Anđeo ispod duge

Prošla je i druga godina otkada te nemam. Nisam mogla ni svijeću zapaliti na tvom kamenom, hladnom grobu. Prošla je i druga godina od pokopa u bijelom, od mise na kojoj je stotine ljudi plakalo. Ni na misi nisam bila. Duša mi se kidala na milijarde komada zbog toga dušo. No, nitko, ali nitko to nije mogao vidjeti na mom licu.
Ni tugu, ni strah.
Ista bolnica, ista soba za izolaciju. Tu sam dočekala najtužnije dane u svom životu. Glavom u wc školjki, spojena na infuziju, nisam bila sigurna da li tako proživljavam sve te prebolne uspomene, da li to moje tijelo i duša opet proživljavaju sve te stravične minute ili je zaista taj rota-virus u pitanju. No, nitko, ali nitko to nije mogao vidjeti na mom licu.
Ni strah, ni tugu.
Pitam se, zašto baš te dane? Zašto sam baš te dane završila u toj istoj sobi 22, odvojena od svih i svega. Možda je komadić tvog duha ostao tada u toj sobi i čekao baš taj trenutak da mi bude podrška i noću dok spavam šapuće da će opet nekad sve biti u redu. Da ne brinem. Da me čuvaš. Sama u toj sobi. Ti, ja i on.
On. Komadić sreće u paklu svega. Komadić nade. Svijetlo na kraju premračnog tunela.
Iz teškog sna me probude misli na riječi moje predivne četverogodišnje nećakinje.
Nicole: Teta, ne brini biti će sve u redu. Tvoja Laura je sa zvjezdice na nebu, poslala malu zvjezdicu u tvoj trbuh. I ako bude curica, zvati će se Erin, a dečko će biti Matej.
Nasmiješim se. To dijete je zaista moj zemaljski anđeo.
Nadala sam se da je u pravu. Da je zvjezdica tamo gdje treba biti, da je dobro, da će sve biti u redu.
Sada sam u bolnici već šest tjedana, spojena 24 sata na infuziju, sa dve „divne“ dijagnoze i srcem punim straha. Kad sve izbrojim i sastavim, u panici i strahu sam provela punih 37 tjedana.
I tada, kada je došao taj dan, taj poseban dan, one iste ruke koje su moju Lauru iz vodenog svijeta, izvele na zemaljski i predale u nebeski, iz udobnog bazena moje utrobe, izvadile su i pomogle udahnuti i njegov život. Taj dan nije bilo sve bijelo. Nisu padala pahulje poput perja iz raskidanog jastuka. Sunce je probijalo kroz prozore i smješkalo se svijetu.
Plač!
Ja čujem plač!
Dvije, ali samo dvije suze mi se skotljaše niz obraze. Jedna za onaj moj mali život koji skakuće iznad duge i jedna za ovaj novi život koji će ostati ispod duge. I tada sam shvatila da suze moram zamijeniti osmijehom.
Dana 18.02.2015. u 10:53, nakon 37 tjedana trudnoće, carskim je rezom u naše živote ušao Matej. Težak 3470g i dugačak 50cm.
Nakon točno 10 godina, naša želja je ostvarena.
Moja uzrečica je dokazana - Ne može sudbina biti toliko prokleta, koliko ja mogu biti uporna.
I dok pored mene spava naš anđeo ispod duge, na noćnom ormariću gori mala svijećica za našeg anđela iznad duge.
Svijet nije baš savršeno mjesto, život nije baš savršena stvar, no ako naučimo podnijeti sve što nam je pripremio i uz puno snage i volje podnesemo taj svoj križ, spremni smo njegove divote uživati više nego manje uporniji.
Dobro nam došao naš anđele ispod duge. Mama, tata i velika braća te vole beskrajno.

Oznake: anđeo