zapisi starog šajzera

ponedjeljak, 13.08.2007.

The end

Jutarnji kist vuče sivilo izmaglice kroz lišće, lagano liže koru stabala i srće boju iz mekanog tla. Ležiju Pes i Pepe, svaki u svojem zaklonu, znoj curi od vuha i potiljka niz vratu, čelom u oči, grize sluznice i smrdljivo se nakuplja duž kičme, pod pazuhom i međunožju. Nemreš ga ni otrt s s lica, da se ne skine masna, razmekšana maskara, siva, zelena i crna, brižljivo natrackana prošle noći. Opća galama zvukova i pokreta znak je da su i zaklon i tajni prozvod Maybeline-a savršeni i da svjetonazori majčice prirode ne trebaju duhanski dim. Sigurni svaki u svom skrivenom od svijeta svemiru, mozgovi rade, kotrljaju kamenje prošćosti, drobe ledenajke zaboravljenih lica i glasova, guraju morenu istine na površinu. Dva svijeta, pupčano vezana prošlošću žnjaraju mračne i svijetle boje sjećanja.
Pes osluhne, pogleda pomno gustiš oko sebe, opet pažljivo posluša urlanje kukaca i sitnih zvjerki, nevidljivih ptica i kreket tko zna kojeg preživjelog dinosaura smanjenog na veličinu šake, stisne prekidač na motoroli i prošaće u mikrofon.: «Jebiga Pepe, meni dosadno, dolazim u tvoj dvorac!»
«Ščrrrk, OK», jasno i jednostavno oglasi se slušalica u uhu.
Tiho poput sjene, nevidljivo kao gladni poskok, polagano kao bogomoljka Pes otpuže do Pepea i usipa mu se nečujno u rov, ko saharski pijesak u trag ostavljen na dini.
«Morgen kamrad, kaj se nudi?»
«Jad, bijeda i čemer na račun kuće, ostalo se plaća!»
«Jebote, kaj je dosadno, nisam više ja za ovo!»
«Ni ja!»
Šapat leprha rovom kao lepet sovinih nečujnih krila.
«Čuj, Pepe, štel sam te pitat, se tebi ide natrag?»
«Kam?»
«Pa doma, nakon kaj ovo zbavimo?»
«Koji ti je kurac? Ne kužim kaj hoćeš?»
«Mislim, gleč, dvije su mogućnosti. Ili bum potpisal za dalje,a ja, jebiga ovak više nemrem, sve me boli i sve me jebe, ili bum se vrnul natrag nakon isplate i jumbo bwana, dabogda te više nikad ne videli!»
«Hmda, i meni ovo više nije ni gušt, ni zajebancija, a bogme već je i teško podnošljivo......, a natrag......, kam?»
I tišina se s mukom svali u rov.
Šuma vrišti i urliče, ...slušalice šute ko mrtve, ...sad već skraćena pupčana vrpca istorodnih mozgova guši se u bujici misli.
«Znaš kaj, meni se neda ni jedno ni drugo.....» progrglja Pes.
«Kad si bolje razmislim, ni meni, ali kam dalje???»
«Pojma nemam, ali znam da mi se više u onu moju jebenu samačku kuću ne vraća!»
«Je, kaj misliš da se meni vraća onom zmaju od žene? Drakonskoj kazni duše i uma?»
«Ma sve bi steral u pizdu materinu da mi ni žal kćeri. Nikad nije oca upoznala kak treba, niti bu ikad saznala povijest obitelji!»
«Kak to misliš?»
«Pa kaj misliš da sam došel sim i ostavil kuću alžircima iz marselja da ju pokradeju?».... i pes se nasmije kratkim grlenim zvukom, više sličnim podrigivanju nego smijehu, «...sve je uredno zminirano, tak da ako neko ujde nutra, ode u pizdu materinu i on i kuća i slike i fotografije i pisma i mravi...... a i pol kvarta!» ..... «... a s tim i cijela priča o meni, mojima, familiji, povijesti, onom kaj nekaj detetu vredi....»!
«Zminiral si sve?»
«Normalčik, kamarad, pa valjda me znaš!»
«Jebote, lud si bil, lud buš i ostal i ak na nebu ili u paklu postoji ludnica, i tam buš primarijus!!!» potiho se smije Pepe i grize rukav da ga se ne čuje.
