ponedjeljak, 16.11.2009.
Boja mraka
Glupi
Infantilno prenemaganje, razvlačenje do ekstrema:
naš predznak,
koeficijent
i potpis.
Nas smo dvoje
koračali melodijom
dvaju slijepih beštija
omeđeni ni sa čim osim beskrajem svemira,
utopijske paradigme
kao lajt-motivom.
To nije karakteristika
ponašanja odraslih ljudi
jer, u ovom slučaju,
svako empirijsko načelo tone
ispod površine mutne rijeke
i guši se
pokušavajući pozvati pomoć.
Apstrahira se u mulju.
I od dobrih pjesama zabole uši,
a bol prije ili kasnije preraste u migrenu
toliko nesnosnu i zaglušujuću
da tijekom biranja između ruke i noža
posegneš za nožem.
I od dobrih pjesama zabole uši
kada ih slušaš prečesto, a preglasno.
To svi znamo.
Možda su velike strasti
namijenjene sjećanjima na mladost;
možda pomislimo: O kako smo glupi bili!
A možda, samo možda,
je prava istina
da smo živjeli sve svoje snove
do graničnog prijelaza izdržljivosti
koji nosi ime najgore more.
Haron i Petar stoje ruku pod ruku,
a mi tražimo izlaz iz međuprostora, limba
i, nekako čudno, ali kao da ne postoji.
Zaglavljeni zauvijek u torturi
vlastitih senzibiliteta –
dogoreni, raspadnuti…
Gle, ljubimo se,
ubijamo se.
Requiem za NAS
Eli! Eli! Zašto si me ostavio? –
Matej piše, ja potpisujem.
Ležim glavom u tvome krilu
puna mrvica od kokica;
baš poput jedne na vreloj masti
raspadam se, raščetvaram.
Pomalo počinjem sumnjati da si me ikada volio.
Katkad mi se čini da je ta osoba umrla.
Ovaj uljez u tvome tijelu zaspao je.
Voljeni ne spavaju u trenucima
karmina;
oni plaču i smiju se u isto vrijeme –
nije jednostavno sahraniti samoga sebe,
no nije ni toliko teško koliko se možda čini.
Toliko smo dugo teglili ovaj križ
urezan u našu DNK
da je narastao do nevjerojatnih dimenzija.
Vrijeme je da ga odložimo,
Ljubavi, Jedini, Vječni, Najdraži,…
Ozirisu moj,
ovo svečano obećanje planiram održati:
skupit ću te ponovno,
samo tebe i uvijek tebe i jedino tebe,
skupit ću te kao prvi puta
u nekom, prvom od naših života,
postat ćemo sveti kao što smo oduvijek bili.
Sada, koju godinu kasnije,
nešto razboritija,
konačno pronađena,
usudim se reći sretna,
toliko sam spremna voljeti te
erama,
eonima,
tisućama povijesti koje slijede…
Spremna te voljeti
kroz jedini ponuđeni modus:
iz dalekog bijelog obzorja,
radujući se kada čujem od poznanika tvoje ime,
kako si voljen,
kako si se smijao,…
Točno se sjećam svake granule tvoga osmijeha,
bio je oblika trokuta,
uvijek sam ti mogla vidjeti zube.
O Fortuno,
miloga li pogleda
kada si se smijao!
Čitavo se tvoje lice smijalo,
tvoje lijepe oštre crte oko usta:
sada bih te prepoznala dodirom
da se sretnemo u mraku vlastitih veselja.
Moj osmijeh.
Moj.
Nije li pretužno pisati epigram
na spomeniku najveće od ljubavi?
Nije li najsretnija crtica u životopisu
moći reći da smo bili ovdje?
Cezare moj,
ova žalopojka, ova piéta,
ovaj spomenik iznad masovne grobnice svih afiniteta –
ovo je moj spomenik
našoj veličini.
Bogovi, sada je vrijeme da se poklonite
usudu koji vam je s pola snage natukao rebra.
Jer MI…
NAMA; pjesmi vjetra,
vječnoj ariji morske sirene,
muzama najtužnijih, ali najvećih predočenja ljubavi,
NAMA se poklonite!
Polovico moga postojanja,
ti kojemu sam
ostavila svoje srce i čitav krvotok na uzglavlju…
…TI, uvijek i jedino…
(ŠAPUĆEM OVO JESENI.
NEKA TI PROĐE KAŽIPRSTOM KROZ OBRVE,
NEKA TI JOŠ JEDNOM POMILUJE ČELO,
NEKA TI PRISLONI DLAN NA SRCE,
NEKA TI UĐE U ZAGRLJAJ KADA ZASPEŠ:
Volim te!)
Zapalimo sada svijeću,
prevucimo lica kukuljicama,
održimo minutu ceremonijalne šutnje
i raziđimo se.
- 21:59 -