zapisi starog šajzera
nedjelja, 30.12.2007.
Isus i Baraba
Pepe otare znoj s čela rukavom, pljune u pijesak i duboko se zagleda u Pesove oči.
«Pes, nisam mislil da bum ti ovo rekel, ali....frend moj, nosiš užasno zlo u sebi...»
Odvrati pogled, pljune još jednom i polagano se okrene od Pesa i zagleda u daljinu vjetrom uskovitlane prašine.
«Prokleti dust! Svakam se zavlači, ni dihat nemreš!»
A Pes stoji ošinut istinom i šuti. Prvi put da je to izgovoreno. I to da mu veli najbolji prijatelj i suborac. A ta istina boli, grči grudi, vrišti u stoput preživljenim i promišljenim sjećanjima. Ljutnja bi grunula u psovku, udarac, sunula ruku dršci noža, ali..... u pravu je Pepe, u pravu. I boli istina u grudima, u duši. Najgori je način na koji je izrečena. Nije bilo ljutnje u Pepeovu glasu. Ni prijekora, ni prezira. Čak niti razborite ravnodušnosti konstatacije nepobitne činjenice. Samo tuga. Beskrajna tuga iskrenog prijatelja. I razočaranje. Razočaranje u vlastitu zasljepljenost iluzijom.
Dust nemilice grize oči, uši, grlo i pluća. Sunce prži koštanu srž, a Pesu je hladno oko srrca da se kamen ledi i zrak puca u igličastim kistalima. Cijeli mu je život sažet u taj treptaj sekunde.
«Jesam Pepe, nažalost jesam to kaj veliš» polagano, polagano, žvačući svaku riječ, protisne iz dubine pluća.
«Nije da to hoću.... ne svjesno.... ne namjerno. Jednostavno, to je u meni. Životari u dnu pameti i samo me zaogrne kao plašt. Jebomepas ak ne pokušavam biti dobar i pošten, supsjećajan, ali nemogu to kontrolirati jer toga nisam ni svjestan! Ko majmun, razaper između dvije grane, vezan za jednu zamkom oko noge, dok se rukom grčevito drži za drugu, za spas, za slobodu. I u tom trenutku groteskno raskrečen ne zna da li je uhvaćen ili slobodan.»
pes pusti pušku da padne u pijesak, čučne i uhvati se rukama za glavu, laktova oslonjenih na koljena.
«Pepe, pička mu materina, nemrem si pomoći. Jednostavno, ne znam razliku kad me uhvati. Ak je naglo, nema prijelaza, ak se situacija razvija, nema štenge, samo led na nizbrdici. I uvijek završi tak da naredim neko jebeno zlo. Svjestan sam ga tek kad je sve gotovo. A onda me ždere i ne nestaje. Samo se slaže na hrpu. Jebote, savijest mi je punija govana od latrine u baznom logoru.»
I šute Pepe i Pes u uskovitlanom dastu, Isus i Baraba u narančastoj pješčanoj magli Sahare, u pustinji istine neraskidivog prijateljstva.
«A kaj da velim, Pepe, zao sam čovjek. Naredil sam više zla onima koji su me voljeli i koji su mi vjerovali, ljudima koje nikad nisam ni trebao upoznati, ljudima koje nikad nisam niti upoznao nego je Bog podijelio među ljude koje znam. I fala ti. Danas, na Božić napkonon mogu sam sebi reći: da Pes, nisi gad, kak si tepaš i kak se tješiš. Pes ti si zao čovjek! Užival sam u patnji, smrti i strahu drugih, a nikad si to priznal nisam! Barem ne dok su trajale. Da sam se posle grizel, jesam. Ali to nije promijenilo niš. Ni prošlost, ni budućnost.»
A Pepe sluša, razumije i zna da se ništa ne bude promijenilo i da će i dalje gledati prijatelja raščerečenog među imaginarnim granama, gadeći se i diveći krvoločnoj duši s beskrajnom tugom neiskvarenog djeteta.
