nedjelja, 16.12.2012.
Exit strategy
|
When thy troops suffer a mighty blow and thy ranks shatter, it is wise that in the aftermath of the defeat one contemplates an exit strategy, as well.
Do not flee. Always stand your ground. When the loses outweigh the number of arrival of the new forces, it is wise to stand on a higher ground and regroup and revise your strategy. Decision is to be made. Graciously if possible, firmly at all costs. And fear not. There will be another day to fight for… PS: It is a bonus if one is able to conceive an exit strategy while handling the cooking operations as well. After all, troops are always hungry. Sunday, 14th of December 2012 |
četvrtak, 13.12.2012.
in error
|
Flawed.
Unresolved. Stuck in 7-13 category, br Freud's standars Determined Eager Faitfull Dedicated Playfull Hurtfull Ability to float by not falling down - nah, just teasing, don't have that one. yet It ashames me. To have reacted as I did What was I thinking? With all the arsenal at my disposal, to go with a crude tactics, was just unforgivable! Degrading rank. It hurts me, that I have hurted you in the process. To punish for freely giving out the truth. When the truth should be rewared with trust. And opening the next door, not closing one. I have listened, though. And heard. Something did make it through. |
back to the future
|
You may go through your entire life, and maybe you will never have that moment of clarity.
That moment when it finally all makes sence. When you grasp that idea. And when it shatters through you, while you are stunned by its intensity and power. Then you see it, cleary. That this could be really it. Yes. That this is the right way, the only way to reach the Divine Equilibrium. To let yourself go. To really gain the control, you need first to let it go. To let it be. To give oneself completely to the other. Both ways. It has to be both ways. That was the image, that was the feeling that materialized to me. Yesterday. .... Today, there was the rapture, and tremors, and disconnection. ... There are ways to see into the future. There have always been. We do it daily. But think nothing of it. Draw from all of your senses, from all of the little pieces, often not even noticed at first by working mind, and you will be able to project. Feelings, even actions. Dreams, if not visualisation itself. Today this portal is closed. But in the past, and in the future. It exist. |
utorak, 03.02.2009.
lets do something
|
u bespućima interneta pronaći privatnost ponekad se čini nemogućom misijom. ali vrijeme liječi sve pa i eksponiranost:)
so, at this moment I have it all for myself:) welcome back, misli moje, raspršite se, množite, sudarajte i lomite, be your purpose -------- hoće li opet postati ovo utočište čistilišta misli, we shall see, iz respecta prvi će post biti posvećen bogu vremenu. neuništivom i nezaustaljivom u svom našem linearnom svemiru. less regrests more action have no fear, run forward It's gonna be good year, I can smell it. |
ponedjeljak, 16.07.2007.
dan kada je riknuo stroj
|
ponekad da biste progledali i shvatili neke životne istine dovoljna vam je sitnica. primary key za razbijanje životne šifre. najčešće u neočekivanim oblicima poput recimo matične ploče vašeg računala. kakve veze ima računalna komponenta sa životom?
pa velike zapravo. koristite svoje voljeno računalo poput dragog vam života (osim ako niste okorjeli gamer onda je to više od usporedbe) svakog dana i uživate u blagodatima tehnologije odnosno prirode. Sve dok jednog dana kao iz vedra neba vaš dragi ukućišćeni prijatelj ne podbaci. A nije život u cijelosti kriv, nego i tek jedan majušni detalj, nemili događaj, hardverski nedostatak, odnosno svađa sa ženom ili hardverska nekompatibilnost dovoljna je da sve pođe utterly wrong. tako od upgradanja na bolju grafičku karticu ili dvosobni stan, riknula je matična odnosno bankovni račun. i koliko god se trudio vratiti na početne postavke bankrot je već prisutan. Ulozi su vam zamrznuti, funkcioniranja nema. Samo jadikovke i prozivanja, da sam barem backupirao/osigurao glavni kapital. I onda shvatiš, tamo negdje u mračnom prostoru između nevjerice i pomirbe sa situacijom, da u biti nije samo jedan događaj/hardveraj bio mućak. Da mnogi su procesi tu se klali, i da mnoge znakove i buke u kućištu nisi dobro razumio. Zvukove koje nećeš više zaboraviti tako lako. Ali trenutno najviše te muči tišina, muk. Nema ni onoga beep. Samo još ventilatori koji ni stan ne mogu rashladiti se vrte, ali nemaju koga više rashladiti... |
petak, 30.03.2007.
