O da, na greškama se uči

Savršeno i potpuno točno, no ipak u ovoj staroj narodnoj nedostaje ono „vlastitim“.

Kada sam počela pisati ovaj blog, a ima tome već podosta vremena, nisam mislila da će biti ljudi koji će misliti da je moja jedina i primarna životna misija dobiti još jedno dijete. Da, to mi je i tada bilo i sada jest izuzetno važno, no nekako bi normalan čovjek trebao znati da imam i život izvan ovog bloga. I izvan svojih želja. Onaj stvarni život gdje se nalazi i obitelj, posao, prijatelji. No eto, pogriješila sam. To se vrlo lako može vidjeti po nekim komentarima ispod mojih objava.
No pustimo sad to.

Zašto ova tema? Pa kao što rekoh na početku….pisanjem ovog bloga sam znala da će jedan, i to vrlo ranjiv dio mog života i intime biti vidljiv svima. Znala sam. Namjerno dijelim svoje trenutke života ovdje, namjerno. Na neki način se tako ispušem, na drugi njegujem svoj smisao za pisanje, na treći pomažem nekom da se lakše nosi sa sličnim problemom i u krajnjem slučaju, ponekad se netko na meni ovdje istepe, pa znam da sam nekoj duši pomogla da izbaci svoje frustracije i da joj je sada sigurno lakše.

Ista ta misao vodilja me nosila kada sam pristala novinarki ispričati svoju priču, koju je i sama našla ovdje, na mom blogu. Znala sam da će biti onih koji će mi se diviti, onih koji će me žaliti, onih koji će me popljuvati – sasvim sam navikla na sve to. Spremna sam na to od prvog dana ovog bloga. Uvijek će biti onih koji odobravaju to što činiš i onih koji to ne odobravaju. Uvijek je bilo različitih svjetonazora, pogleda na svijet, načina odgoja i odrastanja i to je tako i tako mora biti.

No na jedno nisam bila spremna. Nisam bila spremna na laž o sebi.

Cijela ta priča je trebala biti samo jedna ljudska sudbina, prikaz nečije osobnosti, upornosti, nešto što će onima kojima je potrebno dati nadu, onima koji takve stvari osuđuju materijal za diskusiju….ali nikako nije trebala biti laž o meni.

Tekst sadrži moje osobne podatke i podatke mog supruga. Činjenicu da smo bili na 20 postupaka medicinske oplodnje. Činjenicu da kod nas jedan takav postupak košta 15 – 20 tisuća kuna. Činjenicu da želimo curicu. Činjenicu da imam dvoje skoro odrasle djece iz prvog braka. Činjenicu da u drugom braku već skoro 6 godina ne ide. Činjenicu da poznam ženu koja je uspjela iz 21. postupka i činjenicu da ne odustajemo. Na kraju je i jedan naš liječnik prokomentirao da ne zna nikoga tko je toliko puta bio na medicinskoj oplodnji. Za to ne mogu garantirati da je činjenica. Ali ovo sve što stoji u tekstu je činjenica i sve su sasvim točni podatci.

E sad ćete se vi pitati – pa dobro što je onda tu laž? U principu i teoretski ništa.

No kakvu sliku sve te činjenice daju o meni i mom suprugu jer nisu potkrijepljene objašnjenjem je jedna sasvim druga priča. U ovih par rečenica koje ste mogli u tom tekstu pročitati možete jedino doći do zaključka da ako sam ja imala 20 medicinskih oplodnji, a kod nas jedna košta 15 – 20 tisuća kuna, najjeftinija verzija u kojoj smo mogli proći iznosi 300.000kn. Dakle, ja sam ili fucking Rockefeller ili totalno poremećena osoba kad sam u stanju toliko novaca odvojiti za nešto imaginarno što može ali i nemora biti. Jebeni kockar do boli. Naravno da nigdje nije navedeno da je to cijena stimuliranog postupka u kojem koristiš lijekove za stimulaciju. Da 6 takvih postupaka plaća HZZO. I na kraju da sam ih ja imala 5 u Hrvatskoj (dakle plaćenih), da imam još jedan za iskoristiti i da sam financirala samo jedan jedini i to onaj u Mariboru a da su svi ostali bili iz prirodnog ciklusa gdje se ne koriste medikamenti. Čak ne bi ni taj u Mariboru koristila, da nije nakaradnog Milinovićevog zakona i da se nisam bojala da se moje jajne stanice ne bacaju. No u komentarima ispod tog teksta sam čak i ubojica koja ubija svoje fetuse. Mada nikad nisam bacila ni jednu jajnu stanicu koja nije živo biće ni u jednoj religiji i vjeri ovog svijeta, a svaki zametak koji sam uspjela dobiti je vraćen u mene. No, to nigdje ne piše i naravno da sam ubojica.

