28

četvrtak

srpanj

2011

Jesam li ja sada sretna? Jesam!

Znate onaj osjećaj kad nešto želite reći a sigurni ste da vjerojatno nećete odabrati pravi tekst.
I onaj osjećaj kad vas puca neki adrenalin a niste ni sami sigurni što je to. Sreća?
Jel to napokon sreća? Mislim, to što osjećate....
Da, vrlo vjerojatno.
Otkud sad to? Iznebuha ili nečim izazvano? Mozda čak i isprovocirano!
Teško je ljudima vjerovati da naša podsvjest čini čuda.
Uvijek se nekako rukama i nogama borimo uvjeriti sve oko sebe da imamo fizički problem, da nas boli, da to ne može biti nešto u glavi. A što ako ipak nismo u pravu?!
Zar nije i bol bilo koje vrste nešto što nam iz glave stiže u organ gdje osjećamo fizičku bol?
Postoji li netko tko može izbrisati iz te točke u glavi impulse koji nam šalju podatke u druge dijelove tijela?
Netko će reći - da, psihoterapeut.
Netko će reći - ne, to je nemoguće.
Netko će reći - da, lobotomija.
Ja ću reći - mi sami, uz malu pomoć hipnoterapeuta.
Uopće neću nikoga uvjeravati u to, nije mi namjera. Samo ću reći - meni pomoglo!
Nisam sigurna želim li vam uopće pisati da trenutno nosim dva jako, jako mala bića u sebi.
Ali vam želim reći da sam sigurna da sam zdrava, dovoljno mlada da još budem majka, da sam rođena sa darom da budem majka kao i svaka žena na ovom svijetu, da ja jesam majka i da ću biti majka još kojem djeliću našeg svemira.
Ja sam rođena s tim darom i iskoristiti ću ga da obogatim ovaj svijet vlastitom djecom.
Da obogatim sebe, svoju obitelj i svemir oko sebe.
More, nešto što me smiruje beskrajno. Odoh se odmarati uz more....
Kad se sljedeći puta javim, obećajem da ću pisati o otkucajima srca mog nerođenog djeteta. A vi budite strpljivi.
I ja sam.....beskrajno...


Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>