19.02.2006., nedjelja

.



Hrvati već više od tisuću godina slave Božić.

Tako je i Gavro oduvijek slavio Božić. Tako su radili i njegovi stari: bila je to prilika da se svečano obuku, obilno najedu, iznesu najbolje posuđe, pozovu prijatelje, djeca se raduju darovima... Kad je Gavro postao glava obitelji, te je na njega spalo da organizira proslavu, vremena su se donekle promijenila. Božićnu jelku je bilo najpametnije držati u stražnjoj sobi.

Žena je pitala hoće li purana za Božić.

- Nemoj, pa da još vidi netko iz poduzeća kako ga kupuješ!



Cijela priča nalazi se u knjizi
"VRIJEME RATA I RAZONODE"
u izdanju izdavačke kuće "Durieux", Zagreb.



- 11:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak

-



U ljeto 1992. more je bilo toplo poput juhe. Umjesto turista obale su zaposjele izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Izbjegavši klanjima, gladi i silovanjima, metcima, kazetnim bombama, VBR-ovima, "Orkanima", "krmačama" i "zvončićima", izlagali su tijela kancerogenom ultravioletnom zračenju kroz ozonske rupe.

Buba i ja prolazimo cestom koja dijeli red novih vila od plaže po kojoj su se natisnuli Bosanci poput foka i morževa, a dječica trčkaraju preko njih kao mali pingvini. Buba vrluda s repom u zraku, a nosom nisko pri zemlji. Ja odmjeravam monumentalna zdanja pored kojih prolazimo: prvo tri-četiri metra širok pojas spržene dalmatinske crvenice pokriven borovim iglicama, zatim kamene niske ograde, a iza njih bujno navodnjavano zelenilo na navezenoj crljenici, usred kojeg se gnijezde velelebne kućerine. Keopsov sindrom. Šteta i grehota graditi takve tvrđave za dva mjeseca ljetne sezone!

Iza prozora na prvom katu jedne od vila uočim ponosnog vlasnika. Izvalio trbušinu poput kapetana na komandnom mostu i kroz dalekozor motri sirotinjsko meso na gradelama morske obale. Naslađuje se detaljima. Iznad glave mu uglavljen u zid stilizirani napis od izvijenog kovanog željeza, Moj mir. U taj tren Buba skrene na tratinu između ceste i ograde vile, raskreči se posred odsječenih grančica, iščupanih busenova korova, plastičnih vrećica i hrđavih konzervi koje su pokazivale da vlasnik vile očito ima navadu izbacivati smeće iz svog dvorišta na ulicu preko ograde, podigne rep u zrak, izbeči oči i pumpajući repom gore-dolje počne istiskivati dugačko gooovnooo.

Buba je još bio u pol posla, a kućevlasnik je već izjurio u vrt. Ja sam u međuvremenu stigao do kraja njegova imanja, te on pojuri dijagonalno preko gredica i nasada, preskoči ogradu i tresne pred mene kao Ero s onog svijeta.

- Stani!

Da ne bi! Na taj sam tekst i ton alergičan. Tako su mi se obraćali milicajci kad sam se kao mladac u kasne sate vraćao pješke kroz grad. Sljedeći tekst je obično bio "Ličnu kartu!" A zatim "Što se ti ne ošišaš?" Jednoumlje, ništa drugo.

Ali, ne mož' dalje! Bjesomučnik se razmahao rukama. Kad bih se okrenuo i produžio svojim putem, zvijer bi mi još mogla skočiti na leđa. Bolje da sam mu okrenut licem. Zapljuvao se, kezi laloke... Znam li što je "ono"? Kako ne bih znao? Govno. Govno ko govno, ni prvo ni zadnje koje sam vidio, vidio sam već svakovrsna govna. Bio sam ja tajnik Društva književnika Hrvatske! Ovo je bilo jedno od beznačajnijih. Ne govorim ja to njemu, samo mislim. Gdje bih dospio da razgovaram sa svakim tko me spopadne iz zasjede?

No kako ja šutim, taj se dere još više. Morževi i foke podigli glave. - Kakav je to način?! - Šta da mu kažem? Zar ne vidi da šećem psa, a psi kad šeću - poznata stvar - seru. Jednako kenjaju po smetištima kao i po rezidencijalnim kvartovima. Što bi taj htio? Pobiti pse?! Dreči se kao da mu je pred ulaz postavljena nagazna mina. Da mu ne smrdi do prvog kata ili umanjuje vrijednost nekretnine? Uostalom, Buba je to napravio na javnoj površini, a ne u njegovu vrtu. Uostalom, Buba je rijetko dobro odgojen pas; nije to napravio na asfaltu kojim ljudi prolaze, već postrani, na zemlju zemljicu. Uostalom.

