30.03.2006., četvrtak



Da se sav svijet iz temelja mijenja, postalo mi je nedvosmisleno očito krajem sedamdesetih godina kad sam spazio Meryl Streep u uglu buffeta "Blato" kako pije kavu stojeći uz visoki stol i kroz prljavo staklo gleda na sivu ulicu i trošne fasade s druge strane. Stajala je tek tako, kao bilo tko od uobičajenih dnevnih posjetilaca, pred njom je bila jedna od onih ovlaš opranih šalica s crnkastom tekućinom bez mirisa; sve u svemu, da nisam odmah prepoznao da je to Meryl Streep, nikada ne bih pomislio da je to ona.

Cijela priča nalazi se u knjizi
"VRIJEME RATA I RAZONODE"
u izdanju izdavačke kuće "Durieux", Zagreb.


- 22:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.03.2006., utorak

.



UJUTRO ODLAZIŠ

15.II 1991.

Pisao sam priču o tome kako je baka prije pedeset godina došla iz Sarajeva u Zagreb kada sam je čuo da ponovo ustaje. Slova na kompjuterskom ekranu su se bešumno pojavljivala, ali sam ipak prekinuo i osluškivao: hoće li ponovno leći?

Ne, krenula je. Po škripanju parketa točno sam znao kojom brzinom ide, mjesto u prostranu stanu do kojeg je doprla, a iz iskustva kamo se uputila.

Izvio sam se iz naslonjača uz pisaći stol i na prstima požurio da je presretnem prije nego probudi majku u sobi kroz koju mora proći. Majka je skakala oko nje cijelog dana i obesvijestila se na krevetu čim sam stigao. Majka danju, ja noću; pri kraju smo snaga, ne možemo više.

Očekivao sam je zateći bosih nogu na hladnom parketu, možda u razderanoj spavaćici, polugolu, s odsutnim izrazom lica kao sjenku iz Hada, ali čim me je vidjela zastala je prepoznavši me, ma što god to njoj značilo. Bila je navukla kućnu haljinu preko spavaćice, te je pritegnula pojas oko struka kretnjom koju sam godinama, ne obraćajući pažnju, zapamtio kao njezinu.

Rekao sam tiho, da ne probudim iznurenu majku:

- Bako, kasno je, davno je prošla ponoć, treba spavati.

Pogledala me je i zapitala:

- A ti si obučen - i licem joj je preletjela sjenka straha. - Odlaziš?

- Ne - umirujući sam rekao. - Upravo sam se vratio. Sada ću i ja ići spavati. Treba ići spavati. Kasno je. Noću se spava. Idemo u krevet. - Govorio sam kratkim, jasnim rečenicama, kao djetetu i blago je ogrlio oko ramena te pokušao usmjeriti nazad u njezinu sobu.

- Majko, idi spavati - profrfljala je majka ni ne budeći se.

- Mi moramo ići - rekla je baka.

- Idemo u krevet - pokušavao sam joj usaditi ideju.

- Ne, idemo odavde - i gleda me s očekivanjem.

Na tren sam zastao, a onda odlučio: možda bi bilo dobro kada bi se uspjela probuditi s tom mišlju i rekao sam:

- Da, ići ćemo.

- Ideš i ti sa mnom? - ozarila se.

- Da, ja ću te voziti. Sutra ujutro. A sada treba spavati da sutra ujutro budemo odmorni. Vidi kako je mrak. Mrak je vani. Noć je. Ponoć je davno prošla.

- Ali ja moram nahraniti djevojčice! - opirala se.

Gotovo šapćući sam je uvjeravao:

- Nema djevojčica. Odrasle su!

Blagi ali uporni stisak moje ruke oko njezinih ramena ju je ipak privolio da krene nazad. Privinula se uz mene.

- Ali ja ih čujem...

- To su mačke - izustivši to shvatio sam da sam pogriješio. Požurio sam nadodati, da ih ne bi počela tražiti: - ...na ulici.

- Kako - nema djevojčica?

- Odrasle su. Otišle.

- Maloprije su bile tu!

- To si sanjala.

- Sanjala sam?

- Da.

- Ah, dobro.

Ušli smo u mračnu sobu. Kroz proreze žaluzina ulična rasvjeta je ipak dovoljno osvjetljavala, no ionako smo se oboje po toj sobi mogli kretati i žmireći.

Tijelom joj je prošao grč. Zavapila je:

- Umrijet će mi djeca! Moram ih nahraniti!

- Sutra ćemo zajedno ići. Sve ćemo nahraniti! Kad se naspavamo.

Došavši do prvog ugla velikog praznog bračnog kreveta i tu je zastala:

- Tu su nečije noge...

- Tamo je tvoj krevet.

- Jesu li oni ljudi otišli?

- Koji ljudi? - izletjelo mi je. Ljudi koji su bili u posjeti prije neki dan, neki ljudi koje je ugostila prije nekoliko godina, bilo koji ljudi koje je ikada srela, neki ljudi iz njezinih košmarnih snoviđenja? Nije važno. Prisjetio sam se da je samo jedno važno - uvijek odgovarati potvrdno i umirujuće, inače se gubi i obuzima je strah. - Da, otišli su.

- Kočijama?

- Da, njihovim kočijama.

- A ona djeca, moramo ih nahraniti...

- Sva su djeca nahranjena.

Zaokrenuli smo oko kreveta i našli se pred stranom na kojoj je ona spavala. U polutami se nazirala razgrnuta posteljina.

- Tu je netko ležao!

- Da, ti. To je tvoj krevet. Samo lezi.

- Hladno mi je.

- Pokrit ću te i bit će ti toplo.

- A gdje je mali?

Misli li to na malog Marijana koji sad spava na drugom kraju grada u svom krevetiću, ili na mene kad sam bio mali, ili na tko zna koga? Rekao sam:

- Ja sam tu. Ne brini.

Poslušno je sjela na krevet.

- Moram skinuti cipele.

Govorila je onako milo, umilno, kao što je govorila cijelog života, a i kretnje su joj bile takve, kao da se iznenada vratila. I odjednom shvaćam da nema onih beskrajnih ponavljanja jednih te istih rečenica i prožima me osjećaj kao da ona sve razumije.

Sagnuo sam se i iznenađeno vidio da ima uredno navučene visoke tople zimske papuče na nogama. Skinuo sam ih, prihvatio joj tanke nožice i podigao ih preko ruba kreveta. Legla je na stranu. Brižno sam navukao jorgan preko nje, previo ga da joj ne puše uz vrat, namjestio jastuk na leđa da je grije i mislio: tko će ti od sutra to raditi? Da li će se brinuti o tebi barem približno kao mi? Da li ćeš uopće znati... Osjećat ćeš da nisi u svom krevetu, da to nisu oko tebe tvoje poznate stvari kojima više ne znaš čemu služe, da nešto nije kao obično, ali nećeš znati što. Koliko li će još starica poput tebe biti u sobi? Kako rješavaju da se noću ne bude i bauljaju naokolo! Da li ih drogiraju, vežu za krevet?

- Hoće li nas vojska odvesti?

Koja vojska? Neka od nebrojenih vojski iz priča predaka, turska vojska koja se povlači ili austrougarska vojska koja anektira Bosnu i Hercegovinu, o kojima si slušala kao mala djevojčica? Srpska vojska koju si kao djevojka vidjela kako dolazi ili starojugoslavenska koja ju je naslijedila? Ustaše, četnici ili partizani kad si bila zrela žena? Jugoslavenska narodna armija, bradonje u šubarama koji prevaljuju balvane preko cesta ili netko treći tko dolazi s obzorja? Proklete vijesti na televiziji! Svako veče majka i ja užasnuti buljimo u njih gledajući kako se rat sve više približava. Zar su slike vojnih kolona i tenkova s ekrana uspjele prodrijeti i u tvoju zakrečenu svijest?

- Ne. Nitko nas neće odvesti. Ti i ja ćemo sami otići. Sutra ujutro. A sad treba spavati.

Madona ponad uzglavlja kreveta je teleći uzdizala pogled u nebesa kao posljednjih pola stoljeća. Kad bi se barem moja mala stara djevojčica još mogla moliti, možda bi joj to donijelo olakšanje. Nekoliko puta sam je uspio uspavati uz pomoć prašnog molitvenika u koji sam poskrivećki virio i čitao riječi meni bez vrijednosti, a njoj besmislene, ali poznate i umirujuće.

Bože, ako te ima, uzmi je ove noći. Da te barem ima!

Gladio sam je po rijetkoj kosici kao malu oćelavljelu životinjicu.

- Lezi pored mene.

- Ja spavam u maloj sobici. - Prilegao bih uz nju da nisam morao još raditi.

- Imaš jorgan? Uzmi moj. Nemoj da ti bude hladno.

Bože, ona se i sad, ne znajući za sebe, brine za mene, za druge, i sve bi dala. Pokrivač sa sebe...

- Imam sve što mi treba. Ne brini. Ja sam tu. A ujutro ćemo zajedno otići. Lijepo sanjaj.

Na susjednom jastuku se promeškoljila sklupčana mačka. Negdje u stanu ima ih još dvije. Možda su to djevojčice o kojima moja najdraža brine? Od malih nogu me je učila da treba pošteno raditi, da je sveto "što je tvoje - tvoje je", a nju ćemo odvesti iz svijeta koji je cijeli svoj život gradila, marljivo sakupljala svaki dio kojim ga je obogaćivala i brižno čuvala, ni ne pitajući je jer ne bi ni shvatila pitanje. Ova kuća i vrt oko nje, sve je to ona uredila, svaku stvar postavila na svoje mjesto, svaku sitnicu voljela, a zatim sama sebi iskliznula iz ruku, otišla daleko. Tu je, ali se nije vratila. Iza nje će ostati mačke, nečujnim šapama šetati po politiranu namještaju i čipkanim vezovima, provlačiti se između kristalnih bokala i oštriti kandže na foteljama. I sve to - dokad? Imaju li oni bezumnici, koji gomilaju i zveckaju oružjem, na svojim artiljerijskim kartama upisane kote bolnica, ludnica i stračkih domova? Hoće li ih poštedjeti ili će im to biti prvi ciljevi? Da barem te granate i bombe počnu padati odmah, neka eksplozije raznesu klavir i goblene i slike u zlatnim ramovima i kristal iza stakla, pa neka sve napokon završi!

Ima li smisla de je odvodimo ili bi bilo bolje da ostanemo zajedno i nestanemo u bljesku, trganju i plamenu skupa sa knjigama i porculanskim figuricama kao kapetan koji odlazi u dubinu zajedno sa svojim brodom?

Otišao sam u kuhinju i sjeo za stol. Da mogu sebe ponuditi umjesto nje! Htio sam zaurlati, urlati, ali bih probudio majku. Prokleti živote, prokleti! Suze su mi tekle niz lice koje se grčilo. I bojao sam se da majka kojim slučajem ne ustane i naiđe; da me nađe ovakvog, to bi je slomilo.

Ujutro moramo biti jaki. Vodimo baku u bolnicu. Iz te bolnice nitko se ne vraća.

Kuda ćemo nakon toga mi? Nemamo kamo i ne želimo ikamo. Tko bi brinuo za mačke?

Obrisao sam suze, podigao naočale koje su pale na ploču stola, vratio se u radnu sobu, sjeo za kompjuter i zapisujem ovo osluškujući da se baka ponovo ne probudi.



- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #