EQUILIBRIUM

petak, 30.03.2007.

be careful what you archive and then something completely different

u bespućima svakodnevnog ritma gubim misao po misao. zaboravljam, prebacujem, ignoriram, frustriram. preselim u drugu ladicu, kao da sam arhivirao neki važan dokument u nekom nevidljivom arhivu. tu je samo kada asocijacija stvori obris vrata i potrebna je agresivna misao i odlučnost da bi se materijalizirao ključ i ponovno otvorio prašnjav fascikl. a to se događa samo u poklopljenim trenucima. ako nema tog trenutka jaz ostaje i vrata se ne otvaraju. ni ne primjećujem da su tamo, kamoli da znam što je sadržaj.

a sadržaj otkucava. kao tempirana bomba. poput vriska se glasa, ali zavezan je i ne može se pomaknuti, a ja sam uvijek na pogrešnoj frekvenciji. i ne čujem. ne znam.

to je prirodan proces. i često nužan da bismo mogli dalje funkcionirati. ali to je i gadna navika. nije zdravo previše trpati fascikle u brišući arhiv. a tekući je uvijek krcat poput čekaonice hitne pomoći.

u gužvi se nekoga lako predvidi. račune za platiti, porezne prijave, dogovore, najbolje prijatelje, obećanja, zdravstvene i ine zabrinutosti.
a svaki od njih skuplja kamate. taloži se magma i samo čeka kada će eruptirati.

tada je sve kasno. panika nastaje, spašava se što se može. i dok koprcaš tako u vlastitom sranju, koje si mogao spriječiti samo da si imao malo ažurniji i osjetljiviji sustav arhiviranja, proklinješ svoju nesposobnost i imbecilnost. you ignorant fool.

ostavi za preksutra što ti se neda danas kupi svoj danak. u krvi ponekad. u živciranju i nemoći najčešće.

i što je najgore, lekcija je to koja se začudo nikako ne svladava.

ljudski um je zadivljujući instrument. pogledajte za što je sve sposoban, a opet tako ga je lako obmanuti, izigrati, poniziti.
ljudski um je bahat. reagira poput hrvatske nogometne reprezentacije, briljantan je samo kad skuži da je pred krcatim stadionom u nekoj važnoj utakmici i onda se hoće pokazati u najboljem svijetlu. al čim dođe neka dosadna prijateljska utakmica bogu iza nogu, sve je u nekom usporenom fjaka điru. de, ne diraj me sad s tim porezom, vidiš da uživam izvaljen na ovoj tratini, de odi zajebaji pletikosu, vidiš da on ionako nema posla...

poput zatišja pred oluju, ne čuje se ništa u hodnicima predvorja arhive SVIH OSOBNIH I INIH PROBLEMA. Stoje poput stupova Akropole zidovi arhiva, dok ih vremenska prašina ne sakrije. Dok se ne uruše. Alarmi se oglašuju. Ali nitko ih više ne čuje. All systems are go. Kasno je za korekciju smjera. Tko više staje izbalansirati gume, vozi brale sve dok ima goriva.

Kad se nasučeš usred pustinje kasno je za proklinjanje.

Kasno je za žaljenje.

Kasno je za promjene.

Imaš vremena samo još za arhivirati posljednju misao.

Neka bude san.
Od danas ću biti drugačiji.


But I never am.
But I will be. It doesn't matter that I'm already too late. I will be different. I will be gone different.


Ionako što god mi radili i što god mislili o sebi, drugi uvijek misle drugačije o nama.
Nemaju pojma, ali misle da znaju kakvi smo i tko smo.
A svi znamo samo dijelić drugih i na osnova dijelića radimo cijele teorije.
Česte su to i točne pretpostavke. Ali, obično nemamo pojma tko su i kakvi su zapravo drugi, i većinom nikad i ne saznamo.

Nobody knows who I really am.
Ljudi niti ne žele znati. Imaju dovoljno posla sami sa sobom.
Kao i ja.
Ne vidim druge, ne primjećujem ih. Tek tu i tamo.
Krenem nešto istražiti i zaboravim nakon trećeg pitanja kamo sam krenuo pa se vratim na početak.
A nije lako ni kad ti drugi nedaju pravovremeni feedback i samo se vratiš ko boomerang ne saznavši ništa. Ne promijenivši se.

A ljudi ne bi smjeli ostajati isti nakon susreta s drugim ljudima.
Po deafultu svaki susret čovjeka sa čovjekom morao bi ostaviti traga na oba čovjeka. I svatko mora potom biti drugačiji, saznati nešto novo, uzeti nešto od drugoga i napraviti od toga nešto treće i uklopiti u sebe. Moramo sučeljavati naša mišljenja i teorije i svjetonazore s tuđima i stalno se korigirati. Stalno popravljati smjer. Jer ne možemo biti u pravu.

Pa što mi znamo. Ne možemo ni osjetiti da se krećemo u svemiru, pa kako bismo onda znali što je drugo točno. Trebamo iskoristiti sva mjerenja koja sva naša osjetila mogu izmjeriti i onda ih uspoređivati sa svime na što naletimo. I zatim donositi vlastite zaključke pa onda te iste zaključke dalje uspoređivati i korigirati.

To rade s tehnologijom. Testiraju je uzduž i poprijeko dok ne skuže da je savršena. Onda netko izumi nešto drugo, bolje i sasvim promjene raniju tehnologiju ubacuje je u istu stvar i onda radi još bolje pa je još štelaju dok opet ne misle da je savršena. Pa naiđe opet nešto drugačije pa to onda izjednače da može biti kompatibilno. Pa sve to bace u smeće i odu sasvim drugačijim pristupom po nešto moćnije, manje i brže, jeftinije, zdravije!

Zar nam je više znanosti potrebno? Samo sljedite razvoj čipa i postat ćete svjesniji čovjek. Bolji, zdraviji!


- 23:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se