utorak, 02.06.2009.
HEREZA
18. veljača 2009.
Mala dnevna muzika
Sava je bila tiha toga dana,
kao da je slutila svetost trenutka
koji će uslijediti.
Stagnacija svemira
u jednom trenutku oplođene patetike.
Kamenčić pade u vodu
i ocrtaše se kružni valovi
na nemirnoj površini tekućice –
znala sam da dišeš, iako te nisam ni pogledala.
Mala dnevna muzika:
vidim tragove tvoje obuće kutem oka
i
znam što osjećaš,
misliš.
Kao kada se prvi puta
dvoje stranaca sretnu i u pogledima slute raspored sati,
patetični slijed koji neizbježno prati
glazbu savršene tišine.
Poznaješ me bolje od mojih misli,
katkad i više nego to mogu podnijeti.
Ponekad posrneš
i zadržiš se na drugoj strani,
nesvjestan pogleda koji te oda.
18. veljača 2009.
Jeka tišine
Nestala u jednoj riječi.
Zagrlila me toplina asfaltnog isparavanja,
hodam gradom koji ne zovem svojim,
potpuno sama,
usamljena,
sama.
Rađanje zimskog jutra;
kao da svi gradovi jednako izgledaju
pod sniježnim krilom.
Ali ne.
Čujem zidove kako govore
ne nerazumljivim jezicima,
mrmljaju,
spomenuli su ime.
18. veljača 2008.
Pitanje
Sva htijenja da odgovor bude stvaran
prepuštena su slučaju
rastopljenom u šalici čaja od šipka.
Osjetila sam istinitost
tvoje želje
kako se hrva
s porivom da mi vrat zagrneš dlanovima
i ne pustiš me dok ne prestanem treptati.
Ne bih ni vrisnula.
Pun prostor tuđih prisutnosti,
skrila sam se iza ramena poput stidnog djeteta.
18. veljača 2009.
Lice
Slučajno upratim odraz
na staklu.
Nasmijem se:
gledam u sebe
vidim pogled koji mi pripada, ali nije moj.
Kozmos je nekada,
kada nisam gledala pažljivo,
priljubio jednom licu dva izraza.
Miruj na mojim kapcima,
djelomično pokriven nitima kose.
Trepni jednom za da.
18. veljača 2009.
Atest
Đerdan satkan od
biografija
koje se isprepliću od trenutka prvog gutljaja.
Na dlanu,
petlja se u liniju života
kao kad mati za djetetom gleda
dok samo prelazi cestu.
Čovjek preživi
moguće i nemoguće
do granice na kojoj sve vjerojatnosti
liježu u duboku dubinu dubine.
Raskomadamo i složimo se
u treptaju noći,
dodajući potrebne i otklanjajući suvišne dijelove
postepeno,
polagano,
tiho,
nekad malo manje nježno;
uvijek s jednakim prezirom prema
izvanjskom.
Mi smo svijet.
18. veljača 2009.
Gladijola
Ne povlačim bilo što što sam možda mogla reći
i ono za što znam da jesam,
suvišno je pokušavati brisati
ono što oprostimo
jer nikad ne zaboravljamo
kada to poželimo.
Oprost dođe sam
i katkad je toliko prosto
izraziti žaljenje –
plastificirane čarobne riječi
koje neće povući ono što smo učinili,
ali će donijeti umjetnu misao o unutarnjem miru.
Banalizirajmo,
zašto ne bismo,
pokrenut ćemo lavinu ratova sebe protiv sebe
i ostaviti bijelu gladijolu
umjesto oprosta.
Vrijeme prije ili kasnije donese smiraj.
Oprostiš,
a da to ni ne shvatiš.
Zaboraviš,
a da se ni ne sjetiš prethodnih nastojanja
da to isto učiniš.
Pogledam te u oči,
pogledaš me –
sigurniji u sebe
nego u one koji nam nikada nisu zla donijeli.
23. veljača 2009.
Sam protiv sebe
Recimo da riječi ostaju gluhe
kada ih izreknemo
tiho, nečujno,
ispod glasa,
štedeći napore za
psihološko samoubojstvo
pojma i predmeta.