Na trenutak mi se sažalio koliko se uzrujao. Pomislio sam čak da ga pokušam urazumiti ukazujući mu što će od psećeg dreka, po ovakvom suncu, ostati za pola sata. Brabonjak. Ništa. U najgorem slučaju, gnojivo za ionako siromašnu zemlju. Ekološka dobrobit. Ali odustao sam procjenivši da bi ga glas razuma samo doveo do ruba hercinfarkta.

Kako ga se riješiti? Već je postao neugodan, a i preblizu maše rukama oko moje glave, oči mu se zakrvavile. Neki prolaznici što su nailazili usporiše, a neki koji su nas već prošli počeše okretati glave unazad. Samo mi još scene trebaju! Vidim, ima dvadeset kila više, ali i dvadeset godina više; da ga dunem, grdno bi se iznenadio. Ali neću se spuštati na tu razinu. Zaokružim pogledom naokolo u nedoumici što da napravim i vidim kako se ljudi polako okupljaju pokušavajući shvatiti čemu dreka.

Na dugačkom zidu ribarskog skladišta na izlazu iz luke spazim dva velika grafita: Punk is dead! i SRBE NA VRBE. Odlučim postati zločest.

On se i dalje dere, a ja mu smireno kažem:

- Slušajte, Petroviću...

On ništa. Skakuće ispred mene i proserava se. Odlučnim, umirujućim glasom nastavim:

- Druže Petroviću, nije to ništa...

Tu se on trgne i zblene:

- Kakav Petrović?

Rekoh resko, da čuju oni što su se već zaustavili:

- Niste li vi major Petrović?

Napasnik izbeči oči:

- Tko to kaže?

Smireno mu pojasnih:

- Jučer neki momci u betuli,... oni što love ribu štapinima... - On ustukne, problijedi i prihvati se rukom za srce. Nastavim: - Vele za vas: onaj što je nazvao kuću po Bulatoviću, Mojmiru Bulatoviću! Poglavici Crnogoraca! - i pokažem rukom na napis na prvom katu.

Okrete se kao čigra i vrisne:

- To piše Moj mir!

Sumnjičavo zavrtim glavom:

- Ja bih rekao, ipak piše - Mojmir. Ili je to ćirilica? - Okrenem se najbližem od onih što su nas već okružili, naizgled jedva pismenom, i zatražim potvrdu: - Zar nije ono ćirilica?

Čovjek se zagleda u natpis, ali taj je ionako bio stiliziran i praktički nečitljiv za svakoga tko ne zna što piše ili mu se neda pomučiti odgonetavanjem. Dok se upitanom u kojeg su se svi zagledali na lice navlačila maska ogorčenja pred tekstom koji ne može pročitati - pljunuta ćirilica! - javi se glas iz pozadine:

- Sramota! Na našoj zemlji - grade vile!
Izvije se i kreštavi glas ženske koja nije bila lijena ustati s plaže i pritrčati da vidi što se zbiva:
- Nije je pošteno zaradio!

I mali pingvini su počeli pristizati. Napasnik zavapi, još ne shvaćajući da više uopće o tome nije riječ:

- Pošteno sam je zaradio!

No lavina je već krenula:

- Kako ste je to pošteno zaradili? U komunizmu? Što ste bili - socijalistički direktor?
Zapečatim: - Vojno lice! - Okrenem se, prođem između ljudi iza sebe, zviznem Bubi i nastavim šetati ostavljajući jadnika da se objašnjava s gomilom.



Navečer, vraćajući se s kupanja uz vilu Moj mir, uočim da je pseće govno uklonjeno, mjesto pažljivo pometeno, na svim prozorima u prizemlju istaknut Predsjednikov predizborni plakat na kojem maše rukom i smješka se kao vukodlak, a nad glavom mu nekakva obećanja o "pobjedi" i "blagostanju", na kući izvješena svježa zastava sa šahovnicom, a željezni napis divljački izbijen, tako da su na fasadi ostali tragovi rupa kao od mitraljeskih metaka.



