zapisi starog šajzera

petak, 15.02.2013.

bove

U gradu Kitagu, na jezeru Mičimise, živjeli su nekad Al i Eliot. Svaki sa svojim mišljenjem i svaki sa svojim viđenjem Kitaga. Dobro, ne baš samo Kitaga, nego i zemlje Dumbokracije kao takve. Čije je jednog od okruga (koji nije imao drvene mostove, pa ga Clint nikad nije došao slikati) Kitago samo bio upravni centar. Ionako nisu bili Kitažani nego se doselili svatko u svoje doba i iz svoje gladi. Al, naočit, brbljav čovjek, bio je nikad osuđeni švercer i nikad osuđeni ubojica. Eliot, kašljucavi grbavac kože boje spektra i teksture koja se očitava seizmogafom, s druge strane, nikad se nije bavio kriminalom, osim onoga pod majčinskim krilom zakona.

Pučani Dumbokracije, pa tako i Kitažani, duboko uvjereni da čine pravu stvar, uvjereni slatkom obećanjima rajskih užitaka u zagrobnom životu, odlučili su, da više neće piti alkohol, psovati, pušiti duhan i da će živjeti ćudoredno ostatak života. Tako im je bar bilo obećano. I ovcama obećaju zelene pašnjake, ne? E sad, koliko god se trudili, i Dumbokračani, pa tako I Kitažani su ipak na kraju shvatili da su samo ljudi, i da bez grijeha nema ni ćudoređa. Shvatio je to i Al. Shvatio je isto tako, da je to njegov Put. Put Blagostanja I Raja na Zemlji. I tako je preko jezera Mičimise započela živahna noćna plovidba koja je omogućila nužna sredstva za normalan život u Kitagu. Naročito psovke. Najbolje, najmaštovitije i najslikovitije proizvodile su se Atiliji, na drugoj obali jezera. Postojao je samo jedan veliki problem. Sprudovi. To je rješeno postavljanjem bova. A, budući da je česte pokolje među Alovim I djelatnicima suparničkih poduzeća, kao i živahnu plovidbenu noćnu strku bez plaćene brodarine (s one strane Zakona), primijetio i Eliot (čučeći s ove strane Zakona), odlučio je tomu radikalnim, ekonomski utemeljenim i nadasve u duhu Plana, stati na kraj. Pa je i on, u suradnji s grupom Neorjentiranih (slobodnjačka skupina bankrotiranih ekonomista, nepismenih učitelja i liječnika specijaliziranih za opskrbu gradskog Patološkog zavoda ovozemaljskim ostacima nadobudnih pacijenata), odlučio postaviti bove po kojima bi se orjentirala posada broda “Ćudoredni”, budući da su se po rasporedu Alovih bova već jedva orjentirali i njegovi najbolji kapetani.

Alegorija, metafora i onomatopeja priloške oznake mjesta i načina (u epskoj maniri) gotova. Sad su na redu bove.

Bove su jedna čudna stvorenja. Ili aparati. Pojave. Njih postavlja onaj kome trebaju, a da uopće ne poznaje ćud i životnu filozofiju bove. Bova je, kao što svi znaju, vezana pupčanom vrpcom za Corpo Morto, u nekoj, do sada neobjašnjenoj parazitsko – simbiotskoj vezi. Corpo Morto, pak, leži na muljevitom dnu. Da nema Corpo Morta, bova bi otplutala i, zapravo joj ne bi bilo svrhe. Ona treba Corpo morto. Ono ne treba nju. Dapače, ono što bova radi je, da kad se pojavi neka nova struja, bova ide niz nju i vuče Corpo Morto sa sobom, htjelo ono to ili ne. Bova samo pluta. Bila bonaca ili valovi, bova je uvijek na površini. Mijenjale se struje ili ne, bova je uvijek negdje u nekoj struji. I na površini. Osim kad se previše opusti u struji i dovuče Corpo Morto do nekog podvodnog kanjona, pa je Corpo Morto, ne baš svojom voljom nego logikom singularnosti, odvuče u dubine. Ali to je rijetko. Češće bova prekine pupčanu vrpcu, ostavi Corpo Morto i ode tražiti drugo. Postojeće ili novo. Ni Al, ni Eliot ne trebaju Corpa Morta, njima trebaju bove. Pa paze na njih. Da ne otplutaju.