be careful what you archive and then something completely different
|
u bespućima svakodnevnog ritma gubim misao po misao. zaboravljam, prebacujem, ignoriram, frustriram. preselim u drugu ladicu, kao da sam arhivirao neki važan dokument u nekom nevidljivom arhivu. tu je samo kada asocijacija stvori obris vrata i potrebna je agresivna misao i odlučnost da bi se materijalizirao ključ i ponovno otvorio prašnjav fascikl. a to se događa samo u poklopljenim trenucima. ako nema tog trenutka jaz ostaje i vrata se ne otvaraju. ni ne primjećujem da su tamo, kamoli da znam što je sadržaj.
a sadržaj otkucava. kao tempirana bomba. poput vriska se glasa, ali zavezan je i ne može se pomaknuti, a ja sam uvijek na pogrešnoj frekvenciji. i ne čujem. ne znam. to je prirodan proces. i često nužan da bismo mogli dalje funkcionirati. ali to je i gadna navika. nije zdravo previše trpati fascikle u brišući arhiv. a tekući je uvijek krcat poput čekaonice hitne pomoći. u gužvi se nekoga lako predvidi. račune za platiti, porezne prijave, dogovore, najbolje prijatelje, obećanja, zdravstvene i ine zabrinutosti. a svaki od njih skuplja kamate. taloži se magma i samo čeka kada će eruptirati. tada je sve kasno. panika nastaje, spašava se što se može. i dok koprcaš tako u vlastitom sranju, koje si mogao spriječiti samo da si imao malo ažurniji i osjetljiviji sustav arhiviranja, proklinješ svoju nesposobnost i imbecilnost. you ignorant fool. ostavi za preksutra što ti se neda danas kupi svoj danak. u krvi ponekad. u živciranju i nemoći najčešće. i što je najgore, lekcija je to koja se začudo nikako ne svladava. ljudski um je zadivljujući instrument. pogledajte za što je sve sposoban, a opet tako ga je lako obmanuti, izigrati, poniziti. ljudski um je bahat. reagira poput hrvatske nogometne reprezentacije, briljantan je samo kad skuži da je pred krcatim stadionom u nekoj važnoj utakmici i onda se hoće pokazati u najboljem svijetlu. al čim dođe neka dosadna prijateljska utakmica bogu iza nogu, sve je u nekom usporenom fjaka điru. de, ne diraj me sad s tim porezom, vidiš da uživam izvaljen na ovoj tratini, de odi zajebaji pletikosu, vidiš da on ionako nema posla... poput zatišja pred oluju, ne čuje se ništa u hodnicima predvorja arhive SVIH OSOBNIH I INIH PROBLEMA. Stoje poput stupova Akropole zidovi arhiva, dok ih vremenska prašina ne sakrije. Dok se ne uruše. Alarmi se oglašuju. Ali nitko ih više ne čuje. All systems are go. Kasno je za korekciju smjera. Tko više staje izbalansirati gume, vozi brale sve dok ima goriva. Kad se nasučeš usred pustinje kasno je za proklinjanje. Kasno je za žaljenje. Kasno je za promjene. Imaš vremena samo još za arhivirati posljednju misao. Neka bude san. Od danas ću biti drugačiji. But I never am. But I will be. It doesn't matter that I'm already too late. I will be different. I will be gone different. Ionako što god mi radili i što god mislili o sebi, drugi uvijek misle drugačije o nama. Nemaju pojma, ali misle da znaju kakvi smo i tko smo. A svi znamo samo dijelić drugih i na osnova dijelića radimo cijele teorije. Česte su to i točne pretpostavke. Ali, obično nemamo pojma tko su i kakvi su zapravo drugi, i većinom nikad i ne saznamo. Nobody knows who I really am. Ljudi niti ne žele znati. Imaju dovoljno posla sami sa sobom. Kao i ja. Ne vidim druge, ne primjećujem ih. Tek tu i tamo. Krenem nešto istražiti i zaboravim nakon trećeg pitanja kamo sam krenuo pa se vratim na početak. A nije lako ni kad ti drugi nedaju pravovremeni feedback i samo se vratiš ko boomerang ne saznavši ništa. Ne promijenivši se. A ljudi ne bi smjeli ostajati isti nakon susreta s drugim ljudima. Po deafultu