U tekstu je nadalje navedeno kako sanjamo curicu. Naravno da sam sebična krava kojoj nije bitno kojeg je spola nego bi i birala i još me se proziva „a bil ona ikad posvojila retardirano dijete?“, jer nije napisano kao što je i dogovoreno i kao što i piše negdje u prvim postovima ovog bloga, kako smo i muž i ja sanjali sličan san i kako se rodila Laura iz jednog običnog sna. Naravno da nije bitno hoće li naše djete biti muško, žensko ili dvospolac. Laura je moj san iz kojeg se rodila ideja o našem djetetu i to je sve.

Pa sam onda optužena da sam do sada za sve te novce mogla posvojiti malu četu, no ja se zaista ne volim baš ljudima pravdati, no isto tako ne volim pisati baš sve što se u mom životu događa, no očito da neki misle da se i fukati trebam tu na blogu, kako bi bili u toku sa svime što ja činim ili ne. Pa iz toga proizlazi činjenica da vrlo mali krug ljudi zna da smo krenuli u proceduru udomoljavanja šestogodišnje djevojčice sa posebnim potrebama. A retard može biti samo osoba koja se može tako izražavati. Zašto to nismo izgurali do kraja? Zato jer su njeni roditelji odlučili kako je njihovom djetetu ipak bolje u Dugavskom domu i to bi joj bio preveliki emocionalni šok. Naravno, djetetu nije šok što se rodilo sa pola kralježnice i sa četvrtinom želuca što je uzrokovao materin alkoholozam i narkotici koji ne izlaze iz tijela njenog oca, no eto, ti ljudi to mogu odlučiti i vi ostajete bez duše kojoj ste mislili podariti malo života.

Pa hajmo sad preći na nešto sasvim deseto. Zaboravivši da sam uopće netko tko se bori sa neplodnosti ili udomljavanjem.

Vrlo malen krug ljudi zna da sam volonter Volonterskog centra Zagreb, FB humanitarac, da preko vikenda kupujem hranu za pse o vlastitom trošku i o vlastitom trošku putujem do azila te hranim i utopljavam životinje. Da sam samo u prosincu donirala odjeće, obuće, hrane i higijenskih potrepština za 3 nesretne obitelji a vi računajte koliko je to pretvoreno u novac, jer neki ovdje jako vole računati.
Da sam prije dva sata poklonila novi, neraspakirani ipod dijetetu koje ide u specijalnu školu, kojemu je mobitel , mp3 i ipod bio samo daleki, nedostižan san. Da sam donirala školski pribor udruzi oboljelih od tjelesnih bolesti kako bi se mogli kreativno izražavati, da sam napuštenoj djeci u domovima pakirala skromne poklone za pod bor.
E pa možete mi reći da sam ružna, bezobrazna, bahata, lijena, čudna, pokvarena, da smrdim…bilo što. Ali ne možete mi reći da sam sebična gadura. E ne možete!
Sebičan je svak onaj tko se usudi komentirati moj život skrivajući se iza XY imena. Svak koji meni soli pamet o moralu i dobroti, dok se doma skriva od vlastitog sebe ne usuđujući se učiniti nešto konkretno za sebe i druge. Pun mi je kufer takvih pametnjakovića.

No eto, moj grijeh, moj preveliki grijeh što sam nasjela na priču – i ovime čete učiniti dobro dijelo, pa sad moram i malo progutati govna.
No kad sve to sameljem u glavi i srcu sjetim se opet jedne narodne i opet mi nekako bude lakše i opet budem ponosna na sebe i mislim si – spomenuti narode, tko te hebe! Ne ljutiš me, žalim te!

Glavu gore! Ima i one vrste, srest ćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Njih vrijedi čekati!
A onim drugima se nasmiješi, mahni i odi. To je sve što od tebe zaslužuju. (narodna)