zapisi starog šajzera
subota, 24.02.2007.
... jednom...
Riječ po riječ rječito smo si rekli sve. Značajnim i znakovitim znakovima raznih značenja. Shvatili smo neshvatljivost shvatljivog i odustali. Razrušili crvotočne ruševine moralnih zidova i jurnuli. Sad uspuhani, zadihani, znojni i zajapureni gledamo se u oči i šutimo. Šutimo tišinom tisuća godina, ja u tebi, ti na meni i volimo se ovog drhtavog trenutka beskrajno. A kaplja znoja s tvoje brade tiho mi pada na prsa.
Nives
Hvala Ti Bože na lucidnim trenucima ove moje , načinom življenja uvjetovane, skleroze.
Previše vremena mi oduzima čista egzistencija, moji vlastiti mrakovi, živciranje, računi i šljaka. I onda, kao napad padavice, trenutak zarobljen u nedostupnom pamćenju me bubne, opali kao snoviđenje.
Oblačni dan, negdje oko Božića. Terasa birca na samoj obali. Bonaca. Potpuni mir. More polako liže i oblizuje škrape, onak nečujno, a opet itekako zvukom prisutno. Oblaci se razmazali nebom od jednog do drugog kraja svijeta. Samo tamo negdi daleko iza Brača, luknja puna svjetla. A Brač crn u kontralihtu, ko duša ubojice. Ne u nekom lošem smislu, jednostavno stravično i lijepo crn. Kao flaster koji drži oblake i more na okupu. Iz birca se rasteže gugut gitare i vuče prema Braču u pramenima, slijedeći dim moje cigarete.
A pokraj mene Ti. Lijepa, nasmijana, ...boktejebo, pa ti se zapravo stalno smiješ i smijuljiš! Neozbiljna vanjštinom, a tako duboko i predano ozbiljna dušom. Likom ne, djelom da. Toliko puna životne energije i optimizma, da me zapravo vrijeđa u mojem crnom svijetu nakupljenih nedjela i počinjenih nepravdi. A opet.... Svjetlo zapravo i ne dopire iz one luknje u oblacima nego si Ti obasjala cijelu terasu, ublještavila bonacu na moru iskrama smijeha, obojala cigaretni dim dugom melodije iz birtije. I taj smijeh. Zvučan, pun, uvredljiv i nepristojan u jadu, bijedi i čemeru običnog dana. Iritantan u svojoj glasnoći i beskrajnosti. A tako dobar. Onak, da me prolaze trnci ugode... Beskrajno te volim u tom trenutku.
Uf, mrzim samog sebe kad me strefi takav trenutak sjećanja. Boli kao iščašenje. Neugodno mi daje na znanje da sam ranjiv u svojoj kamenoj hladnoći, opako mi govori da nisam u pravu, i da istina, kojoj Ja ne dam ni blizu, živi i kao dio mene.
Ajebiga, zajebo sam po tko zna koji put...
utorak, 06.02.2007.
Sjećanja nas čine plemenitim
još jedna crtica o besmislu.....jednako istinita
„Trebaš li me?“
„Ne!“
„Želiš li me?“
„Ne!“
„Voliš li me?“
„Ne!“
„Pamtiš li me?“
„Da!“
„Omajkutibožju, pa zakaj?!“
„Nemogu živjeti bez mržnje!“
