a touch of silence

O BLOGU

Blog postoji od 08.05.2015.
Sadržaj koji objavljujem ovdje ne pripada mom prvom blogu

malo-tu-malo-tamo

odnosno strši od moje zamisli njegovog koncepta.
Neke ću objave s prvog bloga prebaciti ovdje, kao u igri "Izbacite uljeza"...
Glvni razlog diobe objavljivanja napisanog je što objavljeno ovdje, uglavnom je napisano veoma davno.

Nick Zahira (zahira) mijenjati nisam htjela.
Mislim, da nije moguće na ovakav način saživjeti se s nekim novim nickom, jer JA sam Zahira (zahira), a Zahira (zahira) je JA, koliko god blogova imala...

zahira.1604@yahoo.com







NIKO OSIM TEBE

Niko te ne može spasiti osim
tebe.
Naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
Oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.

Niko te ne može spasiti osim
tebe.
I biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
Samo ih posmatraj.
Slušaj ih.
Zar želiš to da budeš?
Bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
Zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?

Niko te ne može spasiti osim tebe.
Ti si biće vrijedno spasa.
To je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.

Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši.

Održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.

Samo ti možeš da spasiš sebe.

Učini to! Učini!

I tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.

H.C.BUKOWSKI





LJUBAV MI REČE

Obožavam mjesec.
Pričaj mi o nježnom sjaju svijeće
i kako sladak je moj mjesec.

Ne pričaj mi o žalosti
već o takvom blagu,
ali ako ti je nedokučivo,
onda samo ostani u tišini.

Sinoć mi je stvarnost pobjegla
i prigrlio sam ludost.
Ljubav je to vidjela i reče mi,
Evo me!
Obriši suze i ostani u tišini.

Rekoh joj, Ljubavi,
bojim se,
a to nisi ti.
Ljubav mi reče,
nema toga što ja nisam.
Ostani u tišini.

Na uho ću ti šaptati tajne,
a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni
i ostani u tišini.

A mjesec duše
ukaza se na putanji moga srca.
Toliko je dragocjeno to putovanje.

Rekoh… Ljubavi
kakav je to mjesec?
Ljubav mi reče,
ne trebaš se to pitati.
Ostani u tišini.

Rekoh… Ljubavi,
je li to lice anđeosko ili ljudsko?
Ljubav mi reče, ništa što bi tebi bilo poznato.
Ostani u tišini.

Rekoh, molim te objasni mi,
umrijet ću od iščekivanja.
Ljubav mi reče,
tu sam te čekala!
Budi uvijek na rubu
i ostani u tišini.
Ti u ovoj dvorani
prikaza i iluzija stanuješ,
a sada išetaj iz kuće
i ostani u tišini.

Rekoh… Ljubavi,
reci mi…
zna li Gospod da ovako
samnom postupaš?
Ljubav mi reče,
o da, On zna…
samo budi potpuno…
potpuno…u tišini.

M. Dž. RUMI






free hit counter code

subota, 28.11.2015.

Prerastanje


Bilo je vedro,
čudno vedro nebo
koje stvara nervozu.

Do mene je
dopirala muzika
koju nikad čula nisam.

Mamila je da uđem
i postanem lice odraslih,
grčevito da se trudim
da nečiji pogled ili riječ
ne pokrenu
niti jedan mišić moga lica.

Zakoračila sam i zaboravila
kako se smije
očima,
iz duše.

Izvještačenost me dotakla
i urezala trag
u mojoj nutrini.

Al' ono se dijete
stihom
k'o sabljom pobuni
i preraste odraslu.



- (no) comment -
- comments [ 18 ] -

utorak, 24.11.2015.

Romeo i Julija


Sretoh te danas opet
i prožme me
ona ista
nedorečenost
nedovršenog.

Hodamo
i pričamo kojekakvosti.

U pauzi,
između pogleda i osmjeha,
razmišljam
o tvojim shvaćanima
Julije modernog vremena.

Iza sebe ostavismo
svu nježnost riječi,
k'o kakvu beznačajnost
izgubljenu u tramvaju.

Ostavismo iza sebe
i nesporazume,
al' oni nas uporno prate.

Gubimo se nanovo,
ovoga puta
možda zauvijek...



- (no) comment -
- comments [ 18 ] -

petak, 13.11.2015.

