O BLOGU
Blog postoji od 08.05.2015.
Sadržaj koji objavljujem ovdje ne pripada mom prvom blogu
malo-tu-malo-tamo
odnosno strši od moje zamisli njegovog koncepta.
Neke ću objave s prvog bloga prebaciti ovdje, kao u igri "Izbacite uljeza"...
Glvni razlog diobe objavljivanja napisanog je što objavljeno ovdje, uglavnom je napisano veoma davno.
Nick Zahira (zahira) mijenjati nisam htjela.
Mislim, da nije moguće na ovakav način saživjeti se s nekim novim nickom, jer JA sam Zahira (zahira), a Zahira (zahira) je JA, koliko god blogova imala...
zahira.1604@yahoo.com
NIKO OSIM TEBE
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
Naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
Oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
I biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
Samo ih posmatraj.
Slušaj ih.
Zar želiš to da budeš?
Bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
Zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?
Niko te ne može spasiti osim tebe.
Ti si biće vrijedno spasa.
To je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.
Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši.
Održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.
Samo ti možeš da spasiš sebe.
Učini to! Učini!
I tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.
H.C.BUKOWSKI
Gubim svjesnost u neskladu pojavnosti želeći da otupjela pogleda dohvatim Nirvanu.
Neosjetljiva na zvukove i dodire, pripaljujem nanovo drhtavim rukama i gubi mi se misao u mnoštvu nesretnika - lažnih prijateljstava i ljubavi.
Padam sve niže na dole gubeći sposobnost da volim.
Predamnom mi nude SVE, neznajući da odavno sam imuna na slatkorječivost, komplimente...
Prihvaćam sve te nevoljene duše tjerana mazohizmom, primam SVE darovano iako znam da SVE će - na kraju postati ništa!
Na momente gubim svaki smisao i pucaju sve veze, dok skupljam hrabrost da podignem glavu i pogledam u oči istini o svom izgubljenom dostojanstvu.
Skrivajući se iza privida nestat ću potpuno, ostaviti im samo ljušturu, jer volja me napušta.
Plašim se da ne ostavi me zauvijek, ili da opet će zateći me nespremnom kad dođe po mene.
Otuđena od vlastite inicijativnosti padam u ruke samouništenju, svjesna niskosti kakva je kada sam na rubu.
Čak i prestajem da želim svoje mjesto tu, jer preblizu sam onom tamo, o čemu više ne nalazim riječi, jer mi od početka vjerovali nisu.
Dok drugi misle da sam se predala, ja samo posustajem nemoćna pred mnoštvom suprotnog ubjeđenja, priželjkujući nanovo ono isto savršenstvo samoće u kojoj su moguće sve opipljivosti.
Plaši me bjelina praznih zidova, vrata sam već napola zatvorila, izgubit ću trag svojih stopa neprepoznavajući si korake.
Nestat ću u nekom drugom, u nekom još ne priznatom kao svojim.
Nestat ću posežući rukom za mjesecom kao jedinoj svjetlosti u mračnoj strani svog razuma.
Ne znače rijeći ništa, ne postoji ništa toliko željeno kao ljepota svojstvenosti u tišini, kao predaja duši što u neizvjesnost uranja, bez želje il' nade za povratkom...