Zanima me zašto je i kako znatiželja ubila mačku???

Što je prosljeđeno jel, mora se odradit.

Eto dragi moji, pokušajte me bolje upoznati kroz ovih par petica ili što rekao bi profesor hvale (ne)vrijedan PAKET petica. To sam vam ja:





PET STVARI KOJE VOLIM

1) Roditelje i sestru. S njima se najviše smijem, oni me znaju najviše naživcirat, najbolje su priče one ispričane s njima, volim ih bezuvijetno i stvarno zaslužuju biti na prvom mjestu.

2) Spavati. To je radnja koja me svaki put iznova i iznova oduševljava... mogla bih spavati po čitave dane...tjedne...godine!!!

3) Spremati. Vjerovali ili ne, ali obožavam spremati. Odvalim si mjuz, uhvatim se krpe i usisavača... Mislim da me zapravo više ispunjava onaj osjećaj koji mi se usadi svaki put nakon što temeljito spremim stan, nego sam čin spremanja, al dobro to je to. U svakom slučaju, ja sam ta koja uvijek prazni pepeljare, pere čaše... naše i vaše... i za naše tamburaše.

4) Kavu i cigarete! To mi je svakodnevni ritual, al baš ritual. Uživam u svakom trenutku provedenom s njima. Uh, grozno zvuči znam, ti maleni dimljeni štapići skraćuju mi život i zasmrde usta...al, uvijek sam voljela dobro popušit! :o)

5) Kad se probudim i od tog trena znam da će dan koji me čeka biti prekrasan. Bez obzira što taj dan morala sve napraviti, koliko obaveza imala...ma to u biti nema veze s tim jer taj se dan jednostavno osjećaš DOBRO!


PET STVARI KOJE NE ZNAM, A VOLJELA BIH ZNATI

Imam potrebu reći da je pet stvari premalo za imenovati što SVE ja ne znam, a voljela bih znati.

1) Voljela bih znati kako je i zašto znatiželja ubila mačku upravo u toj situaciji kad je tvorac te, kako da ju nazovem, nije baš mudra izreka, nego... narodna, zaključio da upravo je znatiželja ta koja ubila je mačku. Kako? Zašto?????

2) Voljela bih da sam na neki način glazbeno potkovana. Da znam ili svirati neki instrument ili pjevati. Ma joj, evo sad se ježim od same pomisli. Obožavam dobru glazbu i kad bi znala pustit glas kao recimo naša Natali Dizdar pa gdje bi mi bio kraj???

3) Čitat misli.

4) Ne znam povijest. Stvarno ne baratam baš tim povijesnim podacima i to me često zna baš izbedirat. Volim gledati dokumentarce te povijesne i nije uopće stvar u tome da me povijest recimo nimalo ne zanima, nego jednostavno ju ne znam i do kurca.

5) Plesati akrobatski rock'n'roll !


PET STVARI KOJE ME FASCINIRAJU

1) Radiovalovi, mikrovalovi, kvantna fizika...kako ja tu nešto snimam, a ono na drugom kraju svijeta live prijenos dere se iz te kutije...i mrda se i čuje, k'o da si tamo...kad bi mogao i osjetio bi se. KAKO?

2) Međuljudski odnosi. Što prijateljski, što ljubavni...

3) Kako moj mačak Šiško svaki, al baš svaki put kad počnem šuškat folijom od pljuga doleti po svoj plijen koji onda ponosno u ustima nosi do kuhinje u kojoj ga ubije do kraja. Kakva je to borba. Ipak je to jedna folija od pljuga.

4) Snaga prirode. Strašno je to, zapravo baš fascinantno kako smo mali i nemoćni kad Priroda uzme stvari u svoje ruke. Fascinira me to kako se u sekundi dogodi neka katastrofa uvjetovana vremenskim čimbenicima. Fuj!

5) Žene. Pod tim žene mislim naravno na ono što nas čini ženama jel, a što bi to moglo biti nego ženski hormoni. Fascinantno je kako nešto što si uopće ne mogu vizualizirati može prouzrokovat takve promjene raspoloženja...k'o da nisam ista osoba recimo kad imam mengu, tik prije nego ju trebam dobit, kad se tjeram odnosno ovuliram i...kad sam kao normalna.


PET STVARI KOJE NE VOLIM

1) Svinjske šnicle. Fuj! Ako me želiš zadiviti, ne peci mi šnicle, a pogotovo ne svinjske!

2) Kad mi je novčanik pun kovanica od 20 lipa i sve skupa imam sigurno pet ili šest kuna, ali svejedno moram ići razmijeniti novac za parking jer prokleti aparat ne prima ove od 20 lipa.

3) Nervozne tete u referadi. Općenito, ne volim nervozne tete gdje god bili.

4) Nabildana muška tijela. Uh, to stvarno ne mogu provarit, one kretene kad zabriju na to bildanje i totalno se izobliče. Strašno. Kako to nekome može biti sexy?

5) Bolnicu. Zgadila mi se ta ustanova u zadnjih godinu i pol nakon što je ljubavi mojoj umro tata i po čitave dane smo provodili u toj bolnici i....fuj! Stvarno ne volim bolnice. Stvaaaaarno.


PET STVARI KOJE ME SRAM

1) Sramota mi je priznati da sam do nedavno mislila da se riječ original piše tako; ja sam 22 godine pisala orginal. Još uvijek ne vjerujem da sam mogla nešto tako čvrsto misliti i kako to da sam to tek nedavno otkrila. Aaaaaa Sanja, Sanja...

2) Kad nakon neke kave ili tako nekog druženja, ali s nekim tko mi nije baš toliko blizak da mi kaže, vidim šmrklju u svom nosu. Ne znam zašto ta šmrklja u meni izaziva baš da se stidim.

3) Priznati da kad me pitaš koliko je sati?...treba mi malo. Čekaj, neće vrijeme nigdje otić.

4) Kad se izblamiram pred nekim koga cijenim, barim, poštujem...nešto od toga, uglavnom pred nekim pred kim mi je baš od iznimne važnosti ne izblamirati se.

5) Sramota mi je po ljetu kad mi se ufutaju noge u nekim papučama ili sandalama, nebitno, i kad ih osjetim. Baš me bude sram od same sebe. Eto.


PET STVARI KOJE ŽELIM

1) Završit faks.

2) Sve svoje prijatelje zadržati što duže u svom životu. Obožavam ih!

3) Pustiti kosu.

4) Ostat zdrava i normalna.

5) Želim se osloboditi strahova koje imam u vezi razno raznih banalnih stvari kao npr. da će mi se golub zabiti u glavu, strah od prometovanja u bilo kojem drugom prometnom sredstvu osim autu ili pješice....

Želim si sada lijepo sretan put, dragi moji ja vam odo u Tursku! Vidimo se 15.10.

Do čitanja!

Da, najzanimljivije i najdubokoumnije rasprave o svemu i svačemu događaju se nedjeljom ujutro ( rano ujutro ) kad smo svi već pomalo klonuli, fizički naravno jer nas je cjelonoćno đipanje s razlogom izmorilo.
I naravno u takvim situacijama jel, glazba se malo stiša, skuha se fina mirišljava kavica koja je uz pljugu na rano jutro i "prazan" želudac najbolji način da se čovjek isprazni.
I tako, dok ostatak ekipe kao neprimjetno kunja, fantastični trio sačinjen od vrsnog polivalentnog nogometaša sa skrivenim filozofom u sebi, umjetnice pravogovorenja i mene, započinje svoje parlamentarne rasprave o svemu i svačemu. Sjedimo tako, pijuckamo kavicu i praznimo se! Kad eto ga na, samo po sebi otvori se pitanje ulaska Nas u tu EU. Što će nam taj čin dobroga donijeti, kako će nas i u kojem pogledu sjebati... ma bilo je tu raznih argumenata za i protiv. No, jedan nas je toliko zaokupio da smo o njemu razglabali do te mjere da sada već ostatak ekipe više nije neprimjetno kunjao nego spavao čvrstim snom.
Radi se o tome da nam se u tom trenutku činilo apsolutno neprihvatljivim uopće pristati na razgovor o ulasku u EU, a kamoli u nju ući. Zašto? Evo vam odgovora: Nismo mi Balkanci još spremni na toliki zalogaj jer volimo previše srati i imajući tu činjenicu na umu, sve paradigme vode k samo jednom rješenju, a to je da ćemo ulaskom u EU ništa drugo nego bankrotirati. Naime, ako niste znali, u EU se plaća porez na svako pojedino govno koje izbacite iz svog organizma na ovaj ili onaj način. Ne mogu se sjetiti točnog tijeka te vrlo uzbudljive rasprave u kojoj smo zapravo svi troje branili iste stavove, ali zato je tu, bogu hvala, napredna mobilna tehnologija koja u svojoj memoriji čuva sve što do nje dopre.
Kooonačno sam došla kući, otuširala se i legla u krevetac kad stižu smsovi:
" E da, zaboravila sam napomenuti kad smo pričali o porezu na govno da je Švicarska taj problem idealno riješila, upravo zbog holističkog pristupa fenomenu sranja. Oni svojim građanima uz pomoć procijenitelja izrade godišnji plan sranja i onda prema tom planu izrade cijeli paket ponude prilagođen svakom građaninu ponaosob. Građani imaju pravo na godišnju, ali i na kvartalnu pretplatu. To ti praktički ispadne da plaćaš k'o neki paušal pa ti je pet puta jeftinije srati u Švicarskoj već u Amsterdamu. E jebiga, di smo mi od Švicarske, njihov je moto - DRŽAVA SE BRINE ZA VAŠE GOVNO, UZ POZITIVNO SRANJE I UBOJSTAVA JE MANJE! "

Ne znam šta mi je, ali posljednjih mi dana kroz glavu stalno prolaze razno razni događaji iz srednje škole. Šta smo sve radili kako jedni drugima tako i jadnim profesorima. Naime, bili smo na glasu kao najgori razred, jezičari i mislim da smo brojem neopravdanih, ali i opravdanih izostanaka nadmašili sami sebe. Za to je naravno jednim dijelom kriva naša razrednica koja je opravdavala sve naše nebuloze tipa: " Pukla je guma na vlaku...."



Uglavnom, imala sam jednu prijateljicu s kojom sam danas u potpunosti izgubila kontakt, ali to je druga priča. Obje smo bile jako dobre učenice, ali vragovi samo takvi. Iz tih nas razloga nitko baš pretjerano nije volio. Zajebavale smo se sto na sat, a uvijek dobivale dobre ocjene.
Sjećam se jedne smiješne epizode. Ispred nas je sjedio Krešo, dečko poprilično inteligentan, ali lijen i zbunjen. Imali smo hrvatski i sad svatko se trebao ustati i reći što je pročitao za lektiru. E da, zaboravila sam napomenuti da je bio ponedjeljak. I tako došao red na našega Krešu, a on jadan zbunjola ustaje se i govori profesorici na njeno pitanje što je od zadanih dijela pročitao:" Profesorice ja sam cijeli vikend bio... ja sam bio... " šuti i gleda prema meni. Inače bi naravno blebnuo sve što mu ja šapnem. I ja ću onako u zezanciji ne misleći da će luđak to stvarno reći: " Oduzet!"... tek čuješ njega: "Oduzet!" ...jasno i glasno kao da se hvali da je pročitao Krležine Zastave! Ajme majko kako smo se smijali. Naravno dobio je komad!

Jednom smo tako ja i moja školska prijateljica sjedile u kabinetu iz povijesti iza djevojke koju stvarno nitko nije volio. O povijesti dan danas nemam pojma i to mi je najveća boljka. I tako, prozove profesorica dotičnu djevojku i ja i ova moja vražica kao šaptat ćemo ti, nemaš frke. I šta god profesorica nju pita, ja i ova bubnemo kad ono točno. Ljudi moji, ne možete vjerovati. Recimo ( neka mi ne zamjere svi oni koji barataju povijesnim podacima jer ovo je sada samo primjer ), pita nju profesorica gdje i koje godine se zbila BUBAM bitka ta i ta? a ja i ova joj šapnemo: 1897. u Pruskoj...ona kaže naglas i ono točno! N e v j e r o j a t n o!!! I tako tri ili četiri pitanja, uglavnom dovoljno da dobije dva. Eh, što bi narod rekao: to nas je bog kar'o što smo imale zle namjere.

Znale smo se satima ja i ova moja igrati igre slova. Netko kaže jedno slovo i onda moraš smisliti što više riječi koje počinju tim slovom. Ne biste vjerovali kako brzo vaš mozak stane i ne možete se sjetiti ni jedne proklete riječi koja počinje slovom p. I onda onako gotova nastava i sve, svaka krene svojim putem i onda na putu do kuće samo odjednom: papir, pas, pijetao, pjevač, penkalo, popis, plav, pir.... U jebem ti, 'di su bile kad sam ih trebala.

I naravno sastavile smo popis nama smiješnih riječi. Kad god bi koja bila u bedu samo bismo ga izvadile i otkinile od smijeha. Evo vam ga, možda pronađete neku riječ koja će izmamiti osmjeh i na vašim prekrasnim licima:

cvičke
helanke
fišek
gege
hoklica
rangljika
čuška
slanina
grudva
šlape
penkalo
kurton
čufte
pazuh
minđuše
menzes
dojke
špajz
knedla
šnenokla
vime
odojak
viljuška
štrafte....

Eeeee bili su to dani kojih tako rado se sjećam!

Još jedan sunčan dan. Kažu neće ih baš više toliko biti tako da uživam u svakoj sekundi. Meni je sunčano, jako! Ne mislim pri tom nužno samo na vremenske prilike, nego jednostavno mi je trenutno u životu sunčano i vedro!
Bila sam ovaj vikend opet u Vinkovcima na Vinkovačkim jesenima. Ah, što da vam kažem, to se mora doživjeti. Stvarno mi je u to vrijeme moj grad tako lijep i tako drag. Bude prepun ljudi, dođu ljudi iz cijele zemlje, ali i Europe pa čak i Amerike. Ove je godine vrijeme bilo prekrasno što inače baš i nije običaj. Do sada je gotovo svake godine padala kiša i pokvarila nam zabavu...ali ove se godine nismo dali.
Petak smo započeli laganim zagrijavanjem koje je naravno trajalo do jutarnjih sati. Svi su tako euforični i poletni da sati jednostavno lete. Ne stigneš ni zijevnut kad ono 8 ujutro... ups!
U subotu mi je došla moja Natasha from Rasha i osvojile smo grad...zapravo bolje reći županiju jer smo na kraju završile u Vukovaru kod jednih jako dobrih prijatelja. Stvarno je bilo super. Žarile smo i palile, a posljedice su u nedjelju bile itekako vidljive. Tisuću alkoholnih čvimbi preplavilo mi je moje bljedunjavo lice, a podočnjaci su mi se otegnuli do koljena. Mamin je komentar ujutro bio: "Mala, bog te ubio, pogledaj se na što ličiš!" Ma ajde mama nije uopće tako strašno kao što izgleda... ali ipak sam jedva čekala da se vratim u Osijek jer me u ponedjeljak rano ujutro čekao ispit i.....PROŠLA SAM! Pa jel ste sumnjali????
A danas sam u 12 sati imala dogovor oko apsolventskog putovanja. Krećemo 1.10. i idemo u Tursku. Obilazit ćemo sve i svašta, ali o tome ću vas opširnije obavijestiti po povratku. Sve nas je pomalo mučilo kakvo će nam tamo vrijeme biti, ipak je to 10. mjesec, no naš nas je Boris iz agencije uvjerio da je to njima špica sezone i da se ništa ne brinemo, kaže: "Bit će vruče k'o u Turskoj!"
Joj ljudi moji jedva čekam. Skužile smo da ćemo svih nas šest u to vrijeme imat mengu tako da sam zaključila da je to putovanje zapravo pravi izazov. Naime, u našim studentskim krugovima postoji strah od terorističkog napada, prirodnih katastrofa i nas samih kad nas istovremeno sve počne pucat PMS!
Napominjem samo za one koji me ne znaju kako sam naravno sve te strahove ja svima utuvila u glavu, ali nitko mi ne može reći da su neopravdani. Sumnjivi su meni ti Turci i zašto recimo ne bi mogao biti neki teroristički napad, ha? Drugo, gledala sam na National Geographicu da su u Turskoj česti Tsunamiji, ne naravno onolikog intenziteta kao onaj u Indoneziji, ali ima ih i zašto se recimo ne bi baš u vrijeme kad smo mi tamo dogodio jedan mali, tsunamijič???
Neće valjda, ali treba biti spreman na sve! Rekla sam ja da ću angažirat svoju mamu sinoptičarku da mi prije puta sve to detaljno pregleda, pa u vezi s tim pogledajte ovaj presmiješan filmiććććć

Dragi moji, danima, noćima, jutrima slušam ovu pjesmu pa sam ju samo htjela podijeliti s vama.


Chaka, chaka, chaka, chaka khan
Chaka khan, chaka khan, chaka khan
Chaka khan, let me rock you
Let me rock you, chaka khan
Let me rock you, that's all i wanna do
Chaka khan, let me rock you
Let me rock you, chaka khan
Let me rock you, let me feel for you
Chaka khan let me tell you what i wanna do
Do you feel for me, the way i feel for you
Chaka khan let me tell you what i wanna do
I wanna love you, wanna hug you, wanna squeeze you too
Let me take you in my arms
Let me fill you with my charms, chaka
'cause you know that i'm the one to keep you warm
Chaka, i'll make you more than just a physical dream
I wanna rock you, chaka
Baby, cause you make me wanna scream
Let me rock you, rock you

Baby, baby, when i look at you
I get a warm feeling inside
There's something about the things you do
That keeps me satisfied

I wouldn't lie to you, baby
It's mainly a physical thing
This feeling that i got for you, baby
Makes me wanna sing
I feel for you
I think i love you
I feel for you
I think i love you

Chaka khan, let me rock you
Let me rock you, chaka khan
Let me rock you, that's all i wanna do
Chaka khan, let me rock you
Let me rock you, chaka khan
Let me rock you, let me feel for you
Feel for you

Baby, baby, when i lay with you
There's no place i'd rather be
I can't believe, can't believe it's true
The things that you do to me

I wouldn't lie to you, baby
I'm physically attracted to you
This feeling that i got for you, baby
There's nothing that i wouldn't do


Yes sir, one more time
Say yeah
I feel for you (i think i love you)
I feel for you (i, i, i think i love you)

Chaka khan, let me rock you
Let me rock you, chaka khan
Let me rock you, that's all i wanna do
Chaka khan, let me rock you
Let me rock you, chaka khan
Let me rock you, let me feel for you
Chaka khan won't you tell me what you wanna do
Do you feel for me, the way i feel for you
Chaka khan let me tell you what i wanna do
I wanna love you, wanna hug you, wanna squeeze you too
Let me take you in my arms
Let me fill you with my charms, chaka
'cause you know that i'm the one to keep you warm
Chaka, i'll make you more than just a physical dream
I wanna rock you, chaka
Baby, cause you make me wanna scream
Feel for you

I feel for you (oooh, feel for you)
I feel it too (oooh, feel for you)
I feel for you (oooh, feel for you)

I? Vam se sviđa???

Evo ovako, ovo je za mene bio vrlo zanimljiv vikend. Išla sam u svoj rodni grad na feštu koja je, moram priznati, svake godine sve bolja i bolja. Radi se o Vinkovačkim jesenima koje su mi kad sam bila "mala" značile sve u životu. Kao smjela sam ostati vani bez da kažem kad ću doći kući. Partijalo se dva vikenda i čitav tjedan. Grad bi uvijek bio pun šokica i šokaca koji su tako obučeni u narodne nošnje i vidno pijani šetali veselo po gradu, pocikujući. Ijujuju!!!

Petak je, ove godine, počeo neizostavnim gledanjem Big Brothera. U kućnom sam ogrtaču sa sestrom gledala stanare kako ulaze u kuću i drugim uhom osluškivala što se vani dešava...jel koncert počeo. Spremale smo se tako nas dve stare babe na Sevin koncert. Načele smo rakijicu i komentirale stanare kad odjednom začusmo bas vani kako tuče. Za sekundu smo bile spremne...rakiju u torbu i briiiiiiiiiiis! Naravno da je to bilo samo uštimavanje tako da koncert nije počeo još nekih 45 minuta, ali nije nam ništa falilo. Taman dovoljno vremena da strusimo eliksir života i da zabava počne.
Ah, Seve je počela našom najdražom pjesmom, Tvojom prvom djevojkom... Ajme majko kako smo skakale, ma naj smo jače!
Smiješno mi je bilo to što je moja sestra jedna ugledna i naveliko poštovana profesorica, a ja naime buduća pedagoginja...i ta situacija, nas dvije, Severina čije su nas pjesme vratile u neka davna vremena i brdo sestrinih učenika koji ju s oduševljenjem pozdravljaju, a ona jadna polučorava bez naočala ih ni ne vidi kako bog zapovjeda. Čak smo popile i jednu duplu vodku na njihov račun! Ma prekrasno!

Subotu sam provela u društvu jako dobre prijateljice u njenoj novoj kući. Otvorile smo litru viskija, pijuckale i pričale duuuugo, duuuugo. Vraćala sam se kući pješke, krivudala, izbjegavala zidove kuća, ali ne baš pretjerano uspješno! Na trenutke sam se gubila ne znajući gdje sam, ali stari bi me šokci i šokice koji se u pola noći šeću po ulicama kao da je podne, podsjetili i vratili u mjesto i prostor iz kojeg me koja čašica viška neposredno prije izbacila.

Uglavnom, bio je to tek prvi vikend Vinkovačkih jeseni. Drugi tek dolazi i ja ga jedva čekam!

I evo je.
Napokon.



