odnosno strši od moje zamisli njegovog koncepta.
Neke ću objave s prvog bloga prebaciti ovdje, kao u igri "Izbacite uljeza"...
Glvni razlog diobe objavljivanja napisanog je što objavljeno ovdje, uglavnom je napisano veoma davno.
Nick Zahira (zahira) mijenjati nisam htjela.
Mislim, da nije moguće na ovakav način saživjeti se s nekim novim nickom, jer JA sam Zahira (zahira), a Zahira (zahira) je JA, koliko god blogova imala...
zahira.1604@yahoo.com
NIKO OSIM TEBE
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
Naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
Oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
I biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
Samo ih posmatraj.
Slušaj ih.
Zar želiš to da budeš?
Bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
Zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?
Niko te ne može spasiti osim tebe.
Ti si biće vrijedno spasa.
To je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.
Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši.
Održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.
Samo ti možeš da spasiš sebe.
Učini to! Učini!
I tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.
H.C.BUKOWSKI
LJUBAV MI REČE
Obožavam mjesec.
Pričaj mi o nježnom sjaju svijeće
i kako sladak je moj mjesec.
Ne pričaj mi o žalosti
već o takvom blagu,
ali ako ti je nedokučivo,
onda samo ostani u tišini.
Sinoć mi je stvarnost pobjegla
i prigrlio sam ludost.
Ljubav je to vidjela i reče mi,
Evo me!
Obriši suze i ostani u tišini.
Rekoh joj, Ljubavi,
bojim se,
a to nisi ti.
Ljubav mi reče,
nema toga što ja nisam.
Ostani u tišini.
Na uho ću ti šaptati tajne,
a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni
i ostani u tišini.
A mjesec duše
ukaza se na putanji moga srca.
Toliko je dragocjeno to putovanje.
Rekoh… Ljubavi
kakav je to mjesec?
Ljubav mi reče,
ne trebaš se to pitati.
Ostani u tišini.
Rekoh… Ljubavi,
je li to lice anđeosko ili ljudsko?
Ljubav mi reče, ništa što bi tebi bilo poznato.
Ostani u tišini.
Rekoh, molim te objasni mi,
umrijet ću od iščekivanja.
Ljubav mi reče,
tu sam te čekala!
Budi uvijek na rubu
i ostani u tišini.
Ti u ovoj dvorani
prikaza i iluzija stanuješ,
a sada išetaj iz kuće
i ostani u tišini.
Rekoh… Ljubavi,
reci mi…
zna li Gospod da ovako
samnom postupaš?
Ljubav mi reče,
o da, On zna…
samo budi potpuno…
potpuno…u tišini.
Izlašla sam na trećem katu ostavljajući onaj zaljubljeni par nekim boljim vremenima. Dugačkim hodnikom diskretno osvjetljenim bizarno mliječnim zidnim lampama znala sam hodati i s povezom preko očiju. Tapecirani zidovi zagušivali su prostor i stapali se u daljini hodnika sa sagom gotovo iste boje ostavljajući dojam crvenog horizonta.
Ono ogledalo nasuprot 212 uramljeno bojom zlata odavalo je neukus kiča pri uređenju interijera.
Sva ogledala, sjećam se, ovog hotela srednje klase izgledala su jednako.
Ali odraz u njemu, tog puta, gledao je ženu ranih srednjih godina, poludugih crvenih kovrča, diskretne šminke i usana razvučenih u samodopadan osmjeh. K'o po naputku Žuži!
Otključala sam vrata. Upaljena podna lampa osvjetljavala je dio trosjeda i niskog stolića staklene površine. U ovom hotelu sviđala mi se ta diskretnost dobrodošlice stalnim gostima s rashlađenom bocom nekog jeftinijeg pjenušca na stoliću. Odraz svjetlosti podne lampe igrao se sjenom stvarajući magiju od iščekivanja konačnog susreta. Đurđice su običavale biti pored, na tvoje inzistiranje, kao afrodizijak mojim čulima. Približila bi ih svom istančanom njuhu i osjetila miris tvoje kože s mojim tragovima na njoj. Bio bi sveprisutan u zraku i prije same pojave, ispunjavao me mirisom gotovo do vrha kao i onog dana mog predavanja kad te upoznah kao mentora na zamjeni.
- Čemu đurđice? - pitao si primjetivši ih u mojim rukama.