Govorim glasno i prebrzo,
nepromišljeno i afektivno,
izlaze drugačije nego sam ih oblikovala u mislima –
riječi.
Diplomacija kao da izdahne
zajedno s izrazom i sadržajem
kada osjetim
stiskanje dlanova
u bijesu.
Crna zavist i pokorenost
najgorim strastima uskogrudnosti,
a katkad si ne mogu pomoći.
Suze ljutnje su najgore od suza,
vrištiš bespomoćno,
bezrazložno, uglavnom,
ne znajući pokazati kažiprstom
točan izvor tamne oluje koju si zakuhao
sam sa sobom,
sam protiv sebe.
24. veljača 2009.
Emanacija
Buđenje
u sklopu veće univerzalne igre,
riječ nadrasta životni ciklus,
metabolički sistem svemira koji nas je prožvakao
tisućama puta.
Buđenje s mišlju
da si budan davno prije mene
i
već si osvanuo u jutru našeg grada,
a podne si ostavio meni.
Što ja to govorim?
Svi gradovi su naši
kada ih dovoljno pokorimo
da ne gledamo isprazno u svaki svoj korak
potajno se pitajući što zapravo činimo.
Uvučeni
jedno u drugo,
potopljeni u uzajamnost
snova
koji odnose apokalipsu.
25. veljača 2009.
Kriv dok se ne dokaže nevinost
Zaborav ne postoji;
sve što kažeš urezano je u stijenke vremena
i
jednom,
bez ikakva očita razloga,
rasplakat ćeš me,
rasplakat ću te
u lošem snu.
Reminiscencija:
sjetimo se,
sjetimo se...
I onoga što nije bilo,
a mislili smo da je.
I onoga što smo priznali,
jer je bilo lakše nego dokazati nepovezanost.
2. ožujak 2009.
Razumijem
Zavaravam te možda
glumeći da nisam u popunosti shvatila nešto što si rekao
iz surove bahatosti
i samoživosti
isprepletene lažnim ponosom,
ravnim hodom,
besramnim osmijehom.
Znam ono što ti znaš.
Znam malo više.
Šutnja o nečemu
postane
ekvivalent obmani,
nisam li to naučila već ranije?
Kako reći nešto za što sama ne znam što je?
17. ožujak 2009.
Suha spužva
Ritam bubnja
i uskoro
kao da se osjeti raščetvaranje,
implozija razloga, uzroka, posljedica
i šutnje.
Za opće je dobro
da prešutim
kojom melodijom sam vođena noćas.
Suha spužva između dvaju dojki,
nešto ljevlje smještena,
stisnula se najviše do sada,
a dah -
tvrd okus ljući od najljuće ljute papričice
ljušti se po stijenci grla.
Uvjetovanost tvoje prisutnosti
mojom katarzom
ne poznaje smisao.
I svjestan si toga,
još u trenutku prije nego izustiš ono što imaš za reći.
Stvari se mijenjaju
bez smisla
jer percepcija najčešće ostaje jednaka.
Tisuću puta me pitaj zašto,
odgovorit ću ti jedan put i još se tisuće puta ponavljati,
ali moć uvjerenja je umrla.
Pogled na stvarnost je na pragu življenja.
17. ožujak 2009.
Gluhoća
Pretjerano iscrpljenje
svakog postojećeg resursa,
sama to činim sebi.
Umotana u bešumnu ljepotu
apstraktnih misli o konkretnim realizacijama,
listam stranicu po stranicu,
marljivo zapisujem svoje misli
o mislima koje nisu moje,
samo da pobjegnem
od potenciranja
razvoja događaja
koji imaju energiju dovoljnu da me natjeraju da progovorim.
Ne mogu još uvijek;
pusti me da još malo izvodim ritual
zavođenja
odgovora koji je primjeren postavljenom pitanju.
30. ožujak 2009.
Lakomost osude
Red riječi,
dva reda mokrine iz očiju
natopljene u sluzave tvari koje se luče
kada plačemo.
Kada kažem da odeš,
želim da ostaneš.
Ništa se nije promijenilo u strukturi
stvari,
mom kurikulumu.
Nikad ne želim da odeš,
a svaki put se uhvatim u tihom kriku
onemogućena,
nijema,
ne znam reći bilo što što bi te zaustavilo.
