srijeda, 16.12.2009.

SEKSESIJA






Tek ću nekada kasnije,
kada u tišini ženstvenih zidova
skupim
želju, ljutnju, žalost
u snop svjetlosnih vlakana,
stvoriti adekvatan nazivnik
nedefinirane emocije.

Trga i bode u želudac
kao oštri brid papira
jer ne znam što je i kako,
možda najgore – nisam sposobna za opisivanje.

Tortura suzdržavanja,
mala škola samokontrole:
toliko je lica oko mene,
a, čudno, zanimljivo, projicirala sam jedno.

Znam tko je,
ali ne smijem reći
jer će biti glupo, infantilno.

Zanimljivo je kako bježim
od mladih godina,
a one se toliko brzo rotiraju
i zasigurno ću ubrzo trčati
na korak iza njih.

Možda si samo danas lijep:
dječak nježnih dlanova,
katkad ušećerene strepnje
i najtiše tišine koja može biti prije nego se ljudi zapitaju
kako su se zatekli na određenom mjestu u određeno vrijeme.

Zato i volim trenutke –
fragment kratkoročnosti
dopušta nam da se volimo samo tada,
u fenomenu treptaja, otkucaja, jednoga daha.

Više ne obećavam vječnosti
jer da se sve do sada darovane odigraju
istovremeno bih disala unutar
nebrojenih dimenzija.

Ne… Lijep si mi sada i ovdje,
lijepo zvučiš,
lijepo mirišeš,
lijepo se ljubiš…
Vidiš, konkretno mogu nacrtati
svaki dio koji obožavam
i idoliziram ove sekunde.

Ako se okrene tisuću proljeća
i ne vidim te nikada više
jedan će miris ili riječ
uskrsnuti asocijativni niz
i ja ću se sjetiti, obećavam da hoću,
dječaka nježnih dlanova,
katkad ušećerene strepnje
i najtiše tišine koja može biti
prije nego se ljudi zapitaju
kako su se zatekli na određenom mjestu u određeno vrijeme.

Ne poznajem tvoje hirove dovoljno,
ni tvoje gestikulacije ne znam u detalje
da bih se usudila uokvirivati nas u beskonačnost.

Mi imamo sada.
Sutra ćemo znati dalje…

- 11:45 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2009.

IN MEDIAS RES (Davoru za rođendan)

Nasuprotni jedno zlo i jedno malo manje:
sjedimo i gušimo se okusom hmelja,
možda malčice lelujamo u preuveličavanjima,
ali okvirno se držimo izvorne priče.

Mimesis:
čini mi se da su se naše kretnje
poistovjetile
i postali smo jedno harmonično zbivanje,
zauzeli čudnovatu prostoriju svojim proturječnostima.

Volim kada se netko trudi zadiviti me,
osjećam se posebnom,
relevantnom –
krofnica u centru svijeta, pažnje,
univerzalni diskurs prvih impresija,
mirisa i okusa.

Nekako ne volim digresije
kada su fizičke interakcije u pitanju.
Možda sam upravo po tome posebna:
istina, istina i samo istina.

Ako se potrudiš, pod rebrima ćeš napipati tupu oštricu
i znat ćeš da se odvila infiltracija,
sistem je poprimio blagi miris krhkosti.

Želim biti nježna prema tebi.
Ako mi dopustiš.

U ovom trenutku, gotovo sam voljna
povezati oči crnilom
i prepustiti se akceleraciji slobodnog pada
jer sam sigurna, uvjerena, poletjet ću
kada osjetim dovoljno čvrst stisak tvojih prstiju.

Izvrsna sam u tendenciji da postanem bolja osoba,
zato te želim blizu.
Kroz mutan, ponešto gorak pogled,
osjetim kako se budiš i protežeš se
u jutarnjoj atmosferi proljeća
moje fizionomije
i želim te razgrnuti i otkriti u travkama,
ugledati te u trenutku koji ću doživotno pamtiti.

A život… Život je satkan od trenutaka sjećanja.

- 02:54 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.12.2009.

Ured u pogledu

Vidim te
prije nego stupim
u prostranu zdjelu staklenoga tornja.

Vidim te još dok se blago naziru
obrisi stolova, stolica,
medicinskih entuzijasta
i
smrad njihovih priča
i smijeha.

