24

ponedjeljak

siječanj

2011

Kobnost, neizbježnost, duhovnost ili pomoć sastrane

Nekako nemam inspiracije za pisanje u zadnje vrijeme. Baš sam ljenčina. No kako sam u subotu saznala da me neki jako vole čitati i to iz ustiju jedne čitateljice i moje supatnice, osjećam se onda dužnom bar povremeno nešto objaviti. Kažu da ako samo jednom čovjeku namamiš osmjeh na lice, učinio si mnogo. Eto, zato se baš osjećam dobro. Za neke sam fanatik, za neke heroj, no rijetko tko nema nikakvo mišljenje o mojoj priči i to me iskreno veseli. Čak i kad nekome idem na živce, budim u njemu nekakve emocije. A kad u nekome budiš emocije, znači da je na neki način vezan uz moju priču. No, da ne filozofiram i ne ubijem vam volju da čitate dalje, idemo na zanimljiviije stvari.

Naslov! Teško ćete ga moći sami smisleno protumačiti pa ću vam pomoći. U numerologiji broj 17 označava kobnost ili neizbježnost, neki ga tumače kao broj duhovnosti. U Italiji je nesretan broj. No najčešće ga astrolozi tumače kao broj koji znači uspješan život i sreću, ali uvjek uz pomoć sa strane. Eto, nama treba pomoć sastrane kako bi dobili još jednog anđela, pa možda i bude nešto iz ovog, 17. pokušaja. A možda je to samo dio našeg astrološkog putovanja. Vidjet ćemo...

Nakon mjeseci čekanja, nakon što mi se organizam odmorio od svega, nakon skidanja kila na 62, napokon sam dobila sve lijekove za stimulaciju, za onaj „pravi postupak“. Decapeptyl, Menopur – sve skupa 52 ampule u 11 dana. Prvi ultrazvuk pokazao 5 ujednačenih folikula. I drugi isto, pa i treći. Taj treći put je vjerojatno bio neka potvrda da ipak sve ide nekim pozitivnim tokom.

Punkcija pod općom anestezijom. Blaženo!!! Da barem daju toga i za doma. Osamućena ležim na krevetu. Nije mi jasno kako sam dospjela tu, tko me prebacio sa ginekološkog stola u bolnički krevet, da li sam sama odšetala iz sale do kreveta...? Zbunjola totalna. Žedna sam kao pas! Sama, nigdje nikoga na vidiku, kroz maglu čujem zvonjavu telefona i sestru kako se javlja. Ulaze biolog i biologica i čujem kroz težek zrak: „Evo, dobili smo 5 jajnih stanica, ostaviti ću vam na ormariću broj na koji me sutra u 11 nazovite da čujete da li je sve u redu“. I opet mrak...

Nešto se trese. Stvarno se trese. Otvaram oči. Mobitel vibrira pored mog jastuka. Javljam se. Muž. Ništa mu ne znam reći osim da sam užasno žedna i da ću se javiti kad malo dođem k sebi. Pokušavam ustati ali sam još dosta slaba. Bože, koji divan san sam usnula. Sanjala sam da su svi folikuli bili puni i da imamo 5 jajnih stanica. Stvarno divan san. Toliko nikada nismo imali. Ipak, uspijem ustati bez vrtoglavice u nadi da ću pronači biologa da čujem kakvo je stanje brinući se što već nitko nije bio ovdje. Ustanem, potražim pogledom torbu da vidim jel još uvijek ovdje.
Na torbi papirić – 01/xxx-xxxx, nazovite me sutra iza 11. NISAM SANJALA!!!

Da li sjećate one reklame za Cappy pseću hranu kad slatko pseto čim ugleda tu hranu od sreće skače toliko da mu je vlasnik stavio kacigu na glavu da je siroti ne razbije o strop? E tako je izgledao moj muž kad sam mu rekla koliko imamo jajnih stanica.
Sutradan opet znojne ruke i onaj meni najočajniji dio svega – nazvati labos. Najradije bi da me telegramom obavijeste nego što moram odslušati ta dva signala zvonjave dok se biolog ne javi. „Oplodile su vam se tri jajne stanice. Sutra opet nazovite u ovo vrijeme da čujete jel i dalje sve ok, no koliko vidim, trebalo bi biti.“ U mom srcu je tolika tišina, vjerojatno je na tren prestalo kucati. I onda šum krvi koje je opet poteklo kroza nj i moj vrisak sreće. Napokon! Napokon dobre vijesti!

Treći dan nakon punkcije dolazim na transfer. Već poznata lica i moja suborka s kojom već neko vrijeme zajednički plovim kroz sve ovo. Došla sam po svoje mrvice. Vratili su mi dva lijepa zametka, treći ipak nije preživio. I sada uživam, mazim se po trbuščiću, jedem samo zdravu hranu, češće se smijem, veselim se baš svemu. Vjerujem da je pozitiva pola uspjeha.

Preksinoć ležim i gledam film i moj 15-ogodišnjak dođe u sobu, uvuče mi se u krevet, pomazi moj trbuščić i kaže: „Mama, osjećam da smo napokon uspjeli. Nekako, osjećam to. I neće biti žensko, roditi ćeš nam brata. Tako ćeš sigurno uvijek imati jednog muškog od svih nas da ti bude blizu, da te čuva i da ti pomaže kad nekad budeš stara.“ Što više reći.....
Nadam se da oni koji me čitaju, imaju još jednu priču o upornosti i nadi koje će se nekad sjetiti.

Za kraj ću ovdje staviti jedan edukativni filmić koji je napravljen za sve one koji su se tek susreli sa problemom neplodnosti. Nadam se da će im bar malo pomoći na tom teškom putu i dati vjeru da nekad ipak mora doći happy end i da se na kraju upornost ipak isplati. Nadam se da ću ipak na kraju ja biti jedan takav primjer...zaista se nadam....

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se