petak, 11.09.2009.
Pustinjska vila
19. kolovoz 2009.
Oproštaj pred dobrodošlicu
Zagazili smo u jutro,
otvaraš mi vrata osmijehom.
Liježem neposredno u tvoju prisutnost
naglavačke,
pokušavajući otpiti gutljaj
kave koja nije kava
i
povući dim cigarete.
U redu je, smiješ me poljubiti,
nije li to ono što sudbine rade jedna sa drugom?
Ako se vratiš
onda ću možda govoriti istinu kad te budem milovala iznad obrva
i
prepričavala što sam radila,
kako sam te čekala…
Izgledaš kao da nikada nećeš otići:
pogled koji pečati prisutnost zaručenosti bez prstenja
i nakita
i riječi
i obećanja,…
Ne moraš reći da me voliš.
Danas,
znam,
volio si me danas.
Više nisam mogla ni poželjeti.
I ja…
Ja sam te danas voljela.
Ja…
Ja inače ne volim.
Rekla sam da nisam tužna –
slagala sam ti u oči.
Znao si da lažem,
ali si prešutio i pustio me da se ogrnem ponosom.
Ne smijem naglas reći da ćeš nedostajati
poput esencije jasmina
u noći
nakon povratka iz maloazijskog zagrljaja.
Pravimo se zajedno da je ovo bilo samo jednom,
da smo sutra već zaboravili,
da nikada nismo ni htjeli pamtiti.
I dočekajmo se na kraju vremena koje se svakim danom smjenjuje
onako kako smo rekli:
skromno, ponosno, bez obećanja.
Znaš to kao i ja.
7. rujan 2009.
Nestali
Tek se pohvalila –
nađoh te.
Iščeznuo poput aviona koji polijeće
i u zraku postaje sve manji
i manji
i manji…
…dok sasvim ne nestane
u plavetnom beskraju,
zagrljen oblacima.
Pokidali smo kauč.
Poljubili smo se ispod ventilatora.
Poljubio si me
svakako,
svugdje,
stalno.
I obećao me odvesti.
Čekam te
do trenutka
kada će za nas reći
da nas više nema,
da smo otišli,
da nas nikada neće pronaći…
Ti si moj.
Moj.
Samo moj.
Sada te i više nikada volim.
Sada me i više nikada voliš.
A sutra…
Sutra možda nikada ne sviće.
- 00:53 -