Tišina diskrecije
možda me vuče
da se nasmijem u sebi
jer pred tobom moram navući
odijelo hladne himbe.
To nije dvoličnost,
to je prevencija.

Što ako se zaljubim?
Što ako već jesam?

I onda utihnem pod ruku držeći smiraj
jednoga poljupca,
jednoga trenutka.

Što ako je to sve što ostane
nakon što tišinom nadomjestiš želju
ili si ljut jer sam
kukavički pobjegla i ovaj puta?

Katkad je tako lijepo
igrati se pogađanja:
smišljam tvoju ličnost
jer stvarnost nisam imala prilike upoznati.

Možda je zapravo nešto savršeno
utrpano
u ljušturu praznog pogleda u daljinu,
praznog ljutog pogleda u ništa. U sve.

I da ne ostane ništa,
na papiru će ostati sjena riječi
koja će svjetlucati pod neonskim svjetlom.

Znat ćeš da si nekada,
jednom,
ostavio sitnoga traga.

U tom će trenutku možda sasvim izblijedjeti
sjećanje na čupavu slamnatu pojavu
krhkih rebara
toliko natučenih prije tebe da je ubjegla iz straha,
ne iz nedostatka interesa.

Činit će se, možda,
sasvim ništavnim
jedan trenutak blijed i nevažan.

A možda će, samo možda,
okrhnuti rub tvojih trepavica
i shvatit ćeš da su neki krajevi ipak počeci.

Strepnja i slutnja,
bojim se same sebe ponekad,
zato i ne izgovaram, ne artikuliram.

Jednoga ćeš dana znati
da si ostavio sićušne tragove stopala
na mojim raširenim zjenicama.

- 04:46 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Tko?

U čudnovatoj kombinaciji
spremna za polugu:
u atriju se hrvaju sjećanje i požuda.

Ako se još jednom nasmiješ,
nećeš morati slati glasnike.
Neće biti potrebno,
prešutno sam pristala
u trenutku kada sam okrenula glavu
i pogledala te u vršak jezika na usni.

Zagrizi ju.
To.
Zanimljivo je,
maleno i neprimjetno,
ali dobivaš.

Kraljica je legla ispred kralja
skupa sa svim svojim pijunima i konjima,
legla je prije dolaska
kurira
koji su služili kao paravan.

Mogao si reći što god si htio,
uljepšati se,
namirisati,
šarmirati me.

Samo si tražio nešto lijepo
i doslovno, to su mi donijeli:
šarenu laž upakiranu u dvije riječi – nešto lijepo.

Tada još nisi znao da bih pristala na
istinu.

- 01:20 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2009.

DRHTAJ ili USUSRET STREPNJI


NEBO BEZ OBLAKA

Na oči ne vjerujem
u ultimativno savršenstvo
radosti.

Čitav se smiješ.
Mislim da se moram
smijati protiv tebe.

Duel,
mačevanje
slatkastim smiješcima.

Ti imaš dvije,
a ja jednu.
Rupice na obrazima –
ti imaš dvije.

Tvoje mi se,
proteklih tisuću sati,
otkako te gledam,
dopadaju više od moje jedne
i mislim da ti to moram
reći naglas.
Uskoro.

Mislim da sam možda
zaboravila plivati
i sada se utapam
u tvojim kristalnim škiljenjima
kao u bisernoj vodi
glečera koji se otapaju.

Želim te. Odmah.










TIH

Plah
i,
k tome,
šuti.

Zauzet vlastitim nadanjima,
ne vidi me.

Nisam njemu ovdje.

Što konkretno želim?

Definicija mog
opsežnog htijenja
može se obuhvatiti jednom jedinom riječju:
misao.

Želim da misli o meni,
može i bijesno –
strasti su strasti.

Ali on nije bijesan,
on je proljeće,
alegorijska inačica
nedohvatljive sreće.

Želim da me zagrli
i jako me stisne,
kao da cijedi limun
i onda mu špricne sok iz kore
u sinuse
sve do ektoplazme
i…
onda kihne.

A ja se nasmijem.










MONOGAMIJA

Toliko savršenstvo
nije
ovisno
o odanosti –
nemoguće je
primijeniti moral
na fiziološki apsolut
proporcije.

(Pravilan si,
rekla bi ona.)

Nije specifična.
Ne funkcionira
unutar tvoje sjene.

A ti ne vidiš…

Možda je
upravo to
ono što je lijepo
i zavodljivo
poput prohibicije tjera da posegneš
i zgrabiš.

