odnosno strši od moje zamisli njegovog koncepta.
Neke ću objave s prvog bloga prebaciti ovdje, kao u igri "Izbacite uljeza"...
Glvni razlog diobe objavljivanja napisanog je što objavljeno ovdje, uglavnom je napisano veoma davno.
Nick Zahira (zahira) mijenjati nisam htjela.
Mislim, da nije moguće na ovakav način saživjeti se s nekim novim nickom, jer JA sam Zahira (zahira), a Zahira (zahira) je JA, koliko god blogova imala...
zahira.1604@yahoo.com
NIKO OSIM TEBE
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
Naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
Oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
I biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
Samo ih posmatraj.
Slušaj ih.
Zar želiš to da budeš?
Bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
Zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?
Niko te ne može spasiti osim tebe.
Ti si biće vrijedno spasa.
To je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.
Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši.
Održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.
Samo ti možeš da spasiš sebe.
Učini to! Učini!
I tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.
H.C.BUKOWSKI
LJUBAV MI REČE
Obožavam mjesec.
Pričaj mi o nježnom sjaju svijeće
i kako sladak je moj mjesec.
Ne pričaj mi o žalosti
već o takvom blagu,
ali ako ti je nedokučivo,
onda samo ostani u tišini.
Sinoć mi je stvarnost pobjegla
i prigrlio sam ludost.
Ljubav je to vidjela i reče mi,
Evo me!
Obriši suze i ostani u tišini.
Rekoh joj, Ljubavi,
bojim se,
a to nisi ti.
Ljubav mi reče,
nema toga što ja nisam.
Ostani u tišini.
Na uho ću ti šaptati tajne,
a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni
i ostani u tišini.
A mjesec duše
ukaza se na putanji moga srca.
Toliko je dragocjeno to putovanje.
Rekoh… Ljubavi
kakav je to mjesec?
Ljubav mi reče,
ne trebaš se to pitati.
Ostani u tišini.
Rekoh… Ljubavi,
je li to lice anđeosko ili ljudsko?
Ljubav mi reče, ništa što bi tebi bilo poznato.
Ostani u tišini.
Rekoh, molim te objasni mi,
umrijet ću od iščekivanja.
Ljubav mi reče,
tu sam te čekala!
Budi uvijek na rubu
i ostani u tišini.
Ti u ovoj dvorani
prikaza i iluzija stanuješ,
a sada išetaj iz kuće
i ostani u tišini.
Rekoh… Ljubavi,
reci mi…
zna li Gospod da ovako
samnom postupaš?
Ljubav mi reče,
o da, On zna…
samo budi potpuno…
potpuno…u tišini.
I ne tako davno susrela sam je u kafeteriji hotela iza ugla.
Sjedila je ispijajući neku prozirnu tečnost i fascinirala mirnoćom kojojm je uvučeni dim cigarete ispuštala u savršen kolut s rupom u sredini.
Muškarac za susjednim stolom također je promatrao te napućene crvene usne u obliku slova O preko ruba novina.
Pogled mu se malo predugo zadržavao na njenim grudima.
Usmjeravala je kolut dima u njegovom pravcu. Iako je bilo teoretski nemoguće da mu dim cigarete dođe do očiju, ipak ih je novinama zaklanjao.
Izrazom lica nije odavala razloge prisustva u istoj kafeteriji među nas četvoro, ako računam i konobara za šankom.
Mi ostali, odnosno muškarac i ja, jer konobar je u ovoj priči samo da bi po potrebi diskretno prenosio poruke od gosta do gošće, a nekad i obrnuto, uočljivom smo nervozom čekali nekog već na rubu živaca. Šuškanje novinskog papira koje je stvarao taj nečiji ljubavnik, jer tu i dolaze samo takvi, dok je tražio nepostojeći članak u novinama, iritirao je prijeko potrebnu tišinu mojim mislima.
Ne znam od kada se nervoza uvukla u dane susreta s tobom. Sva ona nekadašnja lakoća postojanja postala je nekao nepodnošljiva iako Kunderu čitala nisam.
Naš vikend uljepšavao je miris đurđica koji nas je, k'o u potrazi za izgubljenim vremenom, poticao da gađamo se jastucima po iznajmljenim sobama. Nekada, da nekada je to bilo u našoj budućoj sobi.
Ona platinasta plavuša što neodoljivo me podsjećala na Annie Lennox, čije razloge prisutnosti i dalje shvaćala nisam, djelovala je kao sama sebi razlogom čekanja, kao u čekanju Godota, a svo vrijeme ovog svijeta kao da je pod njenim nadzorom bilo. Čist je dokaz bila da apsolutno vrijeme ne postoji. I Ajnstajn bi je za školski primjer poželio. Što da ne? Pa i on je muškarac bio.
Što li je mislio onaj koji bi povremeno ipak virnuo iznad ruba novina, ne znam. U braku nije, mogao je pažljivijim promatranjem i sam zaključiti, što inače je najčešći razlog dolaženja po instant sex bez puno uloženog truda. Oduvjek me to podsjećalo na ispijanje instant kave bez kofeina.
Nije djelovala ni kao ona koju bi sebi mogao priuštiti za jedan sex-vikend. A možda je on ipak mislio da može svoju ljubavnicu zamijeniti duplo mlađom. Koliko se sjećam, starija je od one mu prethodne, al' moć novca vidljiva je na njenom umjetno mladom licu. Vizualni raskorak njenog izgleda išao je u prilog mog nimalo iznenađujućeg zaključka da ona i financira te vikend projekte. Uostalom, što me uopće više iznenaditi može? Toliko se nihilizam uvukao, ne samo u moju svakodnevnicu, da sam počela razmišljati do koje godine starosti se djeci za laku noć smije čitati npr. Andersen. O voljela sam Andersena, poput tebe, zato ga valjda i spominjem u ovom kontekstu ni krivog ni dužnog. Ali i moram, jer ono ružno pače odavna već labudica je...
Na pamet mi sad pada susjeda s 2. kata.
Dijagnosticiran joj je opsesivno-kompulzivni poremećaj uslijed stalnog vraćanja jednom te istom ljubavniku u namjeri da provjeri nije li možda sex s njim drugačiji od prethodnog puta. Slijedom ponavljanja istih radnji već godinama, to je pače zakržljalo u razvoju.
Ali dobro, pod ljekovima i uz redovite seanse sa plaćenim prijateljem, kako naziva svog psihologa, funkcioniraju i oni. Bar tako ona kaže, a njemu je čini mi se sasvim svejedno Možda zato što ne primjećuje razliku između nje i svoje žene, ne zna s kim je kad obadvije isto ime imaju. A i on se utopi!
(nastavak slijedi...)
