nedjelja, 07.02.2010.
Novopronađena opsesija velikim ćelavim stereotipom
Kontemplirajući u samici
shvaćam prvi puta
da volim biti fluorescentna.
Negledljiva.
Toliko odbojna
da me počinje željeti.
Za sada sam sestra,
onako kada nekome od milja šapućeš na uho
o 'zauvijek' , 'dovijeka'
i čak to ponekad stvarno i pomisliš.
Bit će drugačije.
Ovo je sve osim ljubavi,
ništa osim ljubavi.
Oko mi zastane na toj teškoj riječi,
zato ću se demonstrativno protresti
kada se budem suzdržavala.
I onda će znati da su strasti nadrasle dodire
u trenutku kada je za mene prestao biti
pozdrav u prolazu
i čestitka za blagdane.
Skinula se ispred utvare
kao nikada pred postojanjem.
Opsesija i ja znamo da će mi dojaditi
brže od komada bižuterije
na dlanovima.
Tijekom slaganja diskursa
poželjet ću se sakriti.
Ali tko mi smije reći da
kratkoročne emotivne epizode,
priljevi afekcije,
nisu stvarni?
Zatvorit ću oči, iako će me dan tjerati da ih raširim.
Zatvorit ću oči i vrisnuti
da sam njegova
i biti ću. Tada. U tom trenutku.
Više nego ikada prije ičija.
Više nego svoja.
Ti ogromni dlanovi
ležat će na mojoj hipofizi,
gristi moje vlasište
dok budemo šutke pjevali.
Kao tiho krštenje,
afirmacija Elektrinog kompleksa;
sami u sve tri dimenzije,
u svih pet osjetila
prožeti ektoplazmatskim vlaknima želje.
Treptaj ga zatim neću moći gledati.
- 21:13 -