zajebanamala

16.06.2006., petak

moja svijeća više ne gori...

Još uvijek ne vjerujem u to što se dogodilo. Ono najgore. Sjedila sam pokraj anđela kada me tražio da mu otvorim vrata od balkona. Nije imao zraka. Sjela sam kraj njega, i gledala iznova to ispaćeno lice, to slabo tijelo... Gledala sam anđela dok se namješta u fotelji. Držala sam ga za ruke i milovala ga po kosi. Odjednom sam osjetila kao postaje sve topliji, počeo se tresti. Zvala sam baku, ali nisam više imala glas.. Jecala sam ali me nisu čuli. Na trenutak je stalo. Pomislila sam da mu je samo pozlilo, iako sam osjećala što se događa. Kroz suze sam vikala neka se probudi. Baka me čula, nazvala sam hitnu,a oni su me pokušavali smiriti. Brzo sam se vratila djedu, pala sam kraj njega a on je tako ostao. Držala sam ga za ruku i glavu i gledao me u oči. Kao da mi je nešto htio reći, tako je ostao. Zvala sam hitnu ali je sve već bilo gotovo. U nekoliko trenutaka se jedan život ugasio. Izdahnuo mi je u rukama, moj anđeo me do zadnjeg trenutka čuvao. Hitna je odmah došla i stavili su ga na pod a ja sam sve to gledala. Prikopčali su ga na aparat, koji je pokazao dvije crte prema gore,a zatim se sve pretvorilo u jednu ravnu liniju.. Liniju života koji je završio. Rekli su mi: dušice, znaš i sama da je bio bolestan i da se više nije ništa moglo, srce mu je stalo kucati... Okrenula sam se i više ne znam što je bilo... Sjećam se samo da sam sjedila nad njegovim tijelom, pričala sam mu i trljala mu lice i ruke da ih barem malo zatoplim jer je svakom sekundom postajao sve hladniji, a trbuh mu je bio topli... Pitala sam se što mu je bilo u glavi dok se to događalo? Da li me je čuo? Čuje li me sada? Moje suze su kapale po njemu.. Klečala sam pred njegovim tijelom dok nisu došli sa lijesom. Poljubila sam ga zadnji put, i tada su zatvorili lijes.
U ponedjeljak je bio posljednji ispraćaj, kada smo ušli u onu prostoriju gdje stoji obitelj i kada sam vidjela lijes na sredini prostorije, prišla sam i zagrlila ga, i poljubila. Suzama sam ga oprala, a kosom obrisala , mislila sam kako želim sada ležati kraj njega. Na lijesu je bio veliki vijenac na kojem je pisalo : posljednji pozdrav dragome djedu od Petre i Mije. Osjećala sam se nekao njemu blizu jer je na njemu ležao vijenac s mojim imenom. Ja sam bila u svom svijetu i kroz suze sam gledala negdje na nebo.. Neznam gdje.. Kao da sam izgubila pamćenje.. I već smo bilo na mjestu. Svećenik je održavao posljednji govor. Govor o mome anđelu.. Spuštali su ga u zemlju a ja sam bila negdje između sna i jave, učinilo mi se da padam za njim...
Poljubila sam ružu i spustila ju uz riječi da je uvijek samnom. Znam da je tako. I sada je samnom dok ovo pišem, osjećam to. Uvijek je uz mene. Kažu da je bio velik sprovod, neznam nisam gledala, nisam ni mogla. Ja to tumačim na svoj način, bio je od velikog čovjeka. Bio je čovjek koji je volio život i ljude. Ja još uvijek nisam svjesna toga što se dogodilo, vjerujem da će mi trebati još neko vrijeme da shvatim. Ali vjerujem da ću opet biti s njim .. jednom..

05.06.2006., ponedjeljak

prava ljubav? da ili ne?

Prava ljubav? Postoji li to? Sve češće nalazim blogove koje pišu ostavljene cure, ili one razočarane u muški rod. Prava ljubav postoji, i to ona bezuvjetna, savršena.. ali samo ona roditeljska prema djeci. Sva ova ostala , nemojmo se zavaravati, nije tako bezuvjetna..
Iako postoji. A razlog zašto netko misli suprotno je jednostavno to da naleti na krivu osobu, ne zna dati ili primiti ljubav, ili jednostavno nema sreće na tom području... Ne znam kako ostali, ali ja tražim od dečka da mi je iskren , da ma poštuje, da me ne vara, da me voli i da mi da malo nježnosti.. Ne tražim puno,a ako ne mogu to naći, onda svaka čast.. Isto bi i ja pružila u vezi... Ako znam da je dečko dobar, dati ću sebe cijelu samo da proživim tu ljubav...
Ja sam trenutno u vezi, već 2 godine traje i moram reći da sam našla to što sam tražila. Istina je da ima neke svoje mane, ali tko ih nema? Trenutno sam zadovoljna, ali to nemora značiti da ću to vječno biti...
Jer priznajem, imam neke svoje strahove... Vidim se u budućnosti kao stara baka bez ikoga...Mislim da ću vječno biti stara cura, i nikad se neću udati... Sa svojih 50 god ću ići po kozmetičkim salonima kako bi izgledala što mlađe , po teretani kako bi zategla tu kožu koja će visiti s mene, i nadat ću se da ću upecati nekog podjednako očajnog starčeka koji će znati podići dasku na WC-u , pokupiti zube prije spavanja i stavit ih u čašu, i nadam se da će se ujutro sjetiti kako se zovem... Eto kako ja sebe vidim u budućnosti... I dođe mi da plačem..
Provest ću najbolje godine u zabavi, gradit ću neku karijeru.. a za sve ću misliti da ima vremena, i tako ću ostati sama...
Postoji li kakav blog na koji se ljudi idu žaliti?? Taj će mi jednog dana zatrebati, pa ako ne postoji, ja ću ga otvoriti za nekih 30-tak god... Nadam se da ćete me i tada čitati...
Pozdrav od vaše malene....

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se