Zanima me zašto je i kako znatiželja ubila mačku???

Ne znam kako vama, ali meni se sto puta dogodilo da mi se izazvan nekim Višim silama, na grbaču nakači nekakav upitnik, dilema, stvar o kojoj bih trebala dobro razmisliti prije no što shvatim što učiniti iako su stvari ponekad totalno banalne. Naravno takvi upitnici ne dolaze nužno izazvani samo od strane već spomenutih Viših sila. Vrlo smo uspješni i sami ih stvoriti nesvjesni da ih bespotrebno stvaramo. To je onaj dobro poznati unutarnji monolog koji glasi otprilike ovako: "Da li da prdnem odmah ILI da pričekam dok se lift isprazni? Da li da pojedem taj zadnji red čokolade koju sam ionako već cijelu sama proždrjela ILI da ju ipak ostavim za sutra? Da li da prešutim u onom trenutku kada mislim da ću biti izrazito glupa ILI da bubnem pa kud puklo? "

Nisu bitna ta pitanja koja si postavljamo nego njihova pozadina, zašto se javljaju i što utječe na njihov ishod???

Odgovor leži u jednoj riječi: samokontrola! Za nju je odgovorno, kažu ljudi u bijelim kutama, područje u mozgu smješteno iza naših očiju, a zove se dorsalni frontomedijalni korteks (uh, zvuči moćno... ). Niz pokusa, u kojima su promatrani električni signali u mozgu u situacijama kada o nekoj odluci svjesno razmišljamo te ju nakon toga odlučimo donijeti ili ipak od te odluke odustati, pokazalo je da ljudski mozak donese odluku prije nego smo svjesni što radimo.

To je naravno dovelo do pitanja zbog čega uopće moramo biti svjesni vlastitih akcija? Ako naš svjesni razum ne kontrolira naše akcije, zbog ćega je svjesnost uopće evoluirala?

Pitanje slobodne volje, a samim time i pravo izbora, jedna je od važnijih karakteristika koje nas čine drugačijima od srodnih nam sisavaca i smješta nas na višlje mjesto evolucijske ljestvice. Ne čini li se zato pomalo ironičnim da upravo ta karakteristika tako samovoljno egzistira i kao da nam se smije u facu?



Ja to slikovito zamišljam baš kao u filmu Mi nismo anđeli: svatko od nas ima u sebi jednog malog vraga i jednog anđela koji su u vječnoj interakciji s našim umom i imaju jebenu moć pri donošenju odluka. Nebrojeno sam se puta našla u situacijama kada reagiram apsolutno suprotno od onoga što sam sama od sebe očekivala i neizbježno si naglas postavim pitanje: "Bože jesam ja tu uopće bila svjesna što radim?".
Očito nisam.

Ja sam jednostavno ostala osupnuta ovom činjenicom jer sam se u njoj definitivno pronašla. Razmislite malo koliko je takvih nesvjesnih akcija svaki dan prisutno...

Zašto uvijek, ali baš uvijek ostavljam stvari na istom mjestu, zašto uvijek sjedam na isto mjesto za stol, zašto kavu uvijek pijem iz iste šalice, zašto spavam uvijek na istoj strani kreveta, zašto sama sebi kažem na zdravlje kad kihnem, zašto donosim odluke bez svijesti o njihovim posljedicama???