svaki susret čovjeka sa čovjekom morao bi ostaviti traga na oba čovjeka. I svatko mora potom biti drugačiji, saznati nešto novo, uzeti nešto od drugoga i napraviti od toga nešto treće i uklopiti u sebe. Moramo sučeljavati naša mišljenja i teorije i svjetonazore s tuđima i stalno se korigirati. Stalno popravljati smjer. Jer ne možemo biti u pravu. Pa što mi znamo. Ne možemo ni osjetiti da se krećemo u svemiru, pa kako bismo onda znali što je drugo točno. Trebamo iskoristiti sva mjerenja koja sva naša osjetila mogu izmjeriti i onda ih uspoređivati sa svime na što naletimo. I zatim donositi vlastite zaključke pa onda te iste zaključke dalje uspoređivati i korigirati. To rade s tehnologijom. Testiraju je uzduž i poprijeko dok ne skuže da je savršena. Onda netko izumi nešto drugo, bolje i sasvim promjene raniju tehnologiju ubacuje je u istu stvar i onda radi još bolje pa je još štelaju dok opet ne misle da je savršena. Pa naiđe opet nešto drugačije pa to onda izjednače da može biti kompatibilno. Pa sve to bace u smeće i odu sasvim drugačijim pristupom po nešto moćnije, manje i brže, jeftinije, zdravije! Zar nam je više znanosti potrebno? Samo sljedite razvoj čipa i postat ćete svjesniji čovjek. Bolji, zdraviji! |
četvrtak, 23.03.2006.
theather, finally
|
eto konacno sam se ostvario jedan cilj s davnog popisa.
otisao sam u kazaliste. pripremao sam se na to recimo dobrih pet godina+ :) zapravo jednom sam prije nekih 4 godine i bio otišau u HNK na predstavu Otac i sin, al sam nakon prvog čina morao nazad na posao. Al, eto odvedoše me ne sudba nego noge i plaćene ulaznice na predstavi 'Savršeni superjunak'. Čovječe umalo sam se splašio da me neće pustiti u kazalište, očekivao sam da će mi svaki tren neki lik izletit u fraku i reći: nemaš odijelo i cipele. Dress fakin code, unofficially! Mislim bil sam ja ok, casual. al ono bolje bih se uklopio na nogometnoj utakmici, nego u kazalištu. I onda si ja mislim, jebate kakva kina, biznis je u kazalištima. Pa moraš kupit kartu danima unaprijed pa čak i tjedan i više ako želiš dobro mjesto. Uvijek je većina predstava rasprodana. I ima puno više kazališta u zagrebu neg kina, bar respektabilnih. A karta je duplo skuplja! Nečuveno! Al, ok, ja sam za kulturu. Sam bih smijenio cijene filmovima. Il svima dao veće plaće. U svakom slučaju: predstava: a ono, ok, al ništ posebno. Kao da pogledaš film koji ti je zabavan dok ga gledaš, al poslije baš i ne razmišljaš o njemu. Skromna predstavica s dobrim glumcima i to je to. Tarik je tam, prvi put da ga vidim van milijunaša. Al da bi znao reć kak čovjek glumi moram vidit bar još dve drugačije predstave njegove... što ne bu tak skoro... Al, ja bih trebao skoro opet u kazaliste, deal je - jednom mjesečno! Prilično ambiciozno za mene! |
utorak, 21.03.2006.
poziv
|
stigao je i taj dan
sasvim neočekivano dobio sam poziv za obljetnicu mature vecinu ekipe nisam vidio jos od maturalne veceri nekih se ne mogu vise ni sjetiti al mogu se sjetiti svojih misli iako i to blijedi nista ne prezivljava zivjeti zivot zapravo znaci unistavati sve iza sebe ili kako mi je to jedna osoba napisala: ne valja stare postere ponovno ljepiti na zid ali pregledati stare postere, razglednice, biljeznice... lica to bi moglo biti zanimljivo povratak u proslost. sjecam se da sam jednom a mozda i vise puta igrao se buducnosti. gdje cu i sto i kakav biti za 10 godina. kad budem imao toliko i toliko godina.... sto sam postigao? sve je stvar perspektive i tumacenja. i trenutacne statistike. pitanje je sto sam dao. i zašto ne ispunim više ove potencijale sto imam. zašto imam jos zadrška. why don't i fly when i have wings |
srijeda, 15.03.2006.