«Dunque, reverende amice, prijatel moj i šnapsbruder, kaj bumo sad?»
«Kaj se mene tiče moremo i fućkat Tequillu za uzbunu na Trešnjefki, ali nekak mi se ovo ne čini ni ko Trešnjefka, ni ko Pongračevo!»
«Ne, nema više ni Trešnjefke, ni nas, ni Tequille. To smo ostavili, zaboravili, popljuvali već davno. Pitam te kaj sad? Ozbiljno.»
«A ne znam. Meni se nejde onoj rospiji u vidokrug, tebi se očito ne karta briškula s ostalim nemoćnim starčekima pred lokalnom birtijom....... ne znam.»
«Čuj, Pipo je zvršil kak je htel, nema žaljenja, nema kajanja! Ak si bolje razmisliš, pa kaj je on bolji od nas?»
«Hmda, skup smo u ovo krenuli, dalmoš, zagrepčanec i slavonac. Tri ratna druga, hehehehehehe, da se nismo našli, ili još gore, da smo ostali, jebali bi svi mater poprek, jedan drugomu. Ne, isti smo bili, isti smo ostali, samo kaj smo nas dvojica ostali spat pijani u grabui a Pipo je otetural ispred nas!... dobro, kojji je prijedlog svijetle nam budućnosti Pes?»
«A da se mi lepo, onak, ko deca, ne maknemo odavde i završimo priču u stilu Alamoa?»
«Jebote Alamo, ovo je jebeno blato i džungla, o sve kaj gmiže, pika, pije krv i grize muda!!!!!»
«Ma daj malo mašte!!! Znam di smo, znam kaj je ovo, znam da to kaj bu se tu dogodilo i komu bu ovo pripalo, apsolutno nikomu na svijetu niš ne znači! Ali, znači nama! Nema više ni Triglav kina, ni placa, ni Geta ni Peristila, ni Tvrđe ni Pirošice za nas!!!!! Kak ne kužiš, mi smo doma tu! Tu, di nema groblja, nema Sisvetih, nema imena, nema porijekla ni domovine!!!! Mi smo apatrioti koje ždereju pijavice i zmazani nas doktori pikaju s ko zna čim da bi tu preživjeli! Mi smo građani svijeta!!!! Mi smo oni koje nitko neće, a ni mi nećemo nikoga!!!!! Tu je Alamo za nas! Tu, metar dalje, kilometar dalje, na drugoj strani svijeta! Naš Alamo je samo naš! Jebote, ja sam zajeban, ali kaoji pak kurac tebe tuče, to bu ostala božja misterija! Seti se samo Marije Pizdarije, pomfrita sa saftom i sve bu ti se vratilo!!!! Ujebate, spraznila mi se baterija na roli, ja bum svoju iskopčal a ti ostani na vezi!»
Pes iskopča motorolu, nasloni obraz na cijev puške i zagleda se u zeleno nebo krošnji. Pepe, nekako pokunjeno počoha muda, pogladi pušku, zaljubljeno pogleda u zatvarač i utone u urlajući brainstorming sveprisutnog zuja kukaca.
Odjednom, tišina se, kao magla, u trakovima provuće drvećem o grmljem. Tu i tamo urlikne neka nevidljiva zvijerka, oglasi se pokoja uznemirena ptica. Tu, pa tam, pa tišina, pa vrištanje, pa tišina........ nekaj ide, šulja se, ali džungla sve vidi i sve javlja. Krici ptica, ajaukanje majmuna, kreket koji odjednom utihne... tam-tam džungle stariji od iskona....
Lampica na Pepeovoj motoroli zablisiče kao krijesnica u škarama bogomoljke. Pepe pokrije rukom slušalicu u uhu i tiho promrmlja nešto u mikrofon, nakon toga okrene gumb i ugasi stanicu.
«Kaj je?»
«Ideju, zapravo, tu su, Leberg veli da se svi povučemo na zborno i brišemo. Previše ih je!»
«I, kaj sad?»
«Niš, rekel sam mu: Alamo!»

13.08.2007. u 19:10 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Veljača 2013 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

priče o ratu, miru, ljubavi , prijateljima, klopi i svemu kaj mi padne na pamet

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se