ponedjeljak, 15.12.2008.

Just a dream

Sanjam...

Majka i njezina jedina sestra zastale su u gužvi na graničnom prijelazu. Most koji odvaja dva Broda čvorište je blagdanskog prometnog kraha. Iz suprotnog smjera u susret im dolazi gigantska cisterna za naftu u vlasništvu Rusa koji su preuzeli svaku nadu za oporavak ekonomije u palom Brodu, onom u koji su se uputile. Vozač gubi kontrolu nad vozilom i odbija se nasumce od jednu pa od drugu ogradu, rušeći pritom sve automobile koji mu se nalaze na putu u već prije krvlju zagađenu rijeku.
Zvoni mi telefon. Moja mala sekica zove da kaže da je čula za veliku prometnu na mostu s mišlju kako su nam majke ondje zaglavile. Oblačim se, istrčavam iz stana, ulazim u auto, odlazim po nju. Prevelika je gužva. Policija, hitna, vatrogasci... svi su se okupili oko tragedije koja se dogodila. Parkiram daleko ispred granice. Trčimo i probijamo se kroz gomilu. Policajci drže list papira s popisom utopljenika iz rijeke. Sekica se otima i grabi popis tražeći pogledom prezime svoje majke i odahne nad činjenicom da ga nema na papiru. Trgam joj papir iz ruke i pri samom dnu gledam u svoje prezime, u prezime svoje majke.
Gubim ravnotežu, osjećaj u koljenima. To je moja Majka. To je jedina osoba koju sam još imala na ovom svijetu. Moja Majka... Moja lijepa plavokosa, smeđooka Majka. Osjećaj izgubljenosti vlastitog identiteta; smrt svakog korijena koji sam ikada imala. Moja Majka. Majko, zar i ti?
Što sad? Kako sad? Čija sam sada?
Trčim kući. Kome da se obratim? Njezin najbolji prijatelj – njezin brat, moram ga zvati. Tko zna gdje je on... Imam samo broj njegove žene. Zovem ju. Bez ikakvog objašnjenja, polupiskutavim glasom, kroz suze, molim ju da mi da njegov broj. Hitno ga trebam.
- Dođite, odmah. Majke više nema. Moja Majka je mrtva. Dolazite odmah.
Dolazi. Sjedim u našem kafiću i razmišljam o apsolutno glupoj stvari. Moja Majka je voljela oaj posao. Posao mora nastaviti. Mora. Toliko se borila. Sad moram ja. Moja je odgovornost sve ovo što imamo. Ona bi to htjela. Isuse, nje nema. Pa kako ću ja to? Ja ništa ne znam o tome. Imam osjećaj da sam sama koliko nikada u životu. Sjećam se koliko se brinula oko grijanja u mom stanu u Zagrebu, da mi ne bi bilo hladno. Zvala me tisuću puta dnevno da mi kaže da me voli. Zvala me svako jutro da mi poželi dobar dan i svaku večer da mi poželi lijepe snove. Bože, zašto si mi i nju uzeo? Sad sam sama.
Sjedim nasuprot njega i neprirodno mirnim i hladnim glasom govorim mu:
- Ovo morate srediti. Molim vas, brinite se za ovo kako god znate, ja ne mogu. Majka ne bi dala da ovo ode u kurac. Radite. Ona bi htjela da ja završim prvo školu. Čuvajte mi ovo. Radit ću koliko budem mogla i kad budem stizala. Sve ću napraviti, ali moram školu završiti. Majka bi to htjela. Moja Majka bi to htjela. Ja... Knjigovođa, moram otići kod nje. Moram reći poslovođi da ću ju kontrolirati koliko uspijem. Ovi iz Zagreba... moram ih odmah nazvati da im kažem da sam ja sad vlasnik ovoga.
- Vedrana, molim te, smiri se. – grli me, a ja ne mogu prestati plakati. Moje Majke nema. Nema je i neće se vratiti. Moja Majka je mrtva. Utopila se. Zaboga, je li morala tako odvratno umrijeti. Sigurno se patila. Moja Majka.
Odlazim. Ne znam kamo idem. Idem kod tate na groblje. Vrištim na njega. On nas je trebao čuvati. Koji kurac on radi ako je moja Majka sad mrtva? Zašto ju nije čuvao? To je moja Majka. Nemam više nikoga.
Apsolutni teror misli, osjećaja i zlih slutnji...

