srijeda, 10.02.2010.
ANTIvalentinovo
Golfska struja leluja mojim stopalima:
danas je dan kada sam odlučila posložiti oblike u odgovarajuće utore
i prijeći na sljedeću razinu
htijenja.
Stasom nedostižan, izgledam maleno kada se mjerimo.
Ili je nema ili je crna,
ali dugokosost nije ponuđena opcija,
previše posla i bude vruće.
Kad mu se usne isprave u osmijeh
nazire se reklama
proizvoda za oralnu higijenu. Oralnu. Smijeh.
Uspravnih ramena, ponosno korača
oštrog geometrijskog lica
iznad junačkih plećki.
Nekako je sportaš. Nekako je biznismen.
Nekako je svakakav,
eklektičan i akromatski šaren.
Zavist je nužna.
Pjevuši neku melodiju,
poznatu, ali ne previše.
Njegova, kao da je lik u sapunici
i ona zasvira svaki puta kada ušeta u televizor.
Gledamo film koji je izabrao,
meni nije baš nešto,
ali dovoljno prihvatljiv da ne prigovaram. Previše.
Koristim duge riječi,
ali nije impresioniran.
I on ih koristi. Ali ne nevješto.
(Konglomerat. Dekonstrukcija. Rekuperacija.
Manirizam. Performativnost. Mythos.)
Drži me za ruku dok skačemo licima u miksete,
znojni smo i umorni, ali set još nije završio.
Vodi me u ariju,
natjera me da se počešljam, umijem, dotjeram
i gledamo Orfeja kako silazi i kojekakve povijesne Marije u konfliktu.
Mislim da je čaroban:
moje oči – njegove ruke – moje.
Ponekad se probudim sama, a još nije svanulo,
tušira se poslije trčanja.
Nastavim spavati, a i on se vrati.
Iskoči mi s ekrana, ponekad smo 'komplicirani',
povremeno 'u braku',
a nekad sam 'udovica'.
Zna da volim slane palačinke.
Karizma je sve,
a on voli voljeti voljenje.
NJEGOVI ga vole, MOJI obožavaju.
Stalo nešto priziva,
intrigira me tokom svijesti, raduje me, ljuti me,
potiče me, uspori me.
Nerijetko me uvrijedi
kad ja uvrijedim njega,
iz milja smo glupi, ružni i groteskni.
Smijem zahtijevati ako je važno,
ali svejedno uspije provesti sebe u svemu. Neprimjetno. Nesmetano.
Vizije su skice,
a skice sadrže mene i novopridošlice. Nešto je domaće u tome.
Ne voli lutati sa našega jastuka;
više lijen nego pošten – dvije žene, dva jezika.
A i s majkom lijepo razgovara:
molim, hvala, izvoli, oprosti.
Ponekad joj se nasmije bez razloga i pomiluje joj čelo.
Hijerarhija se sužava, a on svakim danom
ide još malo naprijed.
Dođe umoran, ali sretan
i priča na svom nekom jeziku
i zvuči tako lijepo da ne želim prekidati diskurs
pitanjima o značenju.
Priđem mu na prstima
(čudno, svejedno me čuje),
upletem koljena u njegovo krilo i osjetim kako se smije
u poljupcu. I onda me zgnječi.
Igramo se neočekivanja.
Ujutro sam ponovno dama.
Upravo je dovoljno mlad da ne bude star,
a dovoljno star da ne bude dijete. Čujem mu u glasu.
Grmi. Grmi. Grmi.
Ne brinem se o bivanju,
samo budem.
Pušta me jer se uvijek vratim
iz tišine. Ponekad trebam mrak u kutku do zida.
Sluša me dok pričam, pričam i pričam... Izgubim se, ali on zna gdje sam.
Rastužim se povremeno
jer ja ne znam tako slušat.
Rastužim se jer sve ovo ne postoji.
Moja se želja rasula na tri A4 stranice.
Plače mi se.
- 00:41 -