Dan poslije, kasno poslijepodne sjedim u omiljenom kafiću na kraju rive. Jedino, za razliku od ranijih turističkih sezona, kad je sve bilo prepuno uglavnom prpošnih malih strankinja, sad je većina stolova bila neugodno slobodna. U mračnom kutu sjedila su tri Bosanca koji su pokušavali prodati lavabo i WC-dasku iz hotela u kojem su smještene izbjeglice, nekoliko stolova dalje dva grmalja u maskirnim odorama hrvatske vojske s jednim u crnoj uniformi bez ikakvih oznaka, u drugom kutu tri šutljiva ranjenika sa zavojima oko ruku, nogu i glave i štakama odloženim pored stolica, za šankom tri starija ribara, a oko flipera u najdaljem kraju prostorije tri mlada domoroca. Tik do velikog prozora - ja s Bubom koji se smotao ispod stola i spava. Vidim cijelu dužinu rive; s jedne strane more, talasa se, talasa, s druge niz kafića, restorana i slastičarnica - svi vjerojatno još prazniji od ovoga. S nekog preglasno otvorenog radija u gornjim katovima čuli su se odlomci vijesti: "... Podmukli neprijatelj je po tko zna koji put prekinuo dogovoreno primirje, ali hrabri branioci su ga i ovaj put preduhitrili...." Odjednom uočim nešto čudno: moj jučerašnji napasnik iz (bivše) vile Moj mir ide od lokala do lokala, zaviri u svaki, odmah izađe, pa ide dalje, a usporedo s njim polako klizi neki bijeli "golf". - Bogamu! - rekoh za sebe. - Ovaj baš navro!

Kako je navro, još bi mi mogla zatrebati moja vještina boksa!

On pristigne do kafića u koji sam se smjestio, sve s "golfom" za petama, otvori vrata i zastane na pragu dok mu se oči priviknu na polumrak. Tko prvi udari, već je na pol puta do pobjede. Viknem:

- Čedo!

Tu on nasjedne. Okrene se da vidi tko viče, spazi me, i momentalno krene prema meni uz usklik "A tu li si!", ni ne primjećujući da ga odjednom svi gledaju.

- Sjedi, Čedo.

Sve se utiša. On se ljutito sruči na stolicu s druge strane mog stola i hukne:

- Zar ti nisam rekao da me ne zoveš tako! Moje je ime...

Prekinem ga:

- Dobro, zvat ću te kako hoćeš. Razumijem.

Krv mu šikne u glavu:

- Moje je ime ... Vidi osobnu kartu! - Nervozno je iščeprka iz novčanika i pruži mi.

- Kod nas se kaže "lična legtimacija. "Osobna karta" govori u Beogradu!

Krajičkom oka zamijetim kako iz parkiranog "golfa" izlaze dva ogromna orangutana i zapućuju se ulazu u kafić. Brzo prihvatim pruženu ispravu.

- Vidi, legitimacija! - uskliknem. - Kao prava! - Pa se pravim da čitam: -... otac Jovo!

- Nije otac Jovo! - vrisne on. Okrene se najbližem zaposjednutom stolu, onim vojničinama: - 'Oćete pogledati?! - Oni naglo stanu gledati na sve strane i prave se da ne čuju. Orangutani uđu u lokal i kao slučajno stanu uz šank. Nastavim držeći ispravu u ruci:

- Perić? Jel' vam što u rodu Tanasije Perić, komandant tenkovskog korpusa?

- Perić je staro hrvatsko prezime! - zapljuva se on.

Dok sam razmišljao što da mu kažem, začuje se iz ugla kako jedan Bosanac govori drugima:

- To je istina. Ali ima Perića i od Šapca! Pa oko Niša... - Moj sugovornik se samo strese.

Rekoh mu blago:

- Nemam ja s vama nikakva posla. Idite s mirom.

Ali on nije odustajao od onoga zbog čega me je tražio:

- Ako mi imate što reći, recite pred ljudima. Nemam ja što skrivati!

Vidim da mi nije preostalo ništa drugo nego da ga zatučem. Direkt:

- U svezi toga, imam pozdrave za vas od braće Bajić, što su me ispitivali u Manjači.

Na trenutak se borio s porivom da se baci preko stola i pridavi me. No taj mi je trenutak dao vremena za novi udarac.

- Umjesto da ste presretni sa suživotom, vi napadate mladu hrvatsku demokraciju!

- To nije demokracija da svatko sere... - urlikne on, te kao oparen zašuti shvativši da se zaletio. U apsolutnoj tišini, momci nisu čak ni ubacili novčić za novu flipersku igru, smjestim mu aperkat:

- To je osvarenje našeg tisućljetnog sna! Svoj na svome!