A bilo što bi bilo dovoljno.
Bio si u pravu,
neću pronaći ono što sam imala
nikada više.
Nećeš ni ti.
Na kraju je važna samo spoznaja
da smo postojali,
da nismo crkli nakon prvog puta.
da smo se dugo međusobno ubijali,
a još se nismo dokrajčili.
Sve se svelo na utrku do vrata.
Tko će prvi otići?
30. ožujak 2009.
Divka
Kada si došao
znala sam da se nakon toga više ovdje nećeš vratiti.
A trebali smo otići;
planovi su vodili do našeg izgubljenja
u dimenziji koju još nitko nije zagrebao,
gdje se gubi svijest o svemu što jesmo
i postajemo ono što smo i trebali biti.
Znam da će
iskočiti kada te ugledam,
baš kao prvi puta
zgrčit će se od jezivog uzbuđenja
zbog prisutnosti nečeg svetijeg od bilo čega.
Znaš da će
isočiti kada me ugledaš,
baš kao prvi puta
zgrčit će se od zavodljivog dodira bležene boli
zbog prisutnosti nečega čemu se ne vrijedi odupirati.
Rekosmo,
a složismo se,
jače od ičega.
Zato smo i bili ovdje svo ovo vrijeme.
Ne moraš više nikada doći,
a svejedno ćeš zauvijek ostati tu.
25. travanj 2009.
Pirova pobjeda
Iščekivanje prepuno slatke gorčine;
anticipirala sam nedolazak
prazninu -
nisi održao jedinu riječ
koju je bilo važno održati.
Pitaš me
(odmah se vraćam ondje:
dječurlija, treća kava i drugi čaj.
čaj od šipka. da.)
a ja ne znam što bih rekla.
- Ako dođeš, biti ću spremna. -
Tišina koja vrišti moje htijenje,
strašno je takve stvari izgovoriti naglas.
Žuljevi na nogama
od hodanja u potrazi za tvojim zatočenjem
unutar sfere fiktivnog i nedodirljivog.
Žuljevi umjesto prstenja koje sam nosila u džepu.
15. travanj 2009.
Apstinencijska kriza
Drhtim
obasjana hladnoćom,
zasljepljena nestvarnošću
pokrivača koji miluje moje kralješke.
Zapravo i nije tako hladno.
Ukrštenih dlanova molim
glupe stihove
koji se upisuju u spomenare,
ali ih se nitko u određenoj dobi ne bi trebao sjećati.
Znam tko si i što si:
nosila sam se s tim karakterom
puno i previše da bih si dopustila
zaborav.
Umjesto straha nastupa hladnoća,
a zagrljaj postaje
vođenje ljubavi s pokućstvom:
neposredna blizina ne bilježi tvoju prisutnost,
a toliko si u svemu -
podovi vrište tvoje ime noću
i ne daju mi
da priljubim trepavice uz obraze
i pustim te
ni na trenutak.
25. svibanj 2009.
Gubimo me
Uronjena u znak za beskonačnost
matematički,
logički,
možda mrvu filozofski,
od plus do minus iste lagano levitiram.
Možda ne posjedujem snagu
potrebnu za princip
kojega se moram pridržati.
Sve potpore srušene su
poput, danas - sutra, hrastovine koja drži Veneciju na životu;
trenutak dovoljan
da odvrtim flashback
u polutreptaju -
ono što je htjelo biti ništa
na kraju je izašlo ljudskije nego bilo što drugo:
prijetvorno, ružno, repulzivno,
zapravo - elvivalentno svemu i svima koji su se u psihoanalizama
zadržali na introspekciji.
Ne govorim o sebi.
Ma, i ti si uvelike nebitan
u ovoj igri.
A ovo je igra, zar ne?
Ultimativni kviz znanja:
ja imam prednost
jer posjedujem sve spoznaje koje je potrebno imati.
A ti...
Ti igraš na pamet,
ne znajući ni što je bilo,
igra pukog pogađanja.
Nevještog, smijem li dodati.
27. svibanj 2009.
