Image and video hosting by TinyPic



Pričala sam ti o njemu,
sjećaš se.

Uvijek kada se razbolim,
ležim razmišljajući da je ovdje.
Izmislim ga nekad, kao tebe.



Image and video hosting by TinyPic



Imaginarne su ljubavi toliko ljepše
od onih stvarnih.



Image and video hosting by TinyPic



Rekla sam jučer majci za tebe;
gurale smo kolica prepuna nepotrebnih stvari,
tirkiznih, ružičastih krinki,
ukrasa za jednom, nekad.
Rekla sam: Majko, zaljubljena sam,
ali on ne postoji, izmislila sam ga.


Ona se nasmiješila jer,
ionako je najvažnije da budem sretna.



Image and video hosting by TinyPic



E, on,
vratit ću se na njega.
Pričala sam i o njemu neki dan,
u onom snu,
kada smo bili zatvoreni u onoj ostavi.

Je li glupo to što sam između intervala
hipotenzije i 40° htjela da je blizu?
Zasigurno je glupo,
znam da je smiješno.
I meni je smiješno.



Image and video hosting by TinyPic



Nemoj me tako gledat;
kako je moguće kreirati nešto
što i dalje ima mogućnost biti skeptično?
Znaš,
podsjećaš me na njega,
iako, istina, fizički niste ni nalik.

Doduše, ti malo više šutiš.

Ali isto se ljubite,
imate isti glas
i spavaš kao on, trzneš se kad ti dodirnem nos.



Image and video hosting by TinyPic



I sad... Smijem se i pjevušim neku glupu pjesmu
jer sam zaljubljena u tebe,
a ti ne postojiš.
Ja samo...

...ma, imam temperaturu.



Image and video hosting by TinyPic



- 01:35 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.02.2010.

Teško vrijeme za matore



Image and video hosting by TinyPic



Moja mladost polako nadoknađuje razliku,
premošćuje jaz tumača i tumačenoga –
osvješćujem tebe svakim korakom koji slijedi sve više.

Sjetim te se, rjeđe doduše,
ali zakoračiš mojom vizijom
i u zraku te pomilujem po obrazu,
dodirnem ti obrve,
pomilujem ti kožu iza ušiju, u zraku.

Bore koje sam voljela postaju sve očiglednije
i voljela bih sustići starost kako bih ju zaustavila
u trenutku u kojemu sam te ostavila.

Možda bih obrisala trenutak kada si me molio da te ubijem.
Možda i ne bih.
Možda mi treba da znam da smo stvarno prošli sve što jesmo.

Raduje me spoznaja da me poželiš
s vremena na vrijeme,
dovoljno često da ti se moje bivanje
čini kristalnim,
a dovoljno rijetko da ne žališ.

Svira ona indijska pjesma koju si prezirao
i smijem se sada
jer mi je smiješna naša dvojnost:
u jednome trenutku kao da nismo disali jedno bez drugoga,
a već u sljedećem nismo mogli disati gledajući se.

Ostario si, prijatelju,
vidjela sam to
dok si mi darivao najljepše svoje godine.
Godine koje mene tek čekaju.

Hvala ti.

Moje su strasti oživjele u svoj svojoj istinitosti
i ne sramim se reći što želim u trenutku kada to želim,
a i duhovi su nestali.

Ne bih se složila s onim
od srca daleko kad oči ne vide;
rekla bih možda:
„Od srca malo dalje, iako dovoljno blizu.“

Ostario si Ozirisu, Cezare,
ali ne stoji ti loše, barabo, ljiljane.



Image and video hosting by TinyPic

- 09:29 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

Ćelava izvedba




Image and video hosting by TinyPic



On i ona
vrte se u po idu,
on je on,
a ona ja.

Brojni dani mazohizma
eruptirali su
u krhkost leptirovih krila.

Uzimaju/daju
bezrezervno vjerujući
uzajamnosti predaje,
pokazivanja bijele zastave nagonu.



Image and video hosting by TinyPic



Žudnja,
čežnja,
želja,
htijenje.

Mijene scenarija:
sada su u travi,
sada iznad sudopera,
trenutak kasnije u hodniku,
u uskoj prostoriji –
penju se jedno po drugome.



