zapisi starog šajzera

nedjelja, 30.03.2008.

Naš rashomon

Kako smo ono počeli? Nekim nespretnim upoznavanjem? Nervoznim pogledomu stranu? Nevoljkim pružanjem ruke? Predstavljanjem ispod glasa? Onako, nerazumljivo, s dubokom željom, da ime ostane nezapamćeno? Brzim povlačenjem u vlastitu školjku sigurnosti? Odkorakom na svoj sigurni teritorij? Uljudnim hinjenim smjeskom? Nervoznim, površnim odgovorima na pitanja vlastite nam intime u letećim pitanjima lepršavih nam prijatelja kroz smijeh? I, zar zaista misliš, ili mislim, da se više ne bi trebali vidjeti?

Ili smo se odmah složili u tomu koja jela ne volimo ili volimo? Koje nas stvari zanimaju u životu? Privlače? One koje nas ljute? Smetaju? Uljudno, naravno, ne dotičući se intimnih želja i stremljenja, vjere, politike? Da li smo, možda, prijateljima koji su nas upoznali bili dosadni u stavovima o nekim pojmovima njima stranim, onima o kojima smo mogli razgovarati samo nas dvoje u cijeloj birtiji? Onima koji dijele maštalice i čudake od običnih ljudi? Da li nas je spojilo ili odvojilo misljenje o smjestaju rasvjetnih tijela? Feng shui? Vole li svi ljudi iste životinje? Ti vjeruješ u čudotvorce, ja u čuda. Zašto su nam putevi toliko slični, a zapravo, toliko nesrazmjerno različiti? I, zar zaista misliš, ili mislim, da se više ne bi trebali vidjeti?

Možda smo zaista toliko različiti da je baš prva rečenica morala započeti s: « ali, je ne...». ima ljudi koji se brane od tuđih auri i nametanja time da prekriže ruke na prsima, ali zar smo to istovremeno morali učiniti oboje? Ja ne volim mačke. Ti ne voliš pse, a oboje obožavamo svoje ljubimce. Zašto smo ono dvoje jadnika koji su nas upoznali ostavili bez riječi, zbunjene u neugodnom neznanju, kad su nam počele izlijetati argumentirane misli o politici i ekonomiji, o tvojem poimanju svijeta koji postoji i mojeg koji bi trebao postojati, ili obrnuto? I, zar zaista misliš, ili mislim, da se više ne bi trebali vidjeti?




.....a,e......

30.03.2008. u 13:55 • 0 KomentaraPrint#

Sjećanje

Koliko se sjećam, a moja su sjećanja mutna, varljiva, hlapljiva i nepuzdana. Bila je neka noć u nekoj birtiji na Vrhovcu. Bila nas je cijela buljumenta divljaka. Mladih, neizživljenih. Neki na motorima, neki, ko zna kak, pješke. Divljak, do divljaka, svaki u nekoj svojoj divljini. Na svojoj planini. U svojoj pustopoljini divljaštva. Svi u zajedničkoj furki borbe protiv svijeta. Ja s curom. Poslije mi je postala žena. Ti udata. Za mog prijatelja. Kad smo sjeli na motore, sjedila si iza mene. Mogli su pucati gromovi, mogel se rušiti svijet, cesta je bila naša i Božja. Mogel je svijetom treštati Chopin, bili smo i ostali nemoguća varijanta. Nikad nismo prekršili pravila. Tog trenutka postala si dio mene, sestra koju neću napustiti dok sam živ. Život je okrutan prema ljudima koji ga zavređuju. Kad je frend otišel u vojsku, ja sam s vremena na vrijeme dolazil provijeriti da li je sve u redu i nisam na vrijeme videl zmije koje su mi se pametno sklanjale s puta i videl ih na vrijeme pa im zavrnul vratom. Iznevjeril sam i Tebe i Njega. Morti ste i vi nekak to hteli da se raspadne, ali ja to nisam znal. I onda i danas, ja živim u nekom drugom vremenu, po nekim drugim pravilima lopovluka. Nekak sam se nadal da bute skup odrasli. Ne znam. A nas dvoje smo se raskoračili u načinima i životima, pa ipak i opet s vremenom uskladili korak. Teško je živeti s duhovima, jer ko s duhom liježe u grobu se budi.
Ako ti treba krvi, eto ti žile! Ako ti treba glasa, urlat ću! Ako treba nekoga pojesti mrak, ja sam najtamnija tama ovog svijeta! Samo, molim te, ne liježi s duhom........