Obožavam jesen. Pogotovo ovu ranu koja je ove godine, mora se priznati, stvarno uranila, ali neka. Ja se ne žalim. Rana jesen i početak proljeća su moja najdraža godišnja doba.

U proljeće obožavam promatrati metamorfozu kroz koju prolazi ne samo priroda nego i ljudi. Obožavam prvi dan kada izlazim van u kratkim rukavima. Šareno drveće, miris ljeta koje dolazi... Toliko ljudi odjednom na ulici da se pitam pobogu gdje su oni svi stali dok je vani bila zima? Stvarno mi se gradske ulice i parkovi u to vrijeme čine premaleni da bi primili svu tu razjarenu masu željnu kokica i proljetnog zraka!

A jesen...mmm, u meni uvijek budi neki pomalo sjetan osjećaj, ali nekako pozitivan. Sjećanja na prekrasno ljeto koje je tek završilo ( znači nisam ga baš željna, treba se čovjek malo i odmorit ), priroda je prekrasna u tim smećkastim tonovima, nije prevruće, nije prehladno...taman. Volim nakon dugog, toplog ljeta opet obući neku laganiju odjeću dugih rukava. Volim kad u stanu zazimi i kada se najbolje ugrijem stiščući se s njim pod plahtama. I taj dan kad plahte napokon zamijenimo dekama!

Ne znam kako vama, ali meni se sto puta dogodilo da mi se izazvan nekim Višim silama, na grbaču nakači nekakav upitnik, dilema, stvar o kojoj bih trebala dobro razmisliti prije no što shvatim što učiniti iako su stvari ponekad totalno banalne. Naravno takvi upitnici ne dolaze nužno izazvani samo od strane već spomenutih Viših sila. Vrlo smo uspješni i sami ih stvoriti nesvjesni da ih bespotrebno stvaramo. To je onaj dobro poznati unutarnji monolog koji glasi otprilike ovako: "Da li da prdnem odmah ILI da pričekam dok se lift isprazni? Da li da pojedem taj zadnji red čokolade koju sam ionako već cijelu sama proždrjela ILI da ju ipak ostavim za sutra? Da li da prešutim u onom trenutku kada mislim da ću biti izrazito glupa ILI da bubnem pa kud puklo? "

Nisu bitna ta pitanja koja si postavljamo nego njihova pozadina, zašto se javljaju i što utječe na njihov ishod???

Odgovor leži u jednoj riječi: samokontrola! Za nju je odgovorno, kažu ljudi u bijelim kutama, područje u mozgu smješteno iza naših očiju, a zove se dorsalni frontomedijalni korteks (uh, zvuči moćno... ). Niz pokusa, u kojima su promatrani električni signali u mozgu u situacijama kada o nekoj odluci svjesno razmišljamo te ju nakon toga odlučimo donijeti ili ipak od te odluke odustati, pokazalo je da ljudski mozak donese odluku prije nego smo svjesni što radimo.

To je naravno dovelo do pitanja zbog čega uopće moramo biti svjesni vlastitih akcija? Ako naš svjesni razum ne kontrolira naše akcije, zbog ćega je svjesnost uopće evoluirala?

Pitanje slobodne volje, a samim time i pravo izbora, jedna je od važnijih karakteristika koje nas čine drugačijima od srodnih nam sisavaca i smješta nas na višlje mjesto evolucijske ljestvice. Ne čini li se zato pomalo ironičnim da upravo ta karakteristika tako samovoljno egzistira i kao da nam se smije u facu?



Ja to slikovito zamišljam baš kao u filmu Mi nismo anđeli: svatko od nas ima u sebi jednog malog vraga i jednog anđela koji su u vječnoj interakciji s našim umom i imaju jebenu moć pri donošenju odluka. Nebrojeno sam se puta našla u situacijama kada reagiram apsolutno suprotno od onoga što sam sama od sebe očekivala i neizbježno si naglas postavim pitanje: "Bože jesam ja tu uopće bila svjesna što radim?".
Očito nisam.

Ja sam jednostavno ostala osupnuta ovom činjenicom jer sam se u njoj definitivno pronašla. Razmislite malo koliko je takvih nesvjesnih akcija svaki dan prisutno...

Zašto uvijek, ali baš uvijek ostavljam stvari na istom mjestu, zašto uvijek sjedam na isto mjesto za stol, zašto kavu uvijek pijem iz iste šalice, zašto spavam uvijek na istoj strani kreveta, zašto sama sebi kažem na zdravlje kad kihnem, zašto donosim odluke bez svijesti o njihovim posljedicama???