|
Ti svakako spadaš u jedinstvenost vremena, kraj tebe, mila, ne postoji uzaludno čekanje, niti u obilju razgovora zastajkuju riječi, moja legendo sazviježđa, moga sazviježđa, svi predjeli oko mene vezeni su mirnoćom, jer iz tebe sve vrste cvijeća rastu uspravno, a prsten tvoga osmjeha prati moje pokrete. Kroz dan i noć raspoređuješ sunce i mjesec, i ljubav ti je sjajna, a dok me njome hraniš veličanstvenom lakoćom puniš jedra sreće, i sklupčana u sjecištu svih mojih drhtaja neprekidno ustrajavaš mirisnom smjelošću, ti, moja legendo sazviježđa, moga sazviježđa, ti srcem premoćno vladaš mojim svijetom. Ti svakako pripadaš zaljubljenoj strani svijeta, mekoj tišini zraka u nekom kutku neba, i negdje pod lepršanjem zastava plavetnila dok uzbuđene krošnje upijaju sliku beskraja u prisutnosti kiša prisežeš na vjernost meni, a kroz radost duše pokazuješ odanost sebi, ti, moja legendo sazviježđa, moga sazviježđa. Tvoje su nemirne grudi okosnica mome snu, a tvoj struk, bijelom čipkom ovijen, strast je biću, ti, moja legendo sazviježđa, moga sazviježđa, imaš oči što rasipaju živu vatru suncokreta, i naposljetku, u plamenu požude vrelih usana tako strpljivo i čežnjivo odjekuješ uzdasima, ti ustvari drhtavom ljepotom traješ zbog nas. Zal Kopp |
|
Zrelost natopljena strašću Visina u meni neprekidno svijetli, i sve jače sjaji pjesma u nastajanju; priznajem, oči tvoje toliko volim, pjevam im o beskrajnom obliku sna, jer jednom kad sam potajno nestao nepopustljiva daljina me ponijela, ali bijah gord, i ti postade moj osmjeh, naslikah te iskreno po zidovima lica, izgradih od tebe sadržaj svog bića, i ne škrto, mila, već te u pravoj mjeri razvukoh u nepregled cvjetnih usana, pod topli svod zasadih sa suncem i tako posijah u godine i njihovo doba, dok istovremeno, na periferiji otkucaja, tiho niknuše zvijezde naših zagrljaja, i u moje pjevanje za čas nagrnu ptice, a požudom raščešljanih uzdaha prstiju na tvojim grudima namirih nutrinu i moja duša sjedne u krilo tvoje duše. Pustimo duše, neka dišu bojama šapta, idemo na stranu noći, na rubove tame, tamo ljubavnici postaju obris mjesečine, i vječno je njihovo trajanje pod kišom, a beskrajna zrelost natopljena strašću otvara prolaz kroz neviđene osjećaje, svakim dodirom prerasta vrijeme šutnje, svaki je trenutak beskrajna jeka čežnje, i vatra što neprestano pokreće snagu otkriva pravac i plam uzavrelog srca, tu obitavaju svi putovi naše nježnosti, tu se nadamo, imamo i zaista žudimo, tu zapravo jesmo već otkad zauvijek; tvoji su poljupci u mojim zagrljajima, moji su osmjesi u tvojim milovanjima, i dodirujemo se sa svih se strana svjetlom, zato možemo nebo pomaknuti pogledom, i u bilo koje doba zauzeti cijeli svemir, jer ne pripadamo sudbini, već ona nama. Zal Kopp |
|
Portret naše ljubavi Zašto uvijek spominjem ljubav? Pa kad nebom vladaju tvoje kose ptice više nisu iza rešetaka, a u mojoj duši odvija se predstava. To stidljivo pupanje u zvijezdama, i mekana bjelina tvojih zubi ocrtava osmjeh cijelim zrakom, i napokon, prema zakonu vjerojatnosti, srećemo se na polovima svemira, ti od pojasa naniže u mom vrtlogu, ja rascvjetan tvojom nježnošću. Reći ću ti sada, nudim ti prisutnost i posred postelje srebrne dlanove, nudim ti kupanje u jezeru uzdaha, i bukete noćnih otkucaja moga srca. Ostani zauvijek u mojoj duši, raširimo se pogledom vještih ruku, crtajmo zajedno portret naše ljubavi, i požudnim usnama slažimo boje, potpuno slobodni, zanjihani i vrući, prstima ispunimo vrelinu noćnog platna na koje sjeda beskrajna naša koža. Trebaju nam proljeće i ljeto, jesen i zima, sva godišnja doba i njihovo sjeme, miris vrtova i kidanje riječnog leda, debeli zidovi hlada i prozirne večeri, trebamo šetnje uz rijeku i parkove snene, hrastove krošnje iznad crvenih krovova, semafore na raskrižju prometnih ulica, i nemirna svjetla što po izlozima skaču. Imamo smjelost zagrljenih tijela, strast koja zanosom gleda pravo u oči, blizinu što se u našim čulima smiješi, i male intimnosti pripadaju samo nama. Imamo mjesečevu put i pejzaž dodira, glas krvi u crvenim predjelima vena, i modra strujanja slatkih milovanja pod kojima skupljamo ljubavne obrise. Možemo i hoćemo, prvo; sloj po sloj, nečujno pokretima nanesimo svjetlo, a zatim kroz žubor vode, kap po kap, izvijmo se okupani gibanjem tišine. Na kraju, nit po nit, natopljeni dugom, dišimo na plavetnim obroncima visina, i danas iz dalekog jučer za bogato sutra, skicirajmo pitku raskošnost voljenja kao čistu misao ljubavi u našem srcu. Zal Kopp |