Edipova stopala
Balon - veliki sivi cepelin
tek se sprema obuhvatiti svoj potpuni kapacitet
prije nego se osuši,
posloži
u majušnu ambalažu
i spremi ispod kreveta
zajedno s komadićem keksa koji nitko nikada nije dohvatio
i popljesnivio je:
poprimio zelenu patinu poput
one koja se uhvati na brončanim statuama.
Nevjerojatan je,
iako očigledno ostvariv,
nesklad između nekadašnje stvarnosti
i ove danas, sada.
Prebroji li tko točan broj zvukova
koji proizvodimo kada izdamo
intimne ikone
i
vlastitih se religija sjetimo
samo u nedostatku zanimljivijih aktivnosti
kada stresemo prašinu?
Svatko sa sebe.
Jedni sa drugih.
Ja stojim iza tebe.
Ja stojim ispred tebe.
Uz tebe.
Bez tebe.
Sa tobom.
I vrući se katran jednako uvuče
u moje stopalo
bez obzira na gradove,
na kamenja.
Čak i onaj kamen
koji sam nekada davno
ponijela
jer sam se sjetila.
Čak i ona grančica koju još imam -
nije maslinova,
ali zašto se ne bismo pravili da jest?
27. svibanj 2009.
Laokontov tihi krik
Ponavljanje
ponovljenog
ponavljanja.
Je li rečeno
zapravo redundantno
do te mjere
da odzvanja
dok ne dosegne određenu točku
odbijanja
i upije se u štit zidova -
u trenutku bešumno...?
Obećavam,
ovo je posljednji puta
da ću se sažaliti sama nad sobom
zbog mrtve stvari,
cvijeta koji je uvenuo
stoljećima prije ovoga trenutka.
Vrisak
odzvanja mojom torbom:
- Gospodo, odakle meni oružje? -
I puštaju me da prođem.
I prođoh.
Spazmus u jagodicama
je ostao u iskazu.
29. svibanj 2009.
Nepoznato
Toliko se puta zateknem
kako odlazim
unutar vlastitih zidova
i gušim se.
Ne znam kako,
ne znam zbog čega,
ali više se ne mogu sjetiti
svega onoga što sam obećala samoj sebi
da ću zapamtiti.
Moj život
izgleda nadrealno;
s ove udaljenosti on prestaje biti ja.
Raskorak nastaje
bila sam, jesam i biti ću
više nije sinkronizirano,
tek sada razumjevam.
Pitam se hoće li shvatiti
po izrazu moga lica
da osoba čiju priču ispričam nekada
već predugo
nije ovdje -
ona nije ja.
Ona nije odana
i nikada se ne bi mogla iskreno zakleti do smrti
i nikada se ne bi mogla iskreno kritički osvrnuti na samu sebe.
Tko god da se danas
ovim očima sjeća
očiju koje blistaju obasjane svjetlošću
koja dopire kroz rupice na roletnama
dok te grli svojim čitavim bistvom -
to kao da nije ja.
Jer ja bih tada ostala,
a ona je morala otići.
Jer ja bih tada izgovorila
ono što sam prešutjela.
I plakala kada je za to bilo vrijeme.
Ne znam.
Vizija nekog sjećanja,
nije više sjećanje
nego razbacane reminiscencije
osobe koja je trebala reagirati
na bilo koji način
osim šutnjom.
01. lipanj 2009.
Jadnici
Zamrzne se pogled na tvomu:
sreli se najprisniji stranci u galaksiji.
Ni ne vidim, a osjetim
i
trenutak zastane uzeti zraka.
Znaš ono što sam rekla
da se ne smije,
više nije umjesno -
pristojnost i obiteljska kurtoazija
uguše stvarnost...
Znaš ono što sam rekla
da se ne smije...
...i ja bih.
Drhtaj bubnja udara mi prsni koš,
nešto želi izletjeti van.
Neki ljudi to nikada ne osjete.
Nikada me nisi ... kao što si danas.
Volio.
Zapravo nikada nismo bili više ljudi
nego u trenutku deprivacije od svake ljudskosti.
Suprotne strane prostorije,
osjetila sam te na koži još izvana,
a nema toga.
Zaboga,
takva je laž
reći da bismo sve isto učinili.
Nikada.
Biti čovjek?
Biti čovjek.
Samo da znaš,
i ja bih tebe.
- 00:55 -