ZAJEDNO PROTIV PLAGIJATA

12.09.2015., subota


KAKO SE DOGODILA SMRT POEZIJE???? o plagijatorima, ''lažopoetama i lažopoetessama"


Nisam onaj vrhovni autoritet, koji bi smio izdavati dopusnice za pjesmohoteće ljude, prave i umišljene pjesnike. Jedino, upitati se smijem s tragom zebnje u pogledu mogućega nekrologa, izazvanoga nepjesmama našega doba: Zbilja, tko će to sutra čitati?

Piše: Božica Jelušić


Do dana današnjih, napisala sam približno stotinu nekrologa znanima i neznanima. Pisala sam o uglednicima, političarima, slikarima, književnicima, redateljima, boemima, školnicima, veseljacima, lokalnim „oriđinalima“, ali i o anonimnim ljudima iz susjedne ulice, o ljubaznim međašima sa susjednog brijega, skromnim šalterskim službenicima, gospođama koje nisu imale nikoga svoga na svijetu ni u univerzumu.

Nikada nisam ni slutila, ni u najturobnijoj perspektivi, da bih jednom nizala zabilješke o smrti poezije, čije me moguće iščeznuće ojađuje do krajnjih granica žalosti. Sumnjam da bih mogla sačiniti uspješnu raščlambu ovoga fenomena, no samo bavljenje temom možda bi pomoglo razješiti dvojbe koje me muče.

Temeljna su pitanja:

Otkuda tako mnogo ljudi koji pretendiraju na autorstvo i „bave se poezijom“ i zašto, s druge strane, toliko ustoličenih i na pola ili u cijelosti potvrđenih autora daje sve od sebe da bi poeziju učinili neprihvatljivom, izlišnom, nečitljivom?

U Hrvatskoj postoji približno tisuću ljudi, okupljenih u cehovskim ili amaterskim udrugama, koji intenzivno pišu i objavljuju poeziju. Pridodajmo k tome takozvano „recitalno pjesništvo“ (Kalinski) gdje se godišnje stotinjak pjesama izvede na sceni, pa potom uglazbi ili okupi u prigodnim zbornicima. Imena kruže, poznaju se međusobno, odmjeravaju se, rangiraju, uspoređuju, bivaju nagrađivana, ohrabrivana na daljnje bavljenje tom neobičnom pasijom, čiji su rezultati (budimo iskreni) zapravo nemjerljivi, osim po terapeutskom učinku na autorsku samosvijest.

Odgovor na upornost i učestalost kojom se stihomati vrte u našoj stvarnosti, djelomice nalazimo u Huxleyevom „Kontrapunktu“, pri čemu broju navedenih pasija valja dodati i stihotvorstvo kao domaću djelatnost. Huxley veli:

„Navala na knjige i sveučilišta slična je navali na krčme. (…) Neki utapaju svoju tugu u alkoholu, ali još ih više utapa u knjigama i umjetničkom diletantizmu (ist. B. J.); neki nastoje naći zaborav u bludu, plesu, kinu, radio aparatima; drugi u predavanjima i naučnim pasijama. Knjige i predavanja bolja su sredstva za utapanje tuge negoli piće i blud; ne ostavljaju iza sebe glavobolje i ništa od onog očajnog osjećaja post coitum triste“.

Pomirimo se s činjenicom da u svakom žitu ima kukolja, pa i nepjesnika među pjesnicima. Neki su od njih, štoviše, i među akademicima, premda nemaju valjane strofe u cjelokupnom opusu. Njima je poezija „usputna stanica“ u napredovanju prema željenom cilju, visokim naslovima i sibaritskim pozicijama.

U neko drugo doba, kad je poezija imala cijenu a objavljivanje bilo u volji moćnih i strogih urednika, govorila je Marina Cvetajeva: „Pjesme moraju biti jedina mogućnost izražavanja i neprekidna nasušna potreba.Čovjek mora biti osuđen na pjesmu kao vuk na urlikanje. Tada je on pjesnik“. No, Cvetajeva je, kažu, u svemu pretjerivala: bilo je u njoj nešto samoubilačko, samo su iskušavani načini bili različiti. Nije se ubila poezijom, „prejakom rječju“, već depresijom, završivši na konopcu u Jelabugi, u zimi neljubavi. Premda ne možemo tražiti tu vrstu posvećenosti od mogućih kandidata Poezije, bilo bi poželjno barem da njihova spisateljska motivacija bude iskrena.

Primjerice, da se pjesma piše radi unutrašnjega poriva, dobre nakane, želje da s nekim podijelimo mrvicu ljepote ili gutljaj pelinskoga iskustva, pretočena u stihove. Loše je ako motivacija biva posve prizemna: da bismo osvojili kakvu provincijsku nagradu, ulicu u rodnom gradu još za života, nastupali na lokalnoj postaji dalekovidnice, trućali u javnosti dosadne fraze iz seminarskih bilješki, kad dođe „naših pet minuta“, da se popnemo na pozornicu.

Otužno je ako imaginacija o „prestižu“ posve zamagli primarni izvor poezije: zanos, oduševljenje, želju da svoje „krdo riječi“ (Parun) dovedemo u red, na sigurno mjesto, da bismo čuli njihovo skladno disanje i preplitanje u skrovištu pjesme. Cvetajeva, ponovo: „Ako nećeš ljubomoru, uvrjede, poravnavanja, gubitke ne natječi se predaj se, stopi se sa svime što se u tebi dade stopiti, a od preostatka stvori viziju, besmrtnu. To je moj zavjet nekoj dalekoj nasljednici, pjesniku poniklom u ženskom liku“.

Nerealno je tražiti od stihopisaca da poeziju prihvate kao ultimativnu sudbinu, osobito ako su ponešto malo i čitali, pa prizivaju primjere jednog Rilkea, koji je slavan i ovjenčan tražio zakrilje skrovitih mjesta, da bi kao uzdržavani gost u dvorcu grofice Thurn –Taxis u Devinu (Duinu) napisao svoje „Devinske elegije“, sveden, zapravo, na ulogu poniznog molitelja, čije je mjesto u društvu krajnje nesigurno i upitno. Ili još drastičniji detalj iz Rimbaudova života – bijeg u Harar i sramotnu robovlasničku epizodu, kao bijeg od vlastitih pjesama i mračne slave oko njih. Mallarme bijaše uštogljeni profesor engleskog jezika, Yeats nerealizirani ljubavnik jedne izazovne gospe, Wilde buntovnik i moralni prekršitelj, Goethe snob i pohotnik, Poe u vlasti osobnih demona, a Emily Dickinson prononsirana čudakinja, s deficitom društvene inteligencije.

Jedina zajednička poveznica jest da su bili pjesnici, pravi, odabrani, predestinirani, spremni platiti cijenu vlastita odabira. Sve životopisne detalje vrijeme je izbrisalo i pretopilo, no njihova je poezija o(p)stala, neprestance dobivajući na vrijednosti. Lažopoeta i presizatelja bilo je i u njihovo doba, ali o tome ne znamo ništa – povijest ih je smjestila u ropotarnicu zaborava, na zakonito mjesto. A kako to izgleda danas, u doba globalnog „umrežavanja“, mahnitog „kartičarenja“ i nekritičnog objavljivanja svega što još vruće i jezično neprovjereno izađe ispod tipkovnikce, kad se zamalo ostvaruje Miljkovićeva (skeptička!) prognoza da će jednom „poeziju svi pisati“? Učinimo još jedan mali napor rezimiranja.

TKO ĆE TO SUTRA ČITATI?

Ponajprije, valjalo bi slikovito opisati kako nastaju pjesme. Poslužimo li se jednom „gastronomskom“ metaforom, reći ćemo da je stihotvorenje nalik procesu stvaranja kruha. Mogu se (hljebovi /pjesme) umijesiti od najfinijega brašna, po starim receptima, tradicijskom iskustvu ili uputama iz priručnika. Dapače, to može biti i strojno i ručno, u kućnim uvjetima i okolnostima. Tijesto može dobiti maštovite dodatke, poput sjemenki žitarica, trava, oraha, maslina, krumpira, sira, maka. Kvasac oduševljenja sve to objedinjuje, dopuštajući tijestu da nabuja. Strpljenje i pozornost kod pečenja daju hrskavu koru, lijep oblik, jestivost. Kruh može biti toliko dobar, prava gastrolatrijska poslastica, da mu ništa drugo ne treba dodavati, kad želimo utoliti elementarnu glad.

Jedino, nevolja je u tome, što postoje „majstori oponašanja“, plagijatori, koji pjesme pišu po promatranju, a tako bi valjda pekli i svoj životni kruh. Oni prosiju riječi, prouče i upamte njihov raspored, uzmu stipsu umjesto brašna, ne dodaju kvasac, samo umijese i ispeku. Izvana, to je posve nalik pravome kruhu, pa ipak: kušat ćemo kruh praznine, kruh razočaranja i prevare, nešto nejestivo i tvrdo, od čega će „krušni kut“ u nama zauvijek ostati gladan. Uzaludan je to trud, žalibože potrošeno vrijeme na pumpanje ega i stvaranje imena, na širenje pustinje, o kojoij znakovito govori Keats:

“Al’ kako biti sam i tada,
Kad nigdje nemaš utočišta,
Kad te praznina, umor svlada;
o tome pjesme ne govore ništa“.

Pokušavam dokučiti kakve su to pjesme, taj gipsani kruh bez svrhe. Pjesme koje nisu poetične. Neestetične pjesme. Koje ne mare za skladnost, zvučnost, smislenost, eleganciju, dojmljivost.

Nerazumljive pjesme, koje nitko ne može upamtiti, recitirati, prepričati, kamoli uglazbiti. Pjesme bez sadržaja, vidljivog ili skrivenog pod plaštom alegorije. Pjesme koje zamaraju, dosađuju, odbijaju.

U kojima autor „kasapi jezik kao lav antilopu“ (Krleža). Jezikolomne konstrukcije, razvučene poluprozne rečenice, neduhovite, nenadahnute, namješteno žovijalne, tobože konverzacijske, smisleno nategnute.

Naročito neritmične, premda iskusni Frost upozorava kako se „pulsiranje ritma mora osjetiti ispod svakoga sloga“, a već spominjanini Mallarme tvrdi da je poezija „ono blistavo Nešto, što proza nikada ne može biti“. U silnoj želji da tobože „obogate jezik“ i izvuku riječ iz korica smisla, pokazuje se otužni nemar i nepoštovanje prema jeziku, odsutnost svake rječotvorne vještine i majstorije.
Novokovanice su možda stvorene, ali su neučinkovite, razbaštinjene od smisla. U plićaku nadahnuća, svjedočimo verbalističkom mahnitanju, kvarenju pjesme, njenom mučenju: predsmrtnoj agoniji Poezije, koja se pokušava izbaviti svojih pretencioznih napasnika.

Uzalud tomovi knjiga, studije i rasprave o metafori i pjesničkoj slici, koje su naše lijevo i desno krilo, po potrebi putnički štap ili jedro, prije plovidbe po uzburkanom oceanu jezika. Jesmo li uopće suglasni u tome, što je zapravo stih?
Držim da je stih ispaljeno tane, jedan naboj koji leti u središte čitateljske pozornosti, iluminirajući njegovu svijest, upisujući se trajno u matricu memorije.
Probuđena nekim vanjskim zvukom, u gustoj noćnoj tinti, uspravljam se u postelji i unutašnjim glasom mahinalno izgovaram jedan Zivlakov stih:
“Ljubav ne nudi nitko. Ona dođe i kaže: Nisam došla“.

I odmah potom slijedi jedan Miloszev, Herbertov, Stanescuov… Živim s mojim omiljenim pjesmama, plivam u njihovoj ozdravljujućoj, balzamnoj svjetlosti, u posvećenoj vodi. Toliko mi znači što su ih zapisali oni prije mene, pjesnici moga srca. I naravno, nisam onaj vrhovni autoritet, koji bi smio izdavati dopusnice za pjesmohoteće ljude, prave i umišljene pjesnike. Jedino, upitati se smijem s tragom zebnje u pogledu mogućega nekrologa, izazvanoga nepjesmama našega doba: Zbilja, tko će to sutra čitati?