Budim se...

Budi me poziv Majke. Moje jedne i jedine Majke. Jedine osobe koju imam u ovom svemiru. Moja Majka. Bože, kako je lijep njezin glas. Bože, kako je lijepa njezina zabrinutost za mene. Njezina Ljubav... Moja Majka.

- 21:09 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.12.2008.

...dok mi ne prekipi





Image and video hosting by TinyPic



Dijete više ne gleda u zvijezde,
izgubilo je smisao
zajedno s večerašnjom tko zna kojom cigaretom
i beskrajnom analizom razvodnih kutija.

Ovo nije još jedan
bezobrazan pokušaj
da opravdam vlastitu egzistenciju.

Ne znam, zapravo,
što je ovo.

Zanimljivo,
šarm je i dalje prisutan
kako bi pokrio duboke brazde
unutarnjih parafraza nas samih.

Obećavam ti ovo...
Obećavam ti ono...
Ovo ću ovako...
Ovo ću onako...

A istina je da ne znam
i nema tog obećanja
koje je do te mjere održivo da se ne može prekršiti.
Makar razlozi bili banalni:
osveta, čežnja, opijenost,...

Znam samo dvije stvari:
obećavam da neću obećavati,
obećavam da se neću osvećivati...

...dok mi ne prekipi.

- 00:33 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 03.12.2008.

Postponoćno povraćanje




Osjećaj da nešto prupuštam;
supstancije vlastite nedostatnosti
konstantno presijavanje
fiktivne transcendentalnosti.
Zaboga, što sam upravo rekla?
Što to točno nedostaje?
Kojeg dijela nema otkako sam ja ovdje?
I njezin moral glumi moj nadmoral,
a to mrzim.
Ne volim kada se igrate boga,
ne volim kada ja to činim.
Kada ćemo presjeći granicu paralelnosti
i shvatiti da ne postoji ni sudac ni porota?
Kada ćeš razumjeti
da ljudi čine najodvratnije od stvari iz najboljih namjera?
Put do raja popločen je, čime...?
Hm... Dobrim namjerama.
Zanimljivo, nije li,
kako se uvijek ispostavi
da su svi u krivu;
kako ne postoji univerzalni svjetski um
zadužen za poopćavanje svjetskog dobra.
Utjehe noćas ne postoje
u ovih trideset nešto kvadrata
moje samotne mizerije.
Pun sudoper suđa
i jedna ljubavna tegla u funkciji
spremišta mog oružja - olovaka.
Obišao si svako moje skrovište,
nema kamo te nisam vodila
i nema kamo nisam pošla za tobom.
I ponovno će ista ta osoba
u svom dobokom i kompleksnom umu
(koji sam unatoč tome zavoljela)
uspjeti mene vizualizirati kao kompetentnu
za njegov pokušaj egzekucije.
A prava stvarnost je obrnuto proporcionalna.
I opet se možemo opravdati
ljubavlju pisanom velikim slovom,
ljubomorom pisanom velikim slovom
i trunčicom bijesa koja tako vješto
nosi naša lica.
I molekulom mržnje -
nju ne smijem zaboraviti.
Svaka brazda na mojim otiscima prstiju
se toliko puta osvetila,
a svaka pora mog tijela
toliko puta osjetila tvoju osvetu.
Priznaj, ne moraš naglas,
ni sa čim nisi zaslužio titulu sudca
koju si voliš dodijeliti.
Ja to govorim naglas u svoje ime.
Ti sebi šapni,
ja ne moram čuti.
Tisuću i više kilometara
koje smo zajedno napravili
pokazatelj su stvarnog stanja.
Možemo oboje okretati glavu
i kriviti koga god,
ali činjenica je da smo i dalje ovdje.
Iako sam bježala u potrazi
za tim nečim što nedostaje.
Iako si me zanijekao nebrojeno puta.
Još smo tu.

- 00:37 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Veljača 2012 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (27)
Svibanj 2010 (22)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (22)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (11)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

By: Vedrana Jukičić


'Čovek ne stari istovremeno uz časovnike, nego ponekad za tri dana više no za godinu.'

(Milorad Pavić - Predeo slikan čajem)


Blog je zaštićen copyrightom©
i nijedan njegov dio ne smije
se kopirati bez dozvole autorice
Vedrane Jukičić.

Kontakt

jukicicvedrana@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se