Pismo


Bliži se tvoj rođendan!
Željela sam ti ga čestitati pjesmom, izraziti njom svo žaljenjenje što van si mog vidokruga.
Al' sjetih se od kada ti ne napisah pismo.
Ona davno napisana i neposlana ne računam...
Znaš, često ti poželim čuti glas, tu jeku moje dubine.
Mislima te prizvati još uvijek mogu, onakvog istog, čak i osjetiti da sjediš, tu nasuprot mene.
Da li bi blizina ugasila ovu čežnju za tobom, nikad neću željeti znati.
Ne želim odgovor drugačiji od onog kojeg želim.
Divno je imati te u mislima, osjećati se jakom kroz tebe, razgovarati s tobom s tako malo riječi...
Svaki dan je nova neizrečena tuga, neizrečena sreća, a mi ne stižemo izmjeniti iskustva.
Ovo vrijeme stalno bi da ide naprijed!
Nikom o tebi ne pričam već dugo.
Cvijet si mog tajnog vrta i ne želim da te dodiruju.
Mogli bi te riječima o meni slomiti, a moj vrt bi tada ostao pust.
Želim...da tako mirisan postojiš, jer onda postiji i najdraži mi dio mene.
I znaš, o onom što vrijednom me čini u očima tvojim, drugi bi da im pričam, toliko žedni Istine o sebi.
Često kažu da ne vjeruju mi, al' u sebe oni ne vjeruju rekao bi ti, znam.
Kad otkrivam im njihovu najskriveniju misao dok gledaju se u ogledalo, ne poriču, samo nemoćno šute.
Ti, moja velika i prostrana tajno, poput neba u kojemu boraviš u svim nijansama boja, moja si duga ispod koje nikad proći neću htjeti...jer umoran si putnik koji krepost će tražiti u dvorima moje duše.
Most si između mnogih djelova mojeg ja, kojim bi nanovo i vječito koračati htjela.
Šaljem ti osmjeh da ti lice krasi. Sav se u njega obuci i tako gradom hodaj.
Lijepo će ti stajati!
Od samog ranog jutra omotaj se njime da te grije, dok još je vlažna i gusta magla.
Zadnji put si rekao kako hladno je i tmurno kod tebe tamo i da nitko se ne smije.
Nek' ti oči blagošću trepere i ne brini. Ja tvoj smijeh čuvam da ti ga vratim, jednom...
Ostavljam mogućnost neokrnutu vremenom da leptiricom me učiniš.
U mojim stihovima o tebi vrijeme ne postoji!
Sad...samo me zagrli.



- (no) comment -
- comments [ 19 ] -

ponedjeljak, 09.11.2015.

Juuugoo...


Kakvog li dana! Uhh...!
Juuugoo... koje nema namjeru stati, kako kaže prognoza, još duuugoo...
Kod nas se ima običaj reći da je danas "TAJ DAN", kako mi iskusniji susjed objasni.
- Kakav dan ? - upitah.
- Danas je treći dan juga, što znači da si se prethodna dva posvađao sa svima u kući, a danas je dan kad se svađaš sa samim sobom.
- Ooo..., zato sam ja ovakva danas. Sama u kući, a od komedije samo "k". Posvađana sa samom sobom još od prekjučer.
- Ma šta ste tu razvili neke teorije - nadoveže se na razgovor drugi susjed, inače profesor zemljopisa.
I nastavi:
- Morate prihvatiti da su ovakve vremenske prilike za naše podneblje i doba godine sasvim uobičajne. Taj se period tzv. "suhog juga" događa svake godine. Prisjetite se da nekad zna trajati i do 15 dana...
Eeee.., na tih "15 dana" sam se pogubila skroz. Nisam se posvađala s njim, neee...samo sam prestala pratiti to nemilosrdno racionalno izlaganje činjenica o tlaku zraka, anticikloni, monsunima u Africi...i svemu ostalom.
Ne želim reći da čovjek nije pametan, ne želim reći ni to da sam ja glupa, pa ne mogu razumjeti njegovo izlaganje, ne želim ... još štošta.
Ali znam točno što želim!
ŽELIM DA SE NEKAKO POKUPIM, SASTAVIM I KRENEM DALJE...



- (no) comment -
- comments [ 9 ] -

srijeda, 04.11.2015.