JATO VRABACA, MALI HOMEOPATI

Poslije neprospavane noći, sinulo mi je da uživam u jutarnjem cvrkutu vrabaca – pokućaraca, sakrivenih među grmljem jasmina i japanske jabuke. To me navelo na optimističnu pomisao, kako bi čast poezije mogli eventualno spasiti oni „verzotočci“ iz sjene, istinski zaljubljenici poezije, koji pišu tako spontano, kao što vrapci cvrkuću, slaveći razškrinutu panoramu, sunčani dan, zrnje rasuto u polju, vodu u baricama poslije nagle kiše. Život kao takav, prigodu da budu u isto vrijeme i na istom mjestu s onima koje ljube i kojima ostavljaju svoje naslijeđe najbiranijih riječi. Ljudi kojima je poezija jednostavno i potrebna kao placebo. Koji u pjesmaricama ostavljaju svoj portret i oporuku, da bi ih jasnije vidjela njihova djeca, razumjeli njihovi unuci.

Oni poštenjaci, koji se srame prepisivati i oponašati, zagrabiti iz tuđe smočnice i hambara, pak iz priručnog materijala skroje nešto tako zgodno i nosivo, tako prikladno, da ponekad poželiš i sam potpisati njihovu pjesmu. Imaju nešto od djetinjega zanosa, imaju dar prvogleda, pa je začudnost uvijek negdje u podstavi njihovih stihova. Najčešće su čvrsti i pouzdani zavičajnici, njeguju govor majke i rodnoga kraja, radeći na njegovoj uznositosti. Jednostavnost, solidnost, iskrenost – stare vrline dobra značaja – još uvijek rese ove ljude, diskretno posvećene poslu pjesnika.

Za razliku od samohvalnih snobova, čitaju mnogo, sposobni su prihvatiti uzor i sljedbu, ali čuvaju vlastiti glas i osluškuju ga s krajnjom pomnjom, da pjesma „ne pobjegne“, da se ne utopi u banalnosti, kiču, prizemnosti, u otrcanim tekstopisačkim matricama uz popularnu glazbu, u jeftinom sentiumentalizmu kvazinabožnosti i (g)njecave nesretne ljubavi.

I da, gotovo zaboravih: jedino oni imaju ono rijetko svojstvo da sve propitkuju, da sumnjaju u vlastito „poslanje“ i u vrhunsku kvalitetu baš svega što iznjedre i napišu. Ta je sumnja svojstvo pravih stvaratelja, jer održava onu „neudovoljenu decimalu“, osjećaj da uvijek možeš bolje, više i izražajnije, pregnantnije, upečatljivije. Ideja ucjeljenja u vlastitoj kreaciji, ispunjenosti i zaokruženosti, čini njihov trud posvećenim i velikim, baš kao i zatajnost i strpljivost.

U vrijeme kad sam i sebe osobno i držala nekom vrstom pokućarca-poletarca, davne 1985. godine, objavivši pjesme u „Republici“, primih pismo Sunčane Škrinjarić, jedan od svojih najvećih književnih honorara uopće.

Ono glasi:

„Božice, pronašla sam u Vašim pjesmama i „tvrdu morsku travu u jastuku od pliša“, prema kojoj moje tijelo nije ravnodušno. Toliko o osjetljivosti. Prema svemu što Vi radite (pišete) ne može se biti neosjetljiv. Znam što je trebalo podnijeti da se dostigne ta lakoća. U kakvom gradu možda ne biste bili toliko svoji. Druženje s previše ljudi uništava. Strijelci (moj horoskopski znak, op. a.) nisu rođeni da miruju. Proputovala sam s Vama kontinente riječi, ugledala sam zaljeve, pritoke, šume, vrtove koje ne bih sama zapazila. Ovaj tako krhki svijet koji živimo.

Moram Vam napisati: budite sami. S naklonošću sasvim svijetlom, Sunčana“ .

Prijateljstvo u riječima, nenavidnost, „vježbe iz divljenja“ (Cioran), također su povlastice, koje se u društvu lažopoeta ne mogu steći niti uživati. I u tome je jedna od razlika koja dijeli dva pjesnička svijeta, u kojima jedni zaplotnjački rade na uništenju poezije, a drugi se zdušno trude oko njene reanimacije i uskrsnuća. Pomišljam kome bih ja danas mogla napisati ovakvo pismo / poslanicu, i ponovo se okrećem „vrapčjem zboru od sto admirala“, slušajući njihov zanosni slavopoj. Mala braćo, moje neizgubivo jato, hvala vam što postojite!

---------------------------------

Preuzeto s stranice:

http://www.tacno.net/

i podijeljeno na:

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1740


- 11:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se