Natrag u alegoriju, metaforu i onomatopeju (bez jotovanja). Budući se struje stalno mijenjaju u jezeru Mičimise, mijenjaju se sprudovi, bove putuju s njima i bez njih, i stalno je potrebno spuštati nove. Sve dok ne nastane površina bova, s nekoliko uzanih prolaza među njima. Onako, kao kad pluta otpad iz Weisslanda prema sjeveru. I tu su i Al i Eliot izgubili kompas, nepovratno izgubili smjer, zaboravili svrhu i razloge, te danas njihovi “Leteći Belgijanci” imaju još samo jednu jedinu svrhu. Potapati jedni druge. I posade i kapetani već odavno ne znaju gdje je, i zapravo što je, Kitago. Još manje Dumbokracija. Van iz alegorije, metafore i onomatopeje (bar donekle).

A bove si misle: “blop, blop…” i samo ponekad tiho vele: “cink, cink..” a napuštena Corpa Morta tonu u mulj…



Kraj, Ende, Fin
(“Mirko, pazi! Metak!””Hvala Slavko!””Ujebote, nije metak nego meteorit!!!.........silentium… Exeunt)



Glossary (moram upotrijebiti tu riječ da bih bio u tijeku s novinarskim novohrvatskim standardom, jer to je ODLIČNO za moj ugled, VEOMA bi mi moglo PRIPOMOĆI na mom putu KA slavi, koja treba da mi donese GOLEM uspjeh u životu):

Al:………………………………… (ispuniti prema nahođenju)
Eliot:……………………………….. (ispuniti prema nahođenju)
Bove: sudionici pjesničkog pokreta zvanog HUP
Corpa morta: članovi mračnih rušilačkih udruženja Žuljevite Ruke i Strpljivo Trpim Glad
Mulj: metaforička 2012., u narodu zvana “politika” (uvijek s početnim malim slovom. Da postoji manje, pisala bi se s njim)
Kitago: shizofrenička halucinacija autora
Dumbokracija: shizofrenička zajednička halucinacija nekolicine (već hospitaliziranih) subverzivnih elemenata

15.02.2013. u 17:48 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.08.2011.

Snježana

Vužgal sam sveću
Za pokojnim sebom
Za zgublenim čovekom,
Nad tvojim, nad našim grebom.

Sretni su dni gorli žarko, bleščeće
Gda skup smo se smejali,
Skup koturali dane,
Dihali cvetje.

Črno mi je f duši.
Megla srce stišće.
Šuple je vreme,
Već dugo, dugo pamet sreću ne išće.

21.08.2011. u 15:17 • 0 KomentaraPrint#

Nornia

U sjeni kiše
Vučem konce,
Rišem sjene.
Tiho, tiše...

Niti pletu hladne ruke,
Nokti dimne sjene vuku.

Kroz zastor maglen
Život rađam.
Mirisom gljiva
Smrti ruku dajem.

21.08.2011. u 15:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 11.09.2009.

Suza za prigorske betege

(za ovo bum gorel f peklu)

V jutro betežno, gda šufti su spali,
A kacnjamer još prejti ni štel.
Potiho sem bubnul pijanu blesu
I baltu na pleća sem del.


Stara mi mati se obrtala f grebu,
Na zemlu z neba gledeč.


Ni mogla znati kaj šraufa me f drobu
I zakaj od včera sem popil baril.
Preveč smo tega zlevali f sebe,
A se smo ve zbluvali več.


Gda sam ve prešel kraj štale i koca
Vu švicu najemput sem bil.
Kaj ne bi to vidla suseda Bara
Kravlom balegom sem ju strefil.



Sud oko mene se zibala zemla
I želudec na vuha štel je vun.



A ja nis ni jemput pogledal koli sebe,
Od tuduma nis videl ni nebe ni kraj,
Samo sem Bogeku dragom obečal
Da Štefinino vino nem pil više nigdar.

Samo sem Bogeku dragom obečal
Da Štefinino vino nem pil više nigdar.

11.09.2009. u 15:08 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 22.04.2009.

kako je jedan grad dobio gradonačelnika...


... ilitiga kako od grada nastaje selo...

U kišno poslijepodne, preko sluzavih pločica perona, gurajući se kroz užurbanu gomilu, razlegne se polurazumljivi glas iz zvučnika: «Vlakakak, zaa Zidaninini Moststst, Ljubljanunununu.....Minhenenen, stojiojioji na prvomomom peronuonuonu, krrećećeće uuu četrnaestststst iii tridesetetetet...»
«MIKEEEN!!!!!», prolomi se sanjivi glas iz nekog od vagona i gomila pospanih razbarušenih ljudi (neki još uvijek navlačeći mokasinke na čarape besprijekorno bijelih gležanja – ne bih o ostatku), hrpa kofera povezanih remenjem, špagama i raznim priručnim vezivnim materijalima, strovali se, kuljajući kao suvišna pur pjena, iz vlaka na peron. Među njima, teturajući od težine prevelike glave na premalom tijelu, odlučnim korakom jedan izsti: «Kaj...» na nekom narječju bez povijesti i korjena, nastalog tog trenutka u njegovoj glavi, grlu i ustima, te krene putem središnjice SDP-a. Eto tako je naslov priče dobio smisao...

22.04.2009. u 17:02 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.02.2009.

Pismo u vjetru

Dijete, koliko je mjeseci u četrdeset godina? Koliko je to dana? Sati? E, vidiš, tolika je razlika među nama. Svi ti sati u kojima se uvijek nekaj događa, u kojima se mijenja nekaj svakom od nas bitnog, svi ti sati stoje između nas. Ne mogu tražiti od tebe da mi vjeruješ kaj ti svi sati znače i vrijede, jer tvoji sati su tvoji, moji su moji. Nemoj niti tražiti od mene da shvatim tvoje sate, jer su meni proživljeno i zaboravljeno nedokučivi. Jedino kaj te molim, vjeruj mi. Vjeruj da sam slične sate prošel. Nisam ih preskočil. Prošel sam ih. Možda krivo, možda bolno, možda urlikajući od sreće i veselja, ali prošel sam ih. Slično, barem. Ne isto, jer dvije osobe nemogu proći isti trenutak jednako. Među nama je nepremostiva jaruga drukčijih vremena i načina življenja, drukčijih ideala i želja i ne tražim od tebe da ju preskočiš, jer izgubila bi sve ono lijepo kaj te ide. I grdo. Ali vrijedno. Tebe sad ide tvoja kalvarija, tvoja muka, ali znaj, tu sam. Jedino te molim da me saslušaš. Pokušaš zapamtiti kaj sam ti rekel. Jer, niti ti možeš živjeti moj život, niti ja mogu tvoj, ali, molim te, probaj prihvatiti da su i jaruge i hupseri koje sam ja prošel manje više iste grbačine koje su i tebi na putu. Dijete, ne kurčim se, ne dijelim ti prodike, ne pravim se pametan jer nisam, samo bi rado da te mogu poštedjeti barem dijela zla... Jebiga, znam da nisam najbolji, ali otac sam ti....

12.02.2009. u 15:39 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 16.09.2008.

premijer, vlada i dugovi

ma nekako mi već polagano ide na živce da mi netko preporučuje život u habitu od kostrijeti, a nosi svilene čipkaste gaće...

16.09.2008. u 20:23 • 1 KomentaraPrint#

Teorija Velike Praznine

Nakon svih opširnih, manje opširnih i poneke nebulozne teorije o Velikom Prasku, mislim da je došlo vrijeme izteoretizirati ono što je prethodilo Velikom Prasku.
Zapravo, ovo nije teorija, nego činjenično stanje, utvrđeno vlastitim iskustvom, temeljeno na čvrstim, osjetilnim i neoborivim dokazima.
Velikom Prasku prethodila je Velika Praznina ili Big Void. Velika Praznina znači da nije postojalo ništa. Ni tvar, ni energija, ni kretanje, a samim time ni vrijeme.
U Velikoj Praznini sve, odnosno Ništa, bilo je poslagano uredno na prazna mjesta koja su trebala služiti kao police, kao svježe ispeglani popluni, plahte i jastučnice. Zapravo, više kao debeli zimski kaputi Andersenovog carevog novog ruha, ili pametne misli u glavi političara (o širokogrudnosti štovanog kolege Jarmulke bilo bi, čak i u ovim okolnostima, pretjerano uspoređivati). Između tih nemreihbiti-polica, ne-vješalica i zaboravidapostoje-misli nije se kretalo nikakvo vrijeme i nije vrludala nikakva svjetlost. Zapravo, nikakvog zračenja nijedne vrste niti frekvencije nije bilo. Bilo zrakastog ili sinusoidnog. Velika Praznina bila je, kao što joj i samo ime govori, prazna. I velika. Zapravo i nije mogla biti toliko velika koliko je bila mala, jer nije bilo ničega čime bi je se izmjerilo, niti ičega što bi se mjeriti dalo. Znači bila je malovelika. Kao, recimo, starmala. Ili, kao što je rekao veliki teoretičar uma kroz usta De Vita u «Reneissance man-u», bila je army intelligence. Bila je oksimoron. Samodostatna samonedefinirajuća nepostojanica.
U Velikoj Praznini nisu vladali nikakvi zakoni, ne stoga što je vladalo bezakonje, nego jednostavno zato što zakoni moraju imati nešto ili nekoga nad kime će i čime će vladati. Doduše, u kasnijim, mnogo kasnijim vremenima, nakon Veliko Praska (kad je vrijeme počelo postojati), u nekim su segmentima Postojanja (oznaka vremena i mjesta) stvarani zakoni koji su bili stvarani samih sebe radi, bez ikakvog značenja ili svrhe, ali to spada u domenu morona, ne oksimorona.
Stoga i zbog općenitog gubljenja vremena i inspiracije je zapravo nemoguće tvrditi da je Veliki Prasak nastao svršetkom Velike Praznine, jer kako nije imala ni početak ni trajanje, tako nije mogla imati ni kraj. Početkom Velikog Praska moram ispraviti sve dosadašnje krive teorije o njegovu nastanku.
Početak Velikog Praska nije označilo početno gibanje čestica nastalih iz ništavila Velike Praznine, nego bol. Još u vrijeme nepostojanja Velike Praznine, u trenutku prelaska njenog nepostojanja u postojanje Velikog Praska (iako taj trenutak nema nikakove mjerne jedinice ni trajanja), javila se Bol. Oštra, razarajuća, rascijepljujuća, osljepljujuća Bol. Bol popraćena rezidualnim nezvukovima Velike Praznine, nastalim u ništavilu bepredmetne iluzije, koji su se nekako prebacili u dimenziju Velikog Praska i ostali tu trajati, iako nisu imali nikakvog početka.
Ta poluiluzorna mješavina negativne energije, budući je već ulazila u tvarno područje Velikog Praska, bila je i mjerljiva, ali za Bol još nisu ustanovljene općeprihvaćene mjerne jedinice, niti njihove ljestvice.
Bol koja je nastala u Velikoj Praznini, označavajući nastanak Velikog praska, definirala je sadržaj i rubove moje glave, jutros, točno u 14.27 h. A vjerujte, drage kolegice i štovani kolege, Bol se, nakon noći protulumarene uz nekoliko litara direktora (u stručnoj literaturi se još spominje i naziv «tudum», vjerojatno vezano uz jutarnje imaginarne zvukove u Velikoj Praznini) mjeri u škegrovskim razmjerima.

16.09.2008. u 16:12 • 0 KomentaraPrint#

petak, 01.08.2008.

Porfirio Rubirosa u Srednjeafričkom carstvu

U sivilo zore otvori Ostap Bender sitne štakorske oči. Zora. Navika iz djetinjstva. Isčobaniti ovce na rosnu ispašu. Nedjeljom propremiti crkvu i ministrirati na jutarnjoj misi. Zora. Glad. Glad iz djetinjstva. I ona zbiljska. Eh, da mu je uštipak i sira iz mješine. Ali, nema toga tu. Nema ni matere koja bi ga vrištavim glasom stjerala sa slamarice. A ne, ovo je drugi svijet. Svijet koji je sanjao cijelog života. I sad ga ima. Ima ga u šaci. Svijet koji je s podsmjehom gledao na odrpane, musave hlače i jedinu bijelu košulju njegovog roda. Sad je njegov. Za igranje. Za guljenje. Ne do siromačkih hlača. A ne. Do gole kože. Do poniženja goreg od žilavog, kržljavog života njegovih predaka. Zgrozi se na prisjećanje. Da, ovaj svijet će platiti svo njegovo trnje u golim potkoljenicama, svako kruljenje u gladnom želucu. Platiti će ovaj svijet, svijet čiju je mapu dobio pod jastuk kao krsni dar. Sad je njegov. Njegov za pljačkanje i deranje. Pa nisu li svi njegovi preci ionako živjeli od pljačke? Ili prošnje. Ničeg sramotnog nema u prijevari i lopovštini kad je želudac prazan, a crijeva se klatare kao gospodsko rublje koje se suši na vjetru. Ili popovsko. Iako je od malih nogu bio ministrant, zavidio je i mrzio te tuste, site popove koji su milo gledali na mršavog dječarca, velike glave i sitnih očiju. Sad je muškarac. Velike glave, nausko smještenih lukavih očiju i još uvijek neproporcionalno malog tijela. Ali lik nije djelo. Djelo mu je titansko. Odraz u zrcalu ne odaje nedostatnu prehranu. A ne, njegov je duhovni odraz div. Lukava, mišićava grdosija kojoj je rajski vrt za sječu i uživanje. Da, treba danas nazvati Šuru Balaganova u «Rogove i kopita» neka dogovori transfer novca s Panikovskym. Njegovog novca. Njegovog najvećeg veselja. Slasnog kolača koji tjera slinu na usta i osmjeh na lice. Sa, to mora obaviti hitno. Da ne bi slučajno oni naivci iz ODSKOK-a počeli pitati pitanja koja, iako ne vode ničem i nikada na njih ne dobe odgovora, ipak predstavljaju sitnu nelagodu. Nelagoda je uvijek kada ti pitanje postavlja čovjek s nekom iskaznicom državne službe, ma koliko moćan bio. Stvar gena. Da, «Rogovi i kopita» moraju ostati netaknuti. Najjača firma u ovom njegovom svijetu ne smije trpjeti. Njegova firma. Ne onih sitnih lopuža Balaganova i Panikovskog. Ne, oni su tu kao nužno zlo. Dugogodišnji suputnici i ljudi od povjerenja. Nije da nije mogao naći slične ljude i u ovom, novom svijetu. Ne, i tu ih ima nebrojeno. Ali, vjeruj samo svome. Uvjek je tako bilo i tako će i biti. Vjeruj samo rođaku. Ma koliko dalek bio. Koje god prezime nosio. Rođak je. Iako, ako dođe do najgorega, a to se unatoč svemu ipak može dogoditi, naravno da će žrtveni jarci biti njegovi pohlepni rođaci. Tako je složen Svemir, i to ne treba mijenjati.
Razbuđen veselim mislima, Bender na brzinu umije lice, obuče se i krene u novi dan. Pred zgradom ga dočeka vozač sa svakodnevnim, umilnim i podilazećim: «Dobro jutro gospodine gradonačelniče...»

Priča je izmišljena, likovi su maznuti od Iljfa i Petrofa, tako da je svaka sličnost sa zbiljskim osobama, živim i mrtvim, sasvim slučajna i nenamjerna.
® Papa Doc

01.08.2008. u 16:08 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 23.04.2008.

Amok

Koji me to bijes hvata, s prvim mrakom. I, kako se spušta noć, raste u meni, kao guba. Smeđa, brzorastuća guba kojoj prsa postanu tijesna i prije nego je postanem svjestan. Hrapava, teška, gusta masa nezadovoljstva i ljutnje. Ljutnje bez nekog vidljivog razloga, razumnog povoda. Samorastuče i samorađajuče. Bijes besciljnika. I širim pariški plavu auru kao grumen urana svoje nevidljive zrake. Moj otrov truje otrov u meni. Otrov u meni truje mene. Mi se trujemo. Mi gadimo potmule otkucaje sata. Moja mržnja, moj bijes, moj ljutnja. Moja strahovlada samim sobom. A sna nema noćima, tjednima, mjesecima, godinama. Nema ga noću. Noću bdijemo, moj amok i ja. Danju se hrvamo morama, moj san i ja. I amok bezglasno vrišti u noći, a san stenje u sunčanim morinim kandžama. I grade se gradovi od crnih i plavkasto sivih lego kockica gnjeva, i usahnjuju s prvim pjetlima. I tijelo usrče otrovnu auru kao najveće blago, kao najdražu drogu. Da li to pred prozorom škripe grane, ili kosti i zglobovi stenju od muke življenja? A bijes se vraća u svoj mikrosvemir pleksusa, u savršeno zaštićenu sporu čiji će micelij buknuti s prvim mrakom. Amok. Moj amok. Moj preveliki amok.

23.04.2008. u 02:14 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2013  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2013 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

priče o ratu, miru, ljubavi , prijateljima, klopi i svemu kaj mi padne na pamet

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se