30

srijeda

svibanj

2012

Upornost x 22 - vrlina ili mana?

Eto, ne znam ni otkuda početi pisati. Nije me stvarno ovdje dugo bilo.
Svašta se izdogađalo ili nije, kako pogledate iz kojeg kuta.
Neki misle da sam odustala, da je došao momenat kad sam rekla DOSTA!
Neki misle da me obeshrabrilo događanje iz mojeg zadnjeg posta.
Neki znaju kakvo je pravo stanje stvari, neki će ostati u sto čuda.
No eto me, tu sam. Malo ću vas opet gnjaviti sobom. No mislim da to u stvari činim zbog vas a ne zbog sebe. Meni je i dosta sve te pompe oko svega. Imam 22 postupaka iza sebe i što onda?! Moj izbor. Niko ne može osuđivati moje izbore, niti moje mišljenje, zato što niko nije probao moje osjećaje i moje bolove.
Što reći? Blog je tužan, veseo, nekad pomalo nervozan, nekad previše optimističan, no tu je, postoji.
Netko ga čita, nekome nešto znači.
Zaista mi se često jave ljudi preko ove moje značkice koja vodi na moj Facebook profil sa podrškom, zahtjevom za prijateljstvo i zaista sam divne ljude eto i preko ovog bloga upoznala. Možda zvuči malo egoistično, ali zaista su me ljudi često pitali odakle mi snaga za dalje i da im pomognem otkriti u njima taj put. Tražili su neku čarobnu formulu kojom će nestati osjećaj bezdana, očajne tuge, teške depresije, straha...
Na žalost, nema te formule. Sreća je stanje vlastitog uma, netko je rekao, i da, u pravu je sasvim i savršeno.
Upornost? Ništa ne može zamijeniti upornost. Niti talent, niti genijalnost, niti obrazovanje. Upornost i odlučnost su svemoćni. E to zapamtite! Dobro to zapamtite.
Mislim da skoro ne postoji ništa što nisam probala u nadi da ću još jednom postati majka. Alternativa, kineska medicina, akupunktura, narodni lijekovi, duhovna obnova, hipnoze, autohipnoze, obiteljski savjetnik, psihoterapija, pa moderna medicina, pa najmodernija medicina...
I što vam ostaje kad toliko toga nikako ne daje rezultate. Ostaje upornost, nada nekako pada u drugi plan. Ostavite je malo postrani jer nada obično nosi razočaranje. Upornost uvijek stoji u nama. Pa kad potisnete razočaranje, a upornost izbije u prvi plan, onda ste dragi moji već napravili vrlo velik korak.
Osim svih ovih divnih ljudi koje sam nabrojala bilo je tu i onih koji su osuđivali tu moju upornost uporno tražeći u njoj neku moju skrivenu stranu osobe, neku skrivenu crtu te moje želje. Oni misle da su je našli i neka im je. Treba vjerovati u sebe i svoje principe. No žalosno je što sam od nekih doživjela takav mili stručak predrasuda, kao da su oni jedini izvor inteligencije na svijetu i svaki izbor koji se razlikuje od njihovog nije ispravan. Svaki je dragi moji ispravan ako vas usrećuje na koncu konca i ako time niste ugrozili nečiji život. Eto, spomenuh i njih, mada ovdje nisu nimalo bitni.
Nadalje, moram spomenuti i ljude koji su mene držali puno puta iznad vode. Moje divne kolegice iz udruge, moje suborke sa foruma, moji prijatelji i rodbina, pa često i komentatori mog bloga. Zaista sam sretna što imam toliko divnih ljudi oko sebe. Da, sretna sam sa vama ljudi!

I što da vam još kaže ova 43-ogodišnjakinja, koja je 22. puta prošla večini čitača ovog foruma vrlo poznat medicinski tretman? Mogu vam jedino reći – ljudi ne odustajte. Što god da vam kažu. I kad vam kažu da imate 8% šanse, i kada vam kažu da imate samo 3% šanse, pa čak i onda kada vas kao mene uvjeravaju da su šanse gotovo i skoro nepostojeće – molim vas ne odustajte.
Kada vam govore da ste ubojice, lezbe, radikalne feministice, drolje, žene lakog morala, sumnjivog porijekla, da će vam djeca biti plastične lutke, odmrznuze šnicle – ne odustajte.
Znate duboko u sebi da ništa od ovoga nije istinito i da nisu u pravu i molim vas ne odustajte.
Da sam ih ja slušala, ispod moga srca danas ne bi kucala ova dva predivna mala treperujuća listića.
Trebam li vam više išta reći?

<< Arhiva >>