Cvjetna vila


Poznajem djevojčicu staru 5 godina. Kad god uoči priliku da bi mogla sa mnom razgovarati nasamo, vrlo lukavo to iskoristi.
Ja se prihvatim odgovaranja na bezbroj pitanja koja je muče u datom momentu. I nije mi uvijek lako snaći se i zadovoljiti odgovorom to malo biće koje živi svoj dječji svijet.
Ali, kad se sjetim kako sam i ja jednom imala 5 godina i kako sam žarko željela da netko od odraslih riješi moje ogromne probleme, s radošću uđem u tu malu glavu i dajem sve od sebe.
Tog dana, poveo se razgovor o nadolazećoj karnevalskoj povorci koja je inače veliki događaj u našem malom mjestu.
Tad poludi i staro i mlado, a svi u nastojanju da ih se po originalnosti zapamti.
Možete zamisliti na kojim mukama je bila ta mala glavica. Tako tužno mi se povjeri da nezna u šta će se ona taj dan "pretvoriti". Svi moji prijedlozi poput Barbie, Štrumfete, princeze...bili su joj neprihvatljivi.
Shvatim da ona ima neku svoju viziju o kojoj se iz nekog razloga ne želi izjasniti.
Malo-pomalo, oprezno i lukavo, pa ipak sam ja starija zar ne, uspijem iz nje izvući da bi ona željela biti vila.
Ali ne bilo koja vila, već CVJETNA VILA!!!
- Pa u čemu je onda problem? Vidiš da znaš u što ćeš se "pretvoriti" - rekoh.
- Ma kako ne razumiješ? Nisam je nikad vidjela i neznam kako ću se odjenuti, jer neznam kako izgleda - reče u jednom dahu očiju punih suza.
- Aaaa, to je problem! Pa riješit ćemo i to. - odgovorim značajno.
- Što, ti si je vidjela? - radosno me upita.
- Da, kad sam bila mala kao ti. Ali još uvijek se sjećam kako je izgledala.
Grčevito razmišljam...
- Reci mi, reci mi - ushićeno će ona.
Duboko udahnem...
- Imala je čipkanu haljinu...kakve ono boje? - upitah je
- Roze - veselo skakučući reče ona.
- Pa da. - potvrdim - a na haljinici je imala puno malenih cvjetića raznih boja: crvenih, žutih...
- Ljubičastih, plavih, naranđastih... - nadopuni me.
- A u ruci je imala košaricu punu cvijeća... - nastavih.
- Imala je i cvjetnu krunu na glavi, a i roza krila - dodaje.
- Obavezno! - potvrdih.
Više se nije znalo tko pita, a tko odgovara, koja od nas dvije ima 5 godina, čija je to vila, moja ili njena...
Djevojčica zadovoljno odskakuće kući, a ja se pozdravim s djetetom u sebi do slijedećeg susreta s malom prijateljicom koja će opet prizvati ono djete u meni kad zatreba pomoć.
I mislite da je ovdje kraj? E, pa nije.
Došao je dan karnevalske povorke. Suncem okupana naša mala riva vrvila je ljudima. Prolazila je kolona maškara našeg dječjeg vrtića. Ponosno je hodala jedna djevojčica u roza cvjetnoj haljinici s rozim krilima i cvjetnom krunom na glavi. Iz košarice je dobacivala cvjetiće promatračima tog veselog društva. Među njima sam bila i ja. Uhvatih cvjetić upućen meni...uhvatih san koji je postao stvarnost.
Možda se pitate da li sam uistinu vidjela CVJETNU VILU? Kunem se da jesam! Prolazila je pored mene i mahnula mi rukom...



- (no) comment -
- comments [ 11 ] -

ponedjeljak, 02.11.2015.

Po direktivi s visoka


Ne tako davno, slučajno, a ništa slučajno nije, povede se razgovor o mojoj kćeri za stolom u kafiću:
- Čujem da ti se u ova teška vremena kćer uspjela zaposliti?
Nešto me stegne u grlu, što uvijek je upozorenje na provokaciju.
Tobože nezainteresirano odgovorim kratko:
- Da.
Ali razgovor nije gotov, kako sam priželjkivala, već slijedi sljedeće pitanje:
- Radi u struci?
- Da - odgovorim još kraće.
- A koja je to firma? - nastavlja s ispitivanjem.
- " ------" kažem, svjesna da dolijevam ulje na vatru.
- Mora da je tu radila jaka veza - glasno zaključi.
- Da - po treći put ponovim to isto kratko "da", ali sada već smješeći se samozatajno i iznenadih samu sebe dodavajući svom kratkom odgovoru:
- ...po direktivi s visoka!
- Što, netko iz Zagreba? - začuđeno pita moja sugovornica.
- Ne - rekoh - po još višljoj direktivi.
Uputim pogled prema nebu.
Nastade muk.
Pogledam u bočicu Coca-cole koju sam ispijala. Na njoj je pisalo MICHAEL.
Pametnome dosta!



- (no) comment -
- comments [ 11 ] -

nedjelja, 01.11.2015.

Mojoj majci


MAJKO, da li je život još nešto
osim onog što si mi dala
u času rođenja?

Sjenke me MAJKO plaše
o MAJKO, da li sam sjenka i ja?

Ali MAJKO,
koje je pravo značenje
tvog dragog imena?



- (no) comment -
- comments [ 9 ] -

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se