- Pa...imaju veze s mojom temom - odgovorila sam.
Gledao si me s nepovjerenjem poput još jednog nadobudnog napuhanka.
I oboje smo pogriješili pri prvoj procjeni, kao i mnogo puta nakon toga, rekli bi neki da su znali kako izbjegavanje kontakta očima nije dugo trajalo.
Đurđica na stoliću bilo nije. Ostajalo mi se u sobi, također nije. Odlučna da te zateknem na samom ulasku u bar, uputim zadnji pogled ogledalu u kupatilu. To jedino drugačije od ostalih u ovom hotelu, uključujući i ono u liftu naravno, uzvraćalo je zadovoljnim odrazom platinaste plavuše kojoj je ama baš sve na svome mjestu bilo.
Spustila sam se stepenicama namjesto liftom, do sporednog ulaza u bar balansirajući na misli, k'o cirkusant na žici - dal' za sporedne je sporedno? Ako si već dole, znala sam da ćeš me dočekati pogledom na izlasku iz lifta, a ja željela sam prići ti s leđa, iznenada, u grčevitom nastojanju da sebi prednost dam.
Al' poželjela sam prvo sjesti u nekom kutu bara. Potreba da te promatram pod prigušenim svjetlom, kao toliko puta do sada dok spavao bi, požurivala je moj hod. To bio je prizor koji tjerao je težinu sna s mojih kapaka. Mogla sam te dugo tako promatrati i slušati tvoje ujednačeno disanje.
Kao što i pretpostavih bio si okrenut leđima za šankom. Smjestim se tako da profilno te vidim iz polumraka. Osjetila sam ti disanje tako blizu mog, čula otkucaje srca ležeći ti na grudima. Budna...
Svakim tvojim pokretom ruke kroz kosu i svim onim pogledima iščekivanja upućenih prema vratima lifta, nervozom pretočenoj u još jedan Red Label bez leda...bavio se moj hippocampus.
Moje amygdale se posovaše, svaka tražeći prevagu reakcije.
Postalo je zagušljivo unutra, k'o da odjednom me počeo smetati dim i vlastite cigarete.
Izjurila sam i sjurila se niz stepenice do izlaza, do svježeg zraka ulice...
S moje desne strane naslonjen o zid cerekao se Tolstoj spreman za svjedočenje fabuli još jedanog te istog romana.
Nacerim se i ja njemu i pokažem mu srednji prst...
Naslonivši se o staklo izloga trgovine zurila sam u tirkiznu haljinu.
- Odlično pristaješ crvenokosima - rekoh možda i na glas, misleći pri tom kako sutra ću je kupiti...i to odmah ujutro rano, čim otkažem seansu kod psihologa.
Annie je naslonivši se podbratkom na moje rame promatrala odraz crvenokose u staklu. Okrenuh se želeći je pozdraviti kao staru poznanicu, ali nigdje je bilo nije. Tek je trag mirisa parfema đurđica u predjelu moje ključne kosti dokaz bio da se naslonjena smiješila odrazu mog lika.
Pogledam ga otpuhujući prema njemu dim cigarete u savršen kolut s rupom u sredini. Nataknem sunčane naočale ustajajući od stola.
- Red Label vas molim - ponovio je narudžbu konobaru u prolazu koji upitno pogleda i mene. Odmahnula sam glavom.
- Ne hvala - rekoh.
Pogled u ništa ispred skrenuo je pogledavši pored.
- Hu! Čitava priča o tirkiznoj haljini...a ne samo komentar na moju primjedbu da ti boja lijepo stoji - progovori napokon.
Sjednem nanovo. Udhnem i izdahnem...
- Dušo, ovo nije priča o tirkiznoj haljini, o njoj se priča tek piše. Ovo je priča o đurđicama - ispravim ga znajući da lapsus mu slučajan nije.
Šutimo...
- Reci.. - potaknem ga osjećajući zapelost riječi.
- Znaš, uistinu sam....
Prekidam ga u pola skidajući sunčane naočale: - Psst! Znam, znam da oboje znamo...
Zagledana u te usne pređem kažiprstom preko njih opipavajući posebno svilenkastu mekoću one donje.
Jedva čujno izgovorim:
- Možda je Tolstojeva tragika u širem da nas uljuljane u znanje vrijeme poput vlaka pregazi...
