.don't let me go.
POST EDIT: novi dizajn. trebala mi je promjena uz sve promjene koje se događaju u meni. tell me what you think :)
dragi moji! jesam vam falila? ubilo me vrijeme. i škola. i problemi. moji i tuđi. jednostavno je sve postalo tako komplicirano. gdje je nestala mladost? gdje su nestali snovi? u drugom razredu se ponašamo kao ozbiljni poslovni ljudi koje doma očekuje obitelj. ponašamo se kao da smo svoje godine ostavili daleko iza. negdje gdje ih više ne možemo naći. kao da smo izgubili sebe. i dok je sve ostalo isto, duboko unutra sve se mijenja. sve se promijenilo i ništa više nije isto. ljubav. ljubav teče svuda oko nas. u različitim oblicima i količinama. drži nas živima.
ne jamčim za smisao ičega ovdje. smisao se trenutno čini tako dalekim i tako izgubljenim. osjećam se kao da gubim dio sebe koji se više neće vratiti. neće se vratiti u obliku nasmješenog lica i raširenih ruku koje čekaju da se oviju oko mene. niti u obliku dobro poznatog glasa koji čujem previše puta dnevno, koji ne volim kada se ljuti, koji volim kada se iskreno nasmije. a ni u obliku onih dobro poznatih očiju, toplih, brižnih, s tračkom ljubomore u njima. ne, gubim dio sebe koji kada se vrati će biti duboko izmijenjen. ne sluti na dobro i obećava propast. srlja. i zna da srlja. ali svejedno srlja. i trebaju mu njezine ruke da ga drže i njezine usne da ga ljube. a sve je to mogao imati puno bliže i puno lakše. nije htio. riskira. riskira previše stvari u svom životu za koje je tvrdio da su mu važne. svjestan je on toga. ali svejedno riskira. uhvatio se kako se osjeća dobro s nekom drugom. uhvatio se te prilike kao posljednje za spas. i znao je što riskira. i zna da će povratak na staro biti bolan. sve on to zna. ali ponekad bol može biti zamijenjena samo jednom drugom boli. ja, ja ne želim da njega to boli. i ne želim da ga povrijedi. jer sve što osjeća on, osjećam ja. osjeća i ona. osjećamo zajedno. i boli njega, boli i nju, boli i mene. a bol. ona je ponekad nepodnošljiva. osjećam se kao dio cjeline. kao da su dva djela mene oduzeta i dana njima. kao da sam bez njih nepotpuna. nakon ljeta su se naše veze učvrstile i svaki od nas sada ima dio onih drugih dvoje. djelujemo kao cjelina, osjećamo kao cjelina, ponašamo se kao cjelina. iako svaki imamo svoje probleme, uvijek imamo vremena i za druge. uvijek. to je nepobitna činjenica. najbolja stvar u tome svemu je sigurnost. onaj osjećaj kada u svakom trenutku znaš da se nekome možeš obratiti, da uvijek imaš nekoga tko te nikada neće iznevjeriti. ipak te djelovi samoga sebe ne mogu vjerovati. i plakali smo. pa što? smijat ćemo se. smijali smo se. pa što? mladi smo. volimo se. pa što? nitko nam to ne može oduzeti. oni imaju mene, ja imam njih. dio njih samih uvijek nosim uz sebe. a što napraviti ako se jedan dio gubi? kako složiti puzzle ako dio fali? ključna pitanja ostaju neodgovorena. (ali ja vas svejedno volim.)
smijale smo se. kao tri manijaka spuštali smo se niz stepenice i posrtali. glumili smo likove iz crtića. bile smo power puff girls. bile smo pokoyo. bile smo mi. maleni luđaci sa smijehom u očima, sa smijehom na usnama. osjećala sam se toliko dobro s njima, toliko svoja, toliko prirodna. veselile smo se kraju škole i petku, koji je uvijek bio dobar. nakon mučnog dana, bio je dobar. bilo je lijepo sjesti s poznatim licima u stari kafić, na ista mjesta i smijati se. smijati se svemu što bi nam zaokupilo pažnju. ali taj petak, bio je drukčiji plan. sve smