ponedjeljak, 01.02.2010.
Elektra
Došlo mi je poput pretkazanja,
u snu, tijekom jutarnjeg previranja,
još sam razmišljala je li prekasno spavati u zoru.
Vizija ćelavoga i velikoga,
razasute skice tijela, forme i sadržaja.
Kao da je imalo povijest
koju sam željela posjedovati,
koja je s vremenom bivala moja
tisućama prirodnih fizičkih artikulacija.
Poznavali smo se,
moje htijenje i ja se dugo već skrivamo
u gomili nakaradnih pojava
koje karikiraju svakodnevicu
do razine grotesknoga previranja,
pretakanja šupljega u još malo šuplje.
Navod je iz novina prešao u moj krevet
sasvim depriviran vulgarnosti.
Sasvim rijetko, bilo je poput plastičnoga oca
do te mjere stvarnoga da sam znala da je
neizbježno pustiti se.
Lebdjeti.
U dlanovima rizika, hrabrosti,
straha od voajera
htijenje je gradiralo u nešto gorostasno,
kiklop potrebe –
samo je razgrnulo dječju radost.
Zvonio je odraz jedne stare aveti
u šarenoj majici
sa tisućama dnevničkih natpisa
bratstva, sestrinstva
i sličnih obmana.
Beskrajnoga trajanja
bili smo goli između dimenzija,
a ono me nije puštalo dok nisam pustila nekakav čudan glas
koji je označio pojavu
potpunoga razumijevanja.
Budna.
Alternacije bioloških faza
tjeraju me na nove želje;
ja biram.
Odbrojavanje upravo počinje:
ono, puno šarenih preljeva je moje.
- 02:14 -