A jedan od ranjenika glasno reče:

- Isti ovakav me je u Banjaluci... samo što je tada imao bradu i šubaru...

On primi tu izjavu kao što bokser prima kroše u čelo, potrese mu se glava, oči skoče u križ. Odbrojim do osam da se povrati, pa se nagnem i povjerljivo šapnem da svi čuju:

- Trebate domovnicu?

- Ne! - tresne on šakom o stol da se Buba prenuo iz spokojna sna i podigao glavu. - Došao sam zbog ove džukele!

To sam jedva dočekao:

- Hrvatski ovčar! - protresem ga s nekoliko krošea. - To je hrvatski ovčar! Jel' vam smeta što je to hrvatski ovčar?

A Buba pametno gleda; sva sreća da ne razumije u što sam ga promovirao. Davež je počeo shvaćati da dobija upravo suprotno od onoga po što je došao.

- Imam ja argumente za tebe! - ustvrdi odlučno.

- Jasno. Nitko nema što Srbin imade - suglasim se. - Je li to balvan?

- Mogu ja i drukčije razgovarati! - vrisne i osvrne se prema pratiocima. Ti se nalaktili na šank i prave se da ga ne poznaju.

- He, he, - rekoh ja.

- Pazite kako sa mnom razgovarate! - cijukne on beznadno. Tresnuh ga replikom:

- Pazite vi kako sa mnom razgovarate U MOJOJ ZEMLJI!

- Ovo je moja zemlja! - energično se usprotivi.

- Da ne bi! Otkad je to vaša zemlja?! - rekoh prezrivo.

- Oduvijek! - uspoboči se on.

- Oduvijek?! Sad je - oduvijek! Da nije i Zagorje vaša zemlja?

- Nego čija? - nasjedne gnjavator.

- Hrvatska! - roknuh ga u čelo.

- Pa i ja sam Hrvat! - propišti nevoljnik. Slegnuh ramenima: beznadan slučaj. U međuvremenu su se orangutani pokupili ništa ne naručivši i odšetali rivom, ostavivši "golf" pred ulazom. Jedan od ribara glasno reče:

- Svatko je danas Hrvat!

A drugi doda:

- Ima i Hrvata izroda!

Napasnik još nije kanio otići, ili nije imao više snage da ode, ne znam. Za svaki slučaj upitam:

- Je li ono vaš "yugo" pred ulazom?

- Kakav "yugo"?

- Patriotski auto jugonostalgičara!

- Ono nije "yugo"! To je "golf"!

- Ma nemoj?! Još mi recite da ono ČK na registraciji nije Čačak?

- To je Čakovec! - živne on kao da sam ga pecnuo strujom.

- Čakovec je ČA! - udarim ispod pojasa, ali djelotvorno.

On se okrene i zaokruži pogledom po prisutnima s izrazom kao "vidite što mi ovaj manijak radi!". Svi su ga mrko gledali. On samo potone u stolici. Ja počnem baljezgati. Baljezganje je strašno oružje:

- Uostalom, a kad kažem "uostalom" ja zaista i mislim "uostalom", a ne kao neki... - i pritom ga značajno pogledam - ...koji kad kažu "uostalom" misle "međutim"....

On zavapi:

- Ja nisam zbog tebe spavao!

- Pa da, muči te savjest.

- Kakva savjest?! - cijukne on.

- Nemaš savjesti - zgrozim se. - A glede Blaiburga? Zar si zaboravio?

- Ti me ugrožavaš! - sakupio je posljednje znage za harakiri-napad. Ja se okrenem nijemom auditoriju i počnem odbrojavati nokdaun:

- Osjeća se ugroženim! Tko ga ugrožava? Ja? HOS-ovac koji brusi nož? - Mladić u crnoj uniformi podigne pogled s bodeža koji je izvadio iz korica i spretno okretao među prstima, te se opako naceri. Obratim se hrpi jada pred sobom: - Jesi li ti za suživot ili nisi?

On je otvarao usta pokušavajući išta reći, ali mu se iz stisnuta grla ništa nije uspilo probiti. Umjesto njega oglasi se jedan od uniformiranih:

- Ima sreću što smo mi kulturan narod, toleriramo manjine, da im krsnu slavu!

Lice propalog kamikaze ostalo je bez kapi krvi, gledao me blijed, kao da vidi avet. Naposljetku izleti iz njega:

- Što je to? Otkad sam te sreo, ne mogu spavati! - Zabije lice u dlanove, ponikne glavom do stola i počne tiho grcati. Nokaut. Odbrojavanje nepotrebno.

Oglasi se i jedan od ranjenika:

- Ovdje počinje smrdjeti!

Spustim ruku podu, prihvatim vlasnika bivšeg Mog mira za nogavicu i podignem mu nogu, kobajagi razgledam.

- Ništa čudno. Gospodin je ugazio u govno.

Pustim nogavicu, a noga mu padne kao marioneti. Bup!

U savršenoj tišini koju su ispunjavali samo njegovi grcaji, čuo se onaj radio: - ...Dolaze bolja vremena. Sa zapada se širi Azorska anticiklona... - Kroz grcanje još do jučer ponosnog vlasnika vile Moj mir razaznavalo se stenjanje: - Što je to? Što je to? Što se zbiva?...

Sažalih se. Potapšah ga očinski po ramenima koja su se tresla i rekoh:

- Sranje, moj gospodine. Sranje.





- 14:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda



Zvali su ga Klokan jer je tek dvije-tri godine ranije doselio iz Australije i govorio s jakim akcentom i često tražeći riječi. Lik mu je odavao prekomjerno hranjenje hamburgerima i junk-foodom. Ljudi su ga podnosili uglavnom zato jer se gurao častiti i kad je trebalo i kad nije trebalo, pa nikoga nije začudilo kada je pozvao na rođendan sve i svakoga uz napomenu da se može povesti koga god se hoće, što više to bolje.

Cijela priča nalazi se u knjizi "VRIJEME RATA I RAZONODE"
u izdanju zagrebačke izdavačke kuće "Durieux".


- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak


U podrumu je u dvije sobe dvanaest ljudi iz Vukovara. Šestero odraslih i šestero djece. Prije rata su bili dobrostojeći. Supruge su imale posao u državnoj i društvenoj administraciji, a muškarci bili šefovi u velikim firmama, pa su kasnije osnovali svoja poduzeća. Priskrbili su kuće snabdjevene svim i svačim, aute, zemlju, vikendice... Sad žive od pomoći Crvenog križa i sretni su da su živi.

........ I TAKO DALJE, KAO ŠTO PIŠE U KNJIZI.....





- 14:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak



Mala navrla da je došlo vrijeme da upoznam njezinu rodbinu. Priprema se neki prodični skup - idealna prilika da me predstavi. Potezala me i potezala, navrla ko vrag na grješnu dušu, no ma koliko vješto i srčano to radila, ja sam bio čvrst - neću i neću. Onda je prestala potezati i ja sam odmah zavapio: "Hoću! Hoću! Hoću!"

..........
............

.....................



---------------
---------------
---------------
---------------
---------------

Priča "PEDERI" po prvi puta je objavljena u zagrebačkom magazinu “STAR nove generacije” u srpnju 1995.

------------------
------------------
------------------
------------------
------------------

A onda, jedanaest godina kasnije, u "Jutarnjem listu" od 4. i 5. rujna 2006. mogli smo čitati:





Cijela priča nalazi se u knjizi
"VRIJEME RATA I RAZONODE"
u izdanju izdavačke kuće "Durieux", Zagreb.





- 20:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak




Počeli smo ga buditi u osam, uspjeli ga istjerati iz kreveta u pola devet; otišao je do kuhinje skuhati kavu, pa kad ga dugo nije bilo, krenuli smo za njim i našli ga kako spava sjedeći za stolom, a užareni lončić se žari na plinu. Otišao je na zahod, pa kad ga ni otamo nije bilo, popeli smo se da vidimo kroz prozorčić iznad vratiju i spazili ga kako njonja sjedeći na školjci i držeći se za lanac vodokotlića. Lupali smo po vratima dok nije otišao u kupaonicu. Nakon pola sata našli smo ga kako kleći pored kade, trbuhom naslonjen na njen rub i presavijen glavom do njena dna, s keficom u zubima, a oko ustiju mu pjena od kalodont-paste. Otišao je u sobu da se obuće i kad smo nakon četvrt sata otišli za njim - nigdje ga nije bilo. Nikada ga ne bi našli da nije zahrkao. Otkrili smo ga kako spava sklupčan u ormaru. Pao je unutra, a vrata se sama zatvorila. Oko dvanaest bio je spreman za izlazak i ljut. "Da ste me pustili spavati do jedanaest, probudio bih se za pet minuta!"






Cijela priča objavljena je u knjizi "Vrijeme rata i razonode":



- 00:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se