exile
|
it's hard
believing in something, giving yourself into one beuatiful thing. then realizing, something's fishy here something stinks is it me must be me but i know better i know whom to blame exile sometimes is quite comforting word just not in my book But I am tired Need a new Record Iako nekako mi se sluša stara 'Fur Elise', od Beethovena. And I haven't wished that in some time! Viva la dead king I(t) deserved no better |
ponedjeljak, 06.02.2006.
going senses
|
going places within thy feelings
may be quite an effort for one's sanity what's it look like inside a mind of a person in stress distress call alerting brain cells diverting into seductive madness untill a discharge has been sent away empty feeling emerges inprisons us and than try to find an asnwer what the hell happened here? |
petak, 23.12.2005.
so not christmas
|
what's with the f... christmas!
ja to ne kuzim, ne kuzim kak se i dalje cudim kak svijet posandrca pred bozic. svi oni koji imaju bar nesto love moraju sopingohodocastit i nemrem proc nigdje od rulje. kamoli se provest autom blizu centra zagreba. udjem danas u turbo limac u centru, nakon sto sam se nagovorio da ipak bar jedan poklon moram kupit i to burazovoj klinki, kad ono redina pred kasom do izlaza. smucilo mi se, pogledom sam ispratio odvratne poklone i bezlicnu masu ljudi koji su si bili nesto jako vazni jer kupuju pravu stvar. i izjurio van. zadovoljio sam potrebe u nekom manjem ducancicu, presretan sto sam obavio zadatak, i misleci da vise kupujem za sebe ili za roditelje njene a ne bas za tu jedva 1-godišnju bebu, kojoj mora da je 85 posto svejedno sto joj se donese (15 posto otpada na okus i boje). ma nikad mi nije isao taj bozic, par sekundi nekog polu weird polu high osjecaja, al vise zbog nekog zavrsavanja kalendarske godine, nego nekog religioznog iskustva i to je to. ostalo je sve: soping, drinking, eating experience:) mozda samo trazim izgovor pod maskom grincha, ali stvarno cekam da sto prije dodje 2.1. da onda konacno mogu poceti baviti se ozbiljnijim stvarima so not christmas time at all PS: da ne ulazimo u one bezvremenske rasprave o tome sto je uopce bozic. oh, my lord please forgive us, we don't know what we are doing! Ne znam tko su veci grijesnici Crkva ili Banke. |
utorak, 20.12.2005.
vratiti vrijeme sat i pol unatrag
|
samo toliko
how hard should that be damn it. surely a mind can do it, at least! ostanete zatvoreni u nekim trenucima. neke trenutke nikad ne zaboravite. i onda zbrajate, imate li više takvih sretnih ili nesretnih trenutaka. ko se usudi zbrajati. ma znam jebeni odgovor, više je sretnih takvih trenutaka. ali zašto ja moram pamtiti najviše one nesretne. i give everything for this one bad moment. here, I am placing all on black number on a rulette. everything, and everything that i will give in the future. this is it. and i am not fucking jocking, i can do this or I cannot do nothing more. 90 minutes 23.00 |
četvrtak, 10.11.2005.
dont fly too high
|
don't
there's not too much oxygen you can't think properly and when you even get to some thinking, it's mostly not done trough your mind but trough your emotions emotions fiest on low oxygen situations you can't breed but you're fucking high on adrenaline lovely state of mind to make a move why do I need to fly high? what's with this flying feeling anyhow? can't i walk steady oh yeah, it doesn't seem right and besides what you want is what counts IT COUNTS DAMN IT a lot A shaky flight I drive Will you follow? |
nedjelja, 09.10.2005.
Thing is
|
It's not fair. God damn it's not fair, not like this.
