zapisi starog šajzera
petak, 15.02.2013.
bove
U gradu Kitagu, na jezeru Mičimise, živjeli su nekad Al i Eliot. Svaki sa svojim mišljenjem i svaki sa svojim viđenjem Kitaga. Dobro, ne baš samo Kitaga, nego i zemlje Dumbokracije kao takve. Čije je jednog od okruga (koji nije imao drvene mostove, pa ga Clint nikad nije došao slikati) Kitago samo bio upravni centar. Ionako nisu bili Kitažani nego se doselili svatko u svoje doba i iz svoje gladi. Al, naočit, brbljav čovjek, bio je nikad osuđeni švercer i nikad osuđeni ubojica. Eliot, kašljucavi grbavac kože boje spektra i teksture koja se očitava seizmogafom, s druge strane, nikad se nije bavio kriminalom, osim onoga pod majčinskim krilom zakona.
Pučani Dumbokracije, pa tako i Kitažani, duboko uvjereni da čine pravu stvar, uvjereni slatkom obećanjima rajskih užitaka u zagrobnom životu, odlučili su, da više neće piti alkohol, psovati, pušiti duhan i da će živjeti ćudoredno ostatak života. Tako im je bar bilo obećano. I ovcama obećaju zelene pašnjake, ne? E sad, koliko god se trudili, i Dumbokračani, pa tako I Kitažani su ipak na kraju shvatili da su samo ljudi, i da bez grijeha nema ni ćudoređa. Shvatio je to i Al. Shvatio je isto tako, da je to njegov Put. Put Blagostanja I Raja na Zemlji. I tako je preko jezera Mičimise započela živahna noćna plovidba koja je omogućila nužna sredstva za normalan život u Kitagu. Naročito psovke. Najbolje, najmaštovitije i najslikovitije proizvodile su se Atiliji, na drugoj obali jezera. Postojao je samo jedan veliki problem. Sprudovi. To je rješeno postavljanjem bova. A, budući da je česte pokolje među Alovim I djelatnicima suparničkih poduzeća, kao i živahnu plovidbenu noćnu strku bez plaćene brodarine (s one strane Zakona), primijetio i Eliot (čučeći s ove strane Zakona), odlučio je tomu radikalnim, ekonomski utemeljenim i nadasve u duhu Plana, stati na kraj. Pa je i on, u suradnji s grupom Neorjentiranih (slobodnjačka skupina bankrotiranih ekonomista, nepismenih učitelja i liječnika specijaliziranih za opskrbu gradskog Patološkog zavoda ovozemaljskim ostacima nadobudnih pacijenata), odlučio postaviti bove po kojima bi se orjentirala posada broda “Ćudoredni”, budući da su se po rasporedu Alovih bova već jedva orjentirali i njegovi najbolji kapetani.
Alegorija, metafora i onomatopeja priloške oznake mjesta i načina (u epskoj maniri) gotova. Sad su na redu bove.
Bove su jedna čudna stvorenja. Ili aparati. Pojave. Njih postavlja onaj kome trebaju, a da uopće ne poznaje ćud i životnu filozofiju bove. Bova je, kao što svi znaju, vezana pupčanom vrpcom za Corpo Morto, u nekoj, do sada neobjašnjenoj parazitsko – simbiotskoj vezi. Corpo Morto, pak, leži na muljevitom dnu. Da nema Corpo Morta, bova bi otplutala i, zapravo joj ne bi bilo svrhe. Ona treba Corpo morto. Ono ne treba nju. Dapače, ono što bova radi je, da kad se pojavi neka nova struja, bova ide niz nju i vuče Corpo Morto sa sobom, htjelo ono to ili ne. Bova samo pluta. Bila bonaca ili valovi, bova je uvijek na površini. Mijenjale se struje ili ne, bova je uvijek negdje u nekoj struji. I na površini. Osim kad se previše opusti u struji i dovuče Corpo Morto do nekog podvodnog kanjona, pa je Corpo Morto, ne baš svojom voljom nego logikom singularnosti, odvuče u dubine. Ali to je rijetko. Češće bova prekine pupčanu vrpcu, ostavi Corpo Morto i ode tražiti drugo. Postojeće ili novo. Ni Al, ni Eliot ne trebaju Corpa Morta, njima trebaju bove. Pa paze na njih. Da ne otplutaju.
Natrag u alegoriju, metaforu i onomatopeju (bez jotovanja). Budući se struje stalno mijenjaju u jezeru Mičimise, mijenjaju se sprudovi, bove putuju s njima i bez njih, i stalno je potrebno spuštati nove. Sve dok ne nastane površina bova, s nekoliko uzanih prolaza među njima. Onako, kao kad pluta otpad iz Weisslanda prema sjeveru. I tu su i Al i Eliot izgubili kompas, nepovratno izgubili smjer, zaboravili svrhu i razloge, te danas njihovi “Leteći Belgijanci” imaju još samo jednu jedinu svrhu. Potapati jedni druge. I posade i kapetani već odavno ne znaju gdje je, i zapravo što je, Kitago. Još manje Dumbokracija. Van iz alegorije, metafore i onomatopeje (bar donekle).
A bove si misle: “blop, blop…” i samo ponekad tiho vele: “cink, cink..” a napuštena Corpa Morta tonu u mulj…
Kraj, Ende, Fin
(“Mirko, pazi! Metak!””Hvala Slavko!””Ujebote, nije metak nego meteorit!!!.........silentium… Exeunt)
Glossary (moram upotrijebiti tu riječ da bih bio u tijeku s novinarskim novohrvatskim standardom, jer to je ODLIČNO za moj ugled, VEOMA bi mi moglo PRIPOMOĆI na mom putu KA slavi, koja treba da mi donese GOLEM uspjeh u životu):
Al:………………………………… (ispuniti prema nahođenju)
Eliot:……………………………….. (ispuniti prema nahođenju)
Bove: sudionici pjesničkog pokreta zvanog HUP
Corpa morta: članovi mračnih rušilačkih udruženja Žuljevite Ruke i Strpljivo Trpim Glad
Mulj: metaforička 2012., u narodu zvana “politika” (uvijek s početnim malim slovom. Da postoji manje, pisala bi se s njim)
Kitago: shizofrenička halucinacija autora
Dumbokracija: shizofrenička zajednička halucinacija nekolicine (već hospitaliziranih) subverzivnih elemenata
