petak, 30.11.2007.

Ovo je post o mom dečku :o)

Odlučila sam svoje blogere upoznati sa svojim dečkom. To je jedno krasno stvorenje koje stvarno zaslužuje biti dijelom ovog mog virtualnog svijeta pa sam mu odlučila posvetiti par redaka...

Sve je počelo još davne milenijske dvijetisućite godine. Upoznali smo se u buregđinici. U sitne jutarnje sate nakon izlaska, obavezna stanica prije odlaska kući uvijek je neka pekara, a tog jutra kao da mi je netko govorio neka se strpim koju tramvajsku stanicu i kupim fini, masni, topli burek u buregđinici blizu moje zgrade. Tako sam i učinila. Ulazim ja po svoj burek, a dolje u čošku stoji on. Bila je to ljubav na prvi pogled jer on je osoba koju jednostavno MORATE primjetiti. Razgovor je lagano počeo teći....čak mi je platio burek poput pravog kavalira kakvog dugo nisam srela. Pozvala sam ga na jutarnju kavu, a on je predložio da usput kupimo nekih slatkiša kako bismo taj svoj susret učinili što slađim. Pristala sam.

Od tog dana smo nerazdvojni. Zajedno smo već šest i kusur godina. Slažemo se kao lonac i poklopac. On je moj zaštitnik. Oduvijek sam, još kao mala djevojčica, maštala o tome kako ću imati muškarca koji će me štititi, nekoga pored koga ću se osjećati sigurno i zaštićeno. I u njemu sam to pronašla.

Ljudi često imaju krivu predodžbu o njemu koju stvore na temelju njegovog izgleda. Ali on je, uvjeravam vas, takva dobrica...što bi se reklo: ni mrava ne bi zgazio. Živimo zajedno i nama kuća nije tijesna.

Obožavam se s njim šetati gradom jer svaka je šetnja novi izazov. Volim kad se ljudi okreću za nama, to mi daje dodatno samopouzdanje. Volim kad me vani brani od tuđih pogleda. Volim kad pojede moj ručak bez prigovora i sa smiješkom na licu pita: "Ima još?" Volim kada nas na plaži gledaju i muškarci i žene ( muškarci jer su ljubomorni na njegovu liniju, a žene zato jer ga žele imati ). Volim kad me naveče prije spavanja par puta digne umjesto utega.
Volim ga zato što je naj. I uvijek je bio. Pa čak i najjači u razredu!



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


heheheheheheheheheh :o)

- 11:32 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2007.

Sportom protiv kila!

