četvrtak, 09.12.2004.

Ipak smo mi rod...

Danas je mom starom bio rodjendan.

No, ako mislite da cu sad opisati jedno idilicno obiteljsko okupljanje uz bogatu trpezu i sjecanje na to kako smo mi nekad bili mali i balavi, a oni nas svemu ucili - onda se se prevarili. OK, da odmah napravim odmak i od druge krajnosti - nije da nemam obitelj, nije da su mi roditelji rastavljeni, nije da su kruha gladni... nista od toga. Oni postoje u jednom drugom gradu, zive prosjecan zivot u odnosima koji nisu najidilicniji, ali "u braku brzo nestane ljubavi, a ostane postovanje" (citat by my mama), redovito mi jednom mjesecno posalju SMS sa kurtoaznim pitanjem "kako smo i pozdrav svima", ja kao dobro odgojeni sin ljubazno odgovorim "hvala dobro, pozdrav svima" i to je to. Izgleda da je i u odnosu mojih roditelja i mene takodjer odavno nestalo ljubavi, a ono sto je ostalo je... pojma nemam sta. Navika.

Opet, da ne bi bilo zabune, nisu oni losi roditelji. Osigurali su mi sve sto su mislili da ce mi trebati, trudili su se izvesti me na put koji su smatrali pravim, ucili me onome sto su mislili da ce mi trebati i pokusali me odgojiti onako kako su smatrali da treba: postuj roditelje, postuj starije, postuj obitelj. Izmedju ostaloga. Medjutim, ono sto im zamjeram je sto su sve radili onako kako su oni MISLILI da treba, a na moje zelje se nikada nisu obazirali. Nikada me nisu SLUSALI. A to je sve sto sam htio. S druge strane, svako odstupanje od "zadanog" puta je bilo vrlo nepozeljno i okarakterizirano kao los odgoj, bezobrazluk, adolescentska glupost, neznanje... Na koncu sam dogurao do toga da sam, uz zavrsen fakultet i postdiplomski nasuprot njihovom pokusaju studiranja, uz posao i polozaj koji su oni smatrali rezerviranim za neke druge i bolje, uz brak u kojem sam za razliku od njihovog sretan i jos uvijek nije presao u fazu "ostalog postovanja" (i nadam se da nece) - bio proglasen "propalim slucajem" (by my tata, prije par godina) uz komentar da od mene nikad nsta nece biti.

Na koncu konca - u pravu je. Nisam postao ono sto su oni mislili da bih trebao postati. Ne ponasam se onako kako su me oni "odgajali". Ne cijenim svoju primarnu obitelj. Dapace, potpuno sam se izdvojio i kontakte sveo na minimum.

A zasto sve to? Jesam li bahat, neodgojen, grozan, glup...? Pa ne znam, mozda. Ovisi koga pitate. Ja sam od svojih roditelja ocekivao samo jedno: podrsku. A od cijele obitelji isto tako samo jedno: ne zabadajte mi nos u privatni zivot. Samo to. No, to je bilo jako tesko ispostovati.

Zato sam otisao od kuce, zato sam mozda i postigao vise nego drugi jer me pored svega gonio i inat, zato ni sa kime od njih gotovo i ne razgovaram, zato sam sada okruzen tek malim brojem ljudi od kojih u "obitelj" ubrajam samo zenu i kcer.

Jesam li zbog toga nesretan ili hendikepiran? Mozda. Volio bih ponekad i ja biti neciji sin, volio bih moci razgovarati sa roditeljima na nacin na koji djeca i roditelji razgovaraju. Ali iako su zivi i svega parsto kilometara udaljeni od mene - ipak se ponekad osjecam kao da nemam nikoga osim dvije najbitnije djevojke u mojem zivotu: zene i kceri. I sretan sam do neba sto ih imam.

Stari, sretan ti rodjendan.

I to je to.