Uvijek najprije ubode u vid
ono što je najmanje tvoje.

Znaš što želiš
tek u trenutku nakon
što te do te mjere
odbije
da te privuče.

I onda to voliš.
I onda to voliš do smrti.










SPOLNE MISLI

Postala tajni agent:
špijunirala sam te sinoć
kroz rupicu
koju si možda nehotice načinio.

Zauzet i oduzet –
zaboravi,
je se ne znam suzdržati.

Pokisla sam malo,
malo više,
zatim srednje jako,
onda puno
vapeći ime
koje ne poznaješ,
a tako mi se zoveš.

A ona… Njezino ime je čudno
i ne ide uz tvoje fiktivno nazivlje.
Ni pogled ti taj ne stoji.

Nabrojio je do tisuću.
sad ću otvoriti oči,
nadam se da si još tu.

Ako nisi, izmislit ću te.










MEK ZVUK

Narugao se njezinoj
artikulaciji,
simpatično i,
iako sasvim suvišno,
to je upravo tražila.

Riječ postaje sasvim nevažna
kada je ritam
dovoljno moćan
da uljulja poput
spermatičkog logosa:

uznemiri i utiša –
sve u isti čas.

Sasvim je očita njezina predaja,
osjeća se želja
za mnogim
uvredama
koje će zvučati
kao ova.

Zvučat će kao
uspavanka,
a ona će se smijati.

Pomilovala bi mu rub vlasišta,
prošla prstima
iza
njegovih ušiju,
onesvijestila ga
i
pomilovala čitava leđa
do peta
i natrag
i opet
i natrag
i…

I smijala se.










PRODUŽENA BEZ IČEGA

Samo te želim gledati.
Tebe.
Ataraksiju.
Apeiron.
Alfu i Omegu.
Simbol beskonačnosti.
Kontradikciju
logičkih sudova.
Sofizam.
Aforizam.


Zaboga,
želim te voljeti irisima
i dlačicama u nosu.

Ne moraš me dirati.
Ni govoriti,
ne moraš ništa govoriti.

Danas si moj
ispod slavine
dok vršcima nožnih prstiju
crtam
životinjske forme
na
pločicama u kupaoni.

Harmonizacija
požude i repulzivnosti –
toliko te moram imati
da odlučujem
da mi se gadiš.

Ali to s gađenje…
ne polazi mi za rukom.
Potpuno sam nevješta.

Samo te želim gledati.









ČEKANJA

Ako dovoljno dugo
ostanem sjediti
ovdje,
koliko svemira će se smijeniti
ispred mojih umjetnih trepavica?

Hoću li znati prepoznati
tvoj bakreni odljev
kada ga krajičkom oka
ugledam
iza pulta u kuhinji
kako liže
posljednje kapi čokolade
sa žlice?

Hoću li
žudjet
dok ne pregladnim
do te mjere
da mi se više neće dati jesti?

- 22:27 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2009.

Vedrana Jukičić (09.12.2009.)



„Cijeli je svijet pozornica…“

A sada? Što? Glumimo sami sebi samome sebi?
Prijatelj moj, Azriel, sada bi me natjerao da na sebe zalijepim milijarde šljokica različitih dimenzija i refleksija. Milijardune… - taj smo broj izmislili jednom prilikom pokušavajući nabrojati do bezbroj, pronaći smisao u neobuhvatnom nizu nečitkih znamenki koje zapravo ništa ne označavaju. Sadržaj je ono što sami izmišljamo. Kao kada vidite osobu prekrasnih crta lica sa božanskim fenotipskim definicijama i jednostavno znate da je u vašoj iluziji ta osoba nježan ljubavnik, brižan roditelj, načitan sugovornik i istovremeno u sebi molite sva božanstva s kojima ste se ikada susreli, kao i duhove predaka, da ta osoba ne progovori jer će iluzija krahirati. ...kada ne bude stranaca, ni djece, pa priznamo kako ne govorimo o ljepoti, nego govorimo o svojim psihičkim problemima i o tome da nismo u stanju prežaliti vlastitu prošlost i da zato od nje gradimo pješčane kule koje svakoga dana odnosi prvi veći val. Plakat ćemo kada nam se poput iluzija uruše sva htijenja i stremljenja i naše sebstvo postane gluho spram smisla jer smo se čitavo vrijeme pravdali analogijski se ravnajući sa drugima, katkad izigravajući moralnu paradigmu spram onoga što vidimo u drugima.
Prava je istina da sve šljokice na svijetu ne mogu prikriti karikature koje nazivamo licima, a osmijesi su se do te mjere nakosili da počinju nalikovati oštrim bridovima prije nego li veselju i zadovoljstvu.
Ne tako davno, razmišljala sam hoću li se postidjeti vlastite slike danas kada mi ona postane jučer. Moja djeca neće znati tko sam bila i što sam bila. Sve fotografije sa krilima i rogovima planiram popaliti skupa sa svjedodžbama osnovne škole i katalogom ljudi koje sam propustila kroz život. Nehotice, kada odrastemo, postajemo lažljivci, prevaranti. Nije toliko strašno igrati se pred publikom, nekime tko pred nas stavi određena očekivanja, koliko je strašno samoga sebe svakodnevno nanovo uvjeravati u istinitost svake laži. Zanima me, možda najviše na svijetu i svemiru, hoću li imati hrabrosti ne slagati svojoj budućnosti da sam bila kreposna i nježna i razborita i dobronamjerna baš u svakom trenutku svakoga dana svakoga tjedna svakoga mjeseca svake godine? Hoću li i tada smjeti govoriti o svojim bludnim mislima, sebičnim željama i hirovima kao što sada smijem? Ili je to svojstveno dobu u kojemu sam?
Kao da preuzmemo novu rolu svakog dana u kojem možemo upratiti manifestaciju nove bore na licu ili nove sijede dlake, svejedno. Kao da smo to mi i istovremeno nismo. Afirmiramo se i dokidamo nesvjesni sebe, a toliko samoživi. Možda ne držimo lubanje i postavljamo toliko isklišejizirano biti ili ne biti pitanje toliko puta zlorabljeno u svim mogućim kontekstima da pogled u njega okreće želudac kao pogled na mahovinu koja se stvori u loncu kada gljive ostanu nekoliko dana stajati na štednjaku… Da, možda ne držimo te proklete lubanje najbližih krvnih srodnika, ali tražimo istinu koju najčešće nismo spremni naći. Upravo zato i putujemo tolikim digresijama, okoloopisivanjima svake irelevantne sitnice ne bismo li zaboravili što smo tražili. Dobro je Nicholson rekao u Malo dobrih ljudi : Hoćeš istinu?! Ne možeš podnijeti istinu! Malo nas je koji možemo. Istina je divna vrlina, ali istovremeno najgora moguća ljudska strepnja. Nijedan duh ne proganja kao istina.
Toga smo svjesni, zato i nanosimo slojeve kože na sebe iz dana u dan. Postajemo licemjeri, lažovi, lopovi, ubojice, razvratnici… Zato se skrivamo i zato smo uvijek nasmijani kada nas pitaju kako smo, a mi kimnemo glavama afirmativno kao da nas se pitalo jesmo li gladni ili žedni.

„Sada da se vratim na moje tuge.“

Nije li najljudskija stvar koju možemo učiniti bol? Nije li to ono što je u genetskom kodu svakoga od nas?
Dosta često pomislim koliko je zapravo malo potrebno da bismo se međusobno ranili i doveli u komatozna stanja, a koliko truda išće jedan osmijeh koji želimo na svojim nakaradnim deformiranim grimasama. Jedan pravi osmijeh teže je kupiti, nego pojesti dušu drugoga čovjeka samo kako on ne bi nas pojeo prvi.
Danas nam se čini kako je sav život koji živimo postao lažan, a istinite su samo njegove najstrašnije i najkrvavije slike. Teško je pustiti petlju zala koje smo pretrpjeli i katkad smo u nemogućnosti iskustva samo tako staviti na njegovo mjesto po abecedi i kategoriji u arhivi ida jer nam superego ne dopušta da priznamo krivnju. Naša savjest je oronula u binarnom kodu i upravo zato ne možemo više vidjeti svoje falševe i tipfelere. Kako je zapravo licemjerno ne oprostiti nekomu. Mi koji napravimo radost na karminama i u uspomenu na pokojne pjevamo iz petnih žila rumeni u obrazima od alkohola dok nam komadići hrane ispadaju iz usta; mi imamo pravo ne oprostiti?
Nitko nikada nije manje žrtva nego kada se takvom deklarira.


- 16:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se