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Došla je zima i ja sam kao i većina ostalih sisavaca ponukana iskonskim nagonom, natukla koju kilu, jel da mi bude toplije! :o)
Ne bi ja bila ja, kad bih sada sama sebi mogla reći: "Dobro, udebljala si se malo. Šta sad. Nije smak svijeta." Ne. Ja nisam jedna od tih koji sa smiješkom mogu gledati metamorfozu vlastitog tijela koja se pretvara iz sitne mršavice u okruglasto žensko biće...s oblinama...pozamašnim! Ja sam prije jedna od onih koje šize pri svakom pogledu u ogledalo i neprestano u glavi vrte film kako skinuti tih par kilograma viška.
Svako večer sama sebi kažem kako sutra neću ništa jesti. Naravno takvu odluku donesem nakon što se natobam kojekakvih junk nazovimo ih prehrambenih proizvoda. Najdraža napast mi je Mc'Donalds iako sam svjesna koliko ta hrana u biti uopće nije ukusna, ali ima nešto u njoj na što sam se navukla. Postala sam pravi đaner.
Jesti ili ne jesti?... pitanje je sad.
U teoriji moj je odgovor vrlo jasan. Ako stvarno želim skinut tih par kila, svjesna sam da se moram prestati prežderavati, zapravo prvih par dana bilo bi poželjno uopće ne jesti, kako bi se želudac malo smanjio i navikao na manje hrane. Ali u praksi, ono što radim je sasvim suprotno. Budući ne idem više na predavanja, većinu svoga vremena provodim kod kuće. Učim, razvlačim se po stanu i neprestano nešto grickam. Od fitnesa i aerobika sam davnih dana odustala jer uvijek mi se dogodi isto. Platim, pojavim se dva, tri puta i onda na kraju odustanem jer dvorana bude prepuna žena s istim problemom kao i ja koje očajnički pokušavaju stesat svoje tijelo kako bi stale u Novogodišnje opravice. Nije problem u tome što je dvorana prepuna nego u tome što se od te silne mase ne možeš pošteno ni ispružiti, odnosno u prijevodu, napraviti niti jednu vježbu kako bog zapovijeda! Trčat mi se ne da. Nikada nisam bila pretjerani obožavatelj takvog načina rekreiranja. Za rolanje je hladno. Pobogu šta da radim, pitam se grickajući čips!
Stiže poruka:
"Ajmo danas na klizanje?"
Klizanje hm.... dobra ideja. I tako smo se sister i ja ubundale i krenule u avanturu koja je bila spoj ugodnog i korisnog. Naime, osim što se debljam, meni je užasno dosadno. Krvarim od dosade, pa se tako svaki ovaj ili njemu sličan poziv, čini kao zgodna razbibriga i način da se kvalitetno zabavim.
Došle smo na klizanje prvo prerano pa smo se vratile kod sestre još sat vremena čekati ne bi li klizalište bilo spremno za nove klizačke nade u dvajs'petoj :o)
Prvo su nas žuljale te proklete klizaljke, ali to smo nekako prebrodile. Onda smo prva dva kruga izgledale kao Bambi kad se bori na ledu, tako trapavo i smiješno da ti čisto bude žao... Ali upornost se isplatila. Par krugova i da vidiš. Hegel? Idora Hegel? Ma kakva Idora Hegel? :o)
Još pri samom dolasku, dok se nismo svi ni obuli u klizaljke, uočile smo grupicu pubertetlija koje zapravo nije uopće bilo teško uočiti budući su svi ljudi normalo pričkarali čekajući da se klizalište otvori, a tih par muških morona bilo je toliko glasno i iritantno da mi je došlo da im poput kakvog čangrizavog roditelja navučem uši ili u najmanju ruku kažem:"Može to malo tiše?" Ali naravno nisam. Da se razumijemo i sister je dijelila moje mišljenje, a budući smo obje iz prosvjetarskih krugova, s iznimnom lakoćom uočavamo takve i njima slične poremećaje u ponašanju. Mogla sam samo pretpostaviti što će se dogoditi kada svi konačno stanemo na to klizalište. I naravno, pretpostavka se ostvarila. Tih par mladih mužjaka svjetlosnom je brzinom jurcalo po ledu, naganjalo neke ženskice i rušilo sve što im se nađe na putu. Hvala bogu mene i sister nisu jer skužili su, čini mi se, da smo mi ipak tete u godinama i da bi naše rušenje moglo rezultirati slomljenim kukom pa im se to ipak činilo prevelikim zalogajem! :o)
Nakon sat vremena odlučile smo da je dosta. Noge su me otkidale od tih ekstra kvalitetnih klizaljki da sam se jedva dovukla do klupe na kojoj sam obula svoje starke. Nikada u životu nisam bila toliko sretna što ih vidim! Iako mi je bilo super, shvatila sam da nema šanse da se na ovaj način riješim tih vražjih PAR kila viška.
Došla sam kući.
Pojela čips i zaključila: "Bolje bit' debel i sretan, nego mršav i nesretan!"
*
*
*
*
'bem ti. Daj vamo tu čokoladu!




heheheh :o) Nadam se da ste pogledali i poslušali ovaj spotić! Presmiješan je!

- 11:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2007.

Ples sa zvijezdama

Ja sam totalno luda za ovom emisijom. Predobra mi je. Tako mi je lijepo vidjeti kad netko tako dobro pleše. I super su mi oni insertići o tome kako su se pripremali za ples. Baš mi to nekako dirljivo. Kad vidiš baš da se trude. Prekrasno.

Ovo su mi dvije najbolje "izvedbe"

oni mi definitivno najbolje plešu...


a je dobra ova Pišekica...


Tol'ko sam pod dojmom da cijelo vrijeme plešem po stanu...brijem kao da sam zvijezda! I imam trening!
Ma upisat ću tečaj neki sto posto ( sister, očemo??? thumbup )

*Sretna sam neka.*

*Položila sam ispit! Još tri!*

*Narasla mi je kosa.*

*Super mi je ovaj snijeg.*


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 16:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

HORMONI U VLADAVINI ŠKORPIONA



Ne znam kako vama, ali meni je ovo doba godine, točnije vladavina škorpiona, uvijek najburnije razdoblje u godini!
Događaju mi se svakakve nepredvidive situacije, što dobre, što loše...al događaju se.
I ja sam sva neka vražja. Skroz.

