19

srijeda

rujan

2012

Daj ne cendraj, sad se bar možeš odmoriti....

Za sve moje dušebrižne prijatelje koji mi stalno govore - Ma daj ne cendraj, sad se bar možeš odmoriti....

05:45 - u sobu bez kucanja ulazi sestra naoružana pištoljem, onim za temperaturu.... no prvi dan to još ne znate, pa vam ne moram opisati reakciju pacijenata u 05:45 ujutro kada vas probudi dodir hladnog oružja na čelu a vi ste samo došli čuvati trudnoću da ne pobacite ili rodite prerano. Zgodan način za provjeru da li ste stvarno rizična skupina pacijenata i koliko vam nakon toga treba da zaista ostanete bez tog djeteta u sebi.
06:00 – u sobu uletava druga sestra sa sondom za UZV dok svi prisutni kao na kineskom sletu zadižu spavačice i piđame jer se slušaju otkucaji dječjih srdašaca
06:20 – u sobu kao tornado ulazi spremačica, sva sirota nadrkana jer baš eto ona mora raditi u 6 ujutro, nahitavajući kante za smeće ko Ronaldo nogometnu loptu po mokrom terenu uz buku nalik bacanju 463 pune konzerve pseće hrane niz stepenice crvke Nottredamme.... mislim da do tornja ima oko 800 komada
06:30 – ista ta spremačica, sada već vidno nervoznija nego prije 10ak minuta uletava u sobu sa Vileda teleskopom, mašući njime dostojno kakvom majstoru aikida, te površnim čišćenjem poda, naravno uz neizbježno kačenje svih mogućih metalnih površina po sobi, znači kante za smeće, tri kreveta sa ukupno 12 pari metalnih nogu, plus tri stolice i jedan stol, što je još dodatnih 16 pari metalnih nogu.... srećom, okvir vrata je drven, što je ne sprečava da na odlasku ne opizdi vratima koje stoje u dovratku takvom snagom da bi joj se i Mirko Filipović sklonio s puta bacajući se u prvi slobodni jarak
06:45 – struga i cvilež kotačića CTG-a, a nakon 3 minute kreće i topot međunarodne konjičke utrke na zagrebačkom hipodromu u trajanju od 20ak minuta do pola sata
07:30 – 08:00 obično kreće vizita... cca 5-6 liječnika i isto toliko sestara uletava strogo i krajnje ozbiljno u sobu promatrajući vas, vaše kartone, ono što imate na noćnim ormarićima.... naravno, vama oči moraju stajati širom otvorene kako bi im dali do znanja da upijate svaku njihovu riječ, dakle sada ste već jako, jako budni i već ste jako, jako umorni
08:30 – škripa kolica čiji zvuk nalikuje mučenju ushale djevice na jednoj od onih sprava u Muzeju torture u Pragu, upućuju na činjenicu da stiže doručak. Ako ga ne pojedete u roku 15ak minuta, ostati ćete bez njega. Uživate u pogledu na šnitu suhog kruha koja je premazana slojem maslaca kroz koju se kroz prozor nazire tvornica Frank te šalici čaja nepoznatog ali egzotičnog okusa.... hm, možda šipak sa limunom, al šipak nije iz naših krajeva, kao ni limun.... izgleda da su dugo putovali do nas
09:30 – crvenokosa sestra, sa nabitim pepeljarkama na nosu, od milja je zovemo Helga, ulazi s kolicima punim igala i svakojakog divnog asortimana za mučenje sirotih pacijenata.... kako ovo ne bi prešlo u film strave i užasa, neću u detalje ovog divnog jutarnjeg dijela boravka u bolnici
10:00 – u sobu mirno, skoro na prstima ulazi mila starica, puna joj pregača sočnog voća, naravno jabuka.... ovdje su jabuke jedino voće koje imaju status voća.... sve drugo je zabranjeno voće, strogo zabranjeno voće. Podijeli nam taj predivan rajski plod i isto tako tiho, treptajući starim, umornim okicama – ode.
11:00 – opet ona zlokobna kolica i opet sestra Helga... dijeli nam željezo, sirup za kakanje uz čuđenje kako imamo sve lošu probavu a tako nas dobro hrane, uvaljujući nam vaginalete sa podsmjehom “nek te češe kozo” i ostale divne farmaceutske blagodati