Mrzim kad dolazi do negativnih stvari zbog nedovoljno dobrih razloga. Kad dolazi do nesporazuma. Kad stvari ne mogu ili nisu uzražene onakvima kakve jesu. Kada ne vjerujemo dovoljno jedni drugima, kada ne vjerujemo dovoljno sebi. Mrzim kada mi netko želi dobro, a to radi samo sa svojim zaključcima, ne tražeći savjet i od mene. Kao kad netko misli da mi radi uslugu, a zapravo me ubija u pojam, i ne dopušta mi da se ja izrazim, i da radim onako kako ja želim i budem ono što jesam i ono što želim. Što je točno, što nas određuje kakvima smo? Ponašanje? Misao? Razmišljanje? Ono što pričamo? Ili interakcija svega? Zašto prečesto jedno mislimo, drugo govorimo, a treće napravimo? Zašto jednim jezikom pišemo poruku, drugim mailove, trećim izravni govor, četvrtim ponašanje, petim razmišljanje, šestim u očima drugih, sedmim u očima nas samih. Pa tko bi se snašao u svim tim jezicima. U biti jednostavno, ali tada bi se samo trebali prepustiti osjećaju, intuiciji, uz dozu zdravog razuma i po potrebi vaganja između činjenica i nečega izrečenog, zapisanog, (iz)mišljenog, ostvarenog. Izgleda komplicirano na papiru ili ekranu, ali prilično jednostavno u radnom taktu ljudskog bića. Everbody does it. Čak i oni koji nisu svjesni samog čina. Tima je najbolje. Jer jedino kad se zamisliš i počneš razmišljati i premišljati, i prerazmišljati, tek tada skužiš da si u gabuli. Ili si bar tek tada priznaš da ne možeš zanemariti sve činjenice, sve rupe u zidu, svu tu vodu koja se nakupila nakon kiše. I da u biti propuštaš poput napuštenog i ostavljenog New Orleansa. A ne izgleda uvijek tako, i samo pogledaš svjetliju stranu, sunce, kroz tu uzavrelu vodu i vidiš - dugine boje! Ne, nisi pijan, niti suznih očiju nego vidiš sunce. Vidiš boje! Weird, totally. Ali, ne bijaš ostavljen da se osnažiš u nekom pozitivnoj misli, nego stvarnost te gura da se okreneš tim rupama, da učiniš nešto. Ili ne učiniš ništa, kao što to obično biva. Ali, neke se stvari ne mogu ostaviti da samo čekaju da se same srede. Some things don't change by itself. Some things need a push in the right direction. Finding that direction may prove to be impossible, but also much easier than one might believe so. So much easier. You don't even need a glasses. |
utorak, 12.07.2005.
coldplay u transu
Pielachtal kraj St Poeltena, kraj Beča
10.7. 2005. koncert Coldplaya ---------------------- ajme bilo je odlično! i kiši i blatu i fakin čizmama i kabanici po 15 eura unatoč (svaki item each!):) jedan od boljih koncerata mi coldplaya, odmah iza onog savrsenog dvoranskog u boblingenu 2003. bend je bio super raspolozen, chris je uzivao, skakutao po stagu, dozivio sam najbolju live izvedbu najdraze mi pjesme clocks, suepr su komunicirali s publikom, i to cak bez bezveznih pokusaja s njemackim jezikom kako to obicno znaju bendovi (pa cak i coldplay na prijasnjim koncertima). nisu srali neg su svirali, i to prakticki bez prestanka cijeli koncert, svih sat i 31 minutu koliko je trajao koncert, a na bis se cekalo samo minutu - prvi dio koncerta su zavrsili tako da su svi clanovi benda skucili se oko chrisovog piana na pramcu stagea i tak su odsvirali par stvari, ukljucujuci i clocks --------------- SETLIST: square one politik yellow god put a smile on her face speed of sound low warning sign everything's not lost white shadows the scientist till kingdom come don't panic clocks talk ..... swallowed in the sea in my place fix you |
subota, 09.07.2005.
who says there must be a sun for a sunlight
a sunlight is a best natural way to get your smile up
your complete body and mind lifts up drawning in sunlight and just feeling content this all of course is true and this all of course is not the only truth for you really do not need a sun, after a certain point Well you can always use a sun, and we will alwaysmost surely need a sun But who says there must be a sun to make your smile I see no sun today but there's that smile of mine!Feeling, like i could fly trough the day! Fly of to - her The fact is, a human mind and body needs more than one sun. A Person Sun radiates the same energy that Star Sun does In fact, because the Person Sun is geographicly quite closer to us, or in this matter to me or M.e., therefore this PS has bigger imidiate impact on M.e., then the SS. This impact may be all kind of variables. But the The Smile effect is one of the highlights. Of course just as Star Sun, Person Sun also tends to rotate around it self and around M.e., so it gets periodically into PMS stages. These are the stages when PS in on the dark side of the horizon known as - M (Mordor). And although this phase has been investigated for centuries, one of more lucid conclusions tells us it is better to let it be, and not to send more units to be lost in the uncharted teritories... But even in that stage PS is known to send loads of the energy back to M.e. Experiments have shown this energy is pure and not yet entirely controlled, but it is proven that it's not always negative. On the contrary This energy is quite able to produce the same power of The Smile effect. This proves us, once again, that our sun or M.i.n.e Sun is quite remarkable piece of nature |