Image and video hosting by TinyPic



BEZveza puca na točkama napetosti:
ostavlja ga zato što je sanjala
ono što je sanjala.
Pretkazanje zlatnih ambicija
jače je od stvarnosti.

Ne vjeruj žaljenju nad onim što je moglo biti;
to je jednako oplakivanju pokojnika
u nadi da će ga tvoje suze oživjeti.

Suza nema,
grijeh je labilna kategorija,
a ostajanje samo radi ostajanja...
glupo je.



Image and video hosting by TinyPic



Ona odlazi, maše kažiprstom i srednjim prstom
iz daljine,
bez gorkoga okusa u ustima.

On,
skriven je
u rupicama
koje je nacrtala
u osnovama transcendentalnosti.
On,
zove ju
da zatvori oči
i ušeta
u novi scenarij,
novu dramsku igru
i zaboravi gdje je ostavila ključeve razuma.



Image and video hosting by TinyPic



Lakomo grabi svaku njegovu poru,
upija poput spužve njegova gibanja
spremna preletjeti
davno usvojenu ljubav prema disco kuglama.

Neke su ere umrle
samo kako bi nove imale prostora
za cvjetanje.

Poput opiomana
gazi u njegov potok
i gleda u neprirodnu veličinu Mjeseca
koji ju budi već noćima.

A sada...
Pustit ću je.



Image and video hosting by TinyPic












UpDaTe:




ANGELUS


Tvoja sam djevojčica.

Moj si mentor.

Propinjem se na prste
kada visok
zauzmeš moja raskriljena vrata.
Nogama te grlim naslonjena na vakuum
što prije hoteći te obuzeti poput zloduha.

Već trenutak zatim lucidna spoznaja
ležanja u kadi
u položaju žabe
pod sterilnim neonskim sjajem;
nikoga nema,
a zvuk televizora odjekuje stanom.

Evociram te,
mirišeš na jagode,
dovoljno trule da se miris
intenzivira.

I opet sam malena.
Djevojčica, dijete.

Tvoje me godine gledaju svisoka,
s pravom.
Dlanovi su ti moji pomnoženi sa dva,
poput dva velika svilena lista papira;
ja štapić ugljena
i skiciram konture
onoga što vidim.

Leđa mi tvoja listaju nokte.
Dovoljno vulgarno,
ali bogovski.

Raširenim kapcima zatvaram svijest.

I... Onda te zavolim.
I... Onda te zamrzim.

- 00:03 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2010.

Elektra




Image and video hosting by TinyPic


Došlo mi je poput pretkazanja,
u snu, tijekom jutarnjeg previranja,
još sam razmišljala je li prekasno spavati u zoru.

Vizija ćelavoga i velikoga,
razasute skice tijela, forme i sadržaja.
Kao da je imalo povijest
koju sam željela posjedovati,
koja je s vremenom bivala moja
tisućama prirodnih fizičkih artikulacija.

Poznavali smo se,
moje htijenje i ja se dugo već skrivamo
u gomili nakaradnih pojava
koje karikiraju svakodnevicu
do razine grotesknoga previranja,
pretakanja šupljega u još malo šuplje.



Image and video hosting by TinyPic



Navod je iz novina prešao u moj krevet
sasvim depriviran vulgarnosti.
Sasvim rijetko, bilo je poput plastičnoga oca
do te mjere stvarnoga da sam znala da je
neizbježno pustiti se.

Lebdjeti.

U dlanovima rizika, hrabrosti,
straha od voajera
htijenje je gradiralo u nešto gorostasno,
kiklop potrebe –
samo je razgrnulo dječju radost.

Zvonio je odraz jedne stare aveti
u šarenoj majici
sa tisućama dnevničkih natpisa
bratstva, sestrinstva
i sličnih obmana.



Image and video hosting by TinyPic



Beskrajnoga trajanja
bili smo goli između dimenzija,
a ono me nije puštalo dok nisam pustila nekakav čudan glas
koji je označio pojavu
potpunoga razumijevanja.

Budna.

Alternacije bioloških faza
tjeraju me na nove želje;
ja biram.

Odbrojavanje upravo počinje:
ono, puno šarenih preljeva je moje.




Image and video hosting by TinyPic


- 02:14 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se