30.03.2008. u 13:53 • 0 KomentaraPrint#

ghost and darkness

Svjetlo

Čudna je to stvar, kad se čovjek napije i sluša glazbu koja mu tog trenutka znači sve. Sva sjećanja, sve emocije, sve drage uspomene, sve mržnje i gadosti. I, u tom, svjetlo mračnom trenutku, siguran je da ga može dijeliti, da ga cijeli svijet može razumijeti. Shvatiti logiku pijanstva, bure, erupcije, prekipljenja emocija.
I spreman je i plakati i moliti i prijetiti, i ubiti, ako treba, da ga netko posluša, čuje, shvati.
Čudna je ta paralelna zbilja koju smješaju glazba, osjećaji i sjećanja. Zgrade, ulice, čak i zrak koji udišeš su isti, ali ljudi nisu. I rasvjeta je drukčija, lagano smeđa, naranđasto filtrirana u toplu izmaglicu, gušća nego inače. Ono čarobno vrijeme kad drvo pokazuje godove, boje rasta sreće i trpljenja. Kad sitne nijanse zrače nekim davnim životom, sjećanjima sreće i tuge, blagodati i gladi, davno prije sjekira i nepotrebnih psovki.
Ili je svjetlost izrazito jača i bolno jednostavnija. Blješteća i iritirajuća. Hladna. Ledena. Metal bljeska maglovito sivo, ponekad nježno mesingano, hladno kao oceanske kapi i mornarski znoj.
Čudno je to. Čudno je to stanje kad poželiš podijeliti bol i sreću, kao one dvije čaše, jednu žući, drugu meda, s ostatkom svijeta, a nitko, ali baš nitko ne želi znati za tvoju pjesmu srca i sretni grč duše, ljepotu dječjih suza radosnica.
Glazba mi budi neki zvjerski nagon pripadnosti zajednici, toplu, bratsku potrebu za zavijanjem u čoporu. Ugadan osjećaj zajedničkog usklađenog uživanja u zvuku, riječi, u moćnom trenutku zbijanja ramena uz rame. Osjećaj da smo neuništivi u tom trenu zajedništva u kojem su i strah, i oklijevanje samo sjene tuđinskih strahova. Samo čopor, jedan čopor, iskeženih zuba, razgaljene duše, koji je spreman tog se trenutka suprostaviti Svemiru, Vremenu, Sudbini potmulim smijehom iz dubine utrobe i režanjem u magličastu sjenu Smrti, koja se u tom trenutku, ionako, čini samo kao daleka, zaboravljena priča nečijeg tuđeg djetinjstva.
Žalosno je kako me moja vlastita furka o nekim , za mene vrijednim stvarima, zna razočarati u najsvjetlijim trenucima moje, ponekad preemocionalne, istinske nutrine, zarobiti me u svojom blistavom mjehuru od sapunice. Kad pukne, ne razumijem , izgubim se na trenutak, stresem glavom, zaboravim. I, na kraju, ostajem samo jedan obični, s pravom ismijavani pijanac, bedak, onaj čudni, kojega pusti z mirom, plati mu rundu, i odi dalje. A kad na juke boxu zasvira «Mata», ne znam zakaj, grlo se stisne, gruneju suze na oci, i dok cijela birtija pjeva, ja ko zadnja pizda šutim, i ne mogu, jednostavno ne mogu, ni jecaj istisnuti, ni pisnuti, jednostavno ne mogu, samo zglobovi na šakama pucketaju. To je glazba koja mi kosti lomi.

Mrak

Čudna je stvar ta glazba koja me vodi kroz mračne, teškom, teškom mašinerijom pokretane prešom, potisnute ravni sjećanja. Sjećanja na draga lica, preslatke dodire, ljubavne spuštene poglede skrivene dugim trepavicama, bolne obračune, još bolnije rastanke i odustanke koji su trgali mišičje, srečavali uzdah i razdirali utrobu gorije od pijanih noževa po zaboravljenim birtijama i vlažnim prigradskim kvartovima.
I najgore od svega, potpuno jasna, glasnija od najglasnije galame, spoznaja, da to, zapravo, nemam s kim podijeliti. Nikoga kome bih mogao prikazati sve pastelne i sve blješteće boje svojih ljubavi, krijesnie i komete koje su u slapovima i krasnožarećim putanjama fijukale nebom.
U one, tamne, ljigavosmeđe i tamnocrvene, šljapkave i ljepljive glibove sjećanja ionako ne želim voditi nikoga. To je samo moje područje snova. To je moje carstvo. Tu ne dozvoljavam pristup nikome. To je moje bojno polje noći. Moje vrijeme i mjesto suočavanja sa samim sobom. Bojna polja unaprijed izabranih gubitnika, već davno mrtvih i nemoćmih. Ugrgljanih u vlastitoj krvi i bljuvotini, nemoćnih sjena sjećanja koja su sretna da žive bar u nečijim snovima. I proklinjem pijvca kad me probudi krvavih ruku, nezavršenog djela i nedosanjanog sna, očiju krvavih od želje, užarenih od sjećanja strasti. Zapravo, volim te svoje snove, u kojima nema drugih pravila, osim mojih. Sivo maglovite smaragdne šume i krhke, nagorene, drobljive ruševine su scenografija u kojima sam ja taj koji ne određuje pravila, ali onaj čiji su osjećaji finiji, sluh vučji, zubi oštriji, nokti dulji i želja krvoločnija od svega skrivenog u nadolazećem trenutku.......
.... over and out......JD čeka.... a bogme, i dublinersi, poguesi i willie nelson a i jos toga rečenog i nedorečenog J.......
... zapravo, ako ste ovo shvatili kao samosazaljevanje, pogledajte se u špigl, jer ove redke i ono kaj stoji iza njih istjeralo je iz mraka zaborava samo sunce koje sutra nemimovno mora izaći i donijeti nekaj novoga za zajebanciju J

30.03.2008. u 13:50 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2013 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

priče o ratu, miru, ljubavi , prijateljima, klopi i svemu kaj mi padne na pamet

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se