Kad malo promislim u ovo doba godine, jedanaesti, dvanaesti mjesec uvijek donesem neke važne odluke i povučem poteze za koje bi mi u "normalnim" uvijetima trebalo mnogo više vremena.

Uglavnom, ovaj sam vikend skužila neke stvari. Malo sam se razočarala u ljudima koji su mi bliski i u onima od kojih sam to najmanje očekivala. Bila sam baš dobro raspoložena i nisam dala da mi sjebu moj pozitivan duh, al' na kraju su ga ipak slomili svojim izbediranim facama, šutnjom i stvaranjem nekakve napete situacije bez ikakvog opravdanog razloga! I baš sam ljuta zbog toga. Ljuta sam zato jer sebe smatram osobom kojoj se može sve reći na normalan način. Znam prihvatiti kritiku. Nije mi teško priznati da sam u krivu i reći OPROSTI ( ponosna jesam, ali mislim da oprosti i ponos uopće ne moraju biti dvije sukobljene strane ). Za ljude koji su mi dragi stvarno bih učinila sve i ne mogu vjerovati da sam se ponovno razočarala u onima u kojima sam to najmanje očekivala.
Neću to!

Zašto ne mogu biti imuna na tuđe riječi i reakcije? Ne znam zašto me toliko pogađaju neke reakcije ljudi koji očito ne misle baš previše na to kako se ja osječam?

Zašto me uspijevaju slomiti tuđi zli jezici koji su zapravo ništa drugo nego odraz čiste ljubomore?

Ne podnosim pesimizam!
Ne da mi se biti izbedirana zbog ljudi koji to ne zaslužuju!

Toliko je stvari i ljudi oko mene koji me čine sretnom i u ovom mi se trenutku čini puno važnijim posvetiti se tim stvarima nego razbijati glavu oko maloumnih i primitivnih stajališta i razmišljanja mojih, nazovimo ih prijatelja! I zato:
-Nato hvala ti što postojiš
-sister nadam se da će stručni proći u najboljem redu
-majko moja želim ti da što prije svladaš slanje mejlova i ostale elektroničke mogućnosti
-ljubavi, akvarij je prekrasan
-LJUDI život je lijep iako je daleko od toga da bude torta sa šlagom!

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

Sve što treba da znam, naučio sam još u vrtiću

"Svakog proljeća, tijekom mnogih godina, imao sam zadatak da napišem svoju osobnu izjavu o tome što vjerujem: svoj kredo. Kad sam bio mlađi, taj je dokument imao mnogo stranica; trudio sam se da spomenem sve, pazio da mi ništa ne promakne. Dokument temeljit i opširan poput presude Vrhovnog suda, kao da se riječima mogu riješiti svi sukobi o smislu egzistencije.
Posljednjih je godina moj kredo postao kraći-ponekad ciničan, ponekad komičan, ponekad obično intoniran-ali pišem ga i dalje. Nedavno sam pokušao da iskaz svih svojih uvjerenja sažmem na samo jednu stranicu i ispišem jednostavnim riječima, premda svjestan da to podrazumijeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuće, da budem što sažetiji, došlo mi je nabenzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila punio sam do vrha visokooktanskim gorivom super deluxe. Moja stara krntija nije ga međutim mogla probaviti i dobila je napad-motor je neprestano kašljucao i gasio se na raskršćima, podrigivao na nizbrdici. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previše visokosadržajnih informacija, i ja ću dobiti napad, egzistencijalne vrste: kašljucati i gasiti se na raskršćima gdje valja donijeti životne odluke, jer uvijek_ili znam previše ili premalo. Život nije piknik.
Tada sam shvatio da ja znam većinu onoga što smatram nužnim za smisleni život_i da to uopće nije komplicirano. Ja znam. I znam odavno, zaista odavno. Međutim, i živjeti tako-no, to je druga stvar. Evo dakle moga kreda:
Sve što treba da znam o tome kako valja živjeti, što učiniti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta. A evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi-svaki dan od svega po malo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog druga.
Ne zaboravi da čudo postoji.
Zlatne ribice, hrčci i bijeli mišići...-jednom moraju umrijeti. I mi ćemo.

Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primijenite na vlastiti život, posao, državnu politiku, svijet u kojem živimo-i vidjet ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto. Pomislite koliko bi bolji bio naš svijet kada bismo svi oko tri popodne malo odspavali. Ili kada bi se sve države prisržavale pravila da svaku stvar vrate onamo gdje su je i našle i da počiste nered za sobom...
Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad iziđemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga."




Robert Fulghum


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 11:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design byRuby Nelle