12:00 – jupi, juhu, ručaaaaaak! Ta divna tekućina kojoj se uvijek veselimo i kladimo jel juha ili obična voda.... još nitko nije dobio okladu. Ta divna kuhana piletina, osebujnog okusa priglupe kokice koje ne trči sigurno već 15 dana, kuhani karfiol, neprocijeđen pa se ne primjete ovi usahli dijelovi.... kruha nema. Hvala im, paze da se ne ugojimo. I laik odmah vidi da je jelovnik sastavljala nutricionistička policija, ona na samom vrhu piramide.
13:00 – naša draga čistačica se vraća.... da Vas podsjetim, kanta, nogometna lopta, Ronaldo, vrata, Mirko Filipović.....
14:00 – zahvaljujući sestri Helgi, osjećam divan pritisak na debelo crijevo. Ulazim u WC koji nema ključa, vrata srećom ima (mada se ne zatvaraju do kraja). Balansiram u toj divnoj nirvani jednom rukom držeći kvaku vrata, drugom štangu (valjda za tiskanje), te ciljajući sredinu, taj centar užitka današnjeg dana. Kroz uši mi brzinom tornada Katrine proleti poznat zvuk izbijanja vrata iz drvenog štoka, no prebrz da bi shvatila što slijedi jer sam dio mozga za koordinaciju u toj sekundi iskorištavala za otpuštanje ruke sa kvake vrata, te kopanje nosa u miru Božjem i tu svatih da je On upravo odlučio od toga napraviti sprdnju i satiru. Naša nikad nadrkana spremačica uletava u moju kabinu, no na njenu nesreću, prvo uglavši ružniju polovicu mog tijela, onu stražnju, a meni se ote tek sitna psovka zbog koje je ostatak dana bila jako fina prema meni i naravno, sve što je trebalo izaći, vrati se nazad i zakukulji tamo vjerojatno sljedeća dva dana.
15:00 – posjete. Ljubac, naricanje, ljubac, naricanje.
16:00 – deja vu dolazi. No glavni lik je nešto izmijenjen. Nema Helge, dolazi omiljena sestra veličine trokrilnog ormara (nema klizna vrata, obična su) i radnja je tek nešto nježnija od one jutarnje verzije. Čak se i ona kolica sa iglama i instrumentima tiše vuku u znak zahvalnosti na ovoj popodnevnoj smjeni.
17:00 – pištolj za temperaturu, sonda za otkucaje srdašca, CTG, infuzije..... kenj, ser, bla, truć
18:00 – večeraaaaaaaa! Jupi i hura! Bijelo-žuta, zgužvana masa. Ovo nešto gore.... da li je to teta koja djeli večeru kihnula zaboravivši staviti ruku na usta ili je nešto zaista unutra. Jedini suvisli naziv ovog jela bi mogao biti musaka. Sastav nije bitan. Čak je i jestivo.... ako ne razmišljaš previše što bi mogao biti sastav.
19:00 – pomahnitala jurnjava pod tuševe dok još nisu usrani, puni stid... ovaj, sramežljivih dlaka, skalpova, pjene svih boja i mirisa... klizanje po podu i ako nemate nimalo iskustva pod vodstvom Sande Dubravčić, bar jednom ćete osjetiti kvalitetu KIO pločica, pastelno, kaki, smeđe boje.
20:00 – vizita. Dobro veče, jel sve u redu? Jeeeee. Super, laku noć!
22:00 – kolica.... trebam li vam opisivati zvuk ili sam vam već dovoljno razbudila maštu? Moja omiljena injekcija za laku noć koja toliko peće da vam je spavanje trenutno zadnja pomisao na ovom svijetu. Prije te pomisli izviru najčudniji porivi iz vas. Želite ubiti, mučiti, i vi nekad biti medicinska sestra i slične maštarije a nisu seksualnog karaktera. Čudno što bol može učiniti od finog čovjeka.
23:00 – blejite u marku u strop i razmišljate kako vam je baš sad, prije napokon dočekanog počinka blizak član obitelj uputio prekornu i oštru sagu da čemu cendranje non-stop, umjesto da se sad fino odmorim i opustim kad mi svi daju mira, nitko me ne masira i mogu spavati kad hoću
24:00 – u znoju me hvata polusan dok kroz njega čujem sestru kako cimerici mjenja osmu dozu Partusistena danas.... sutra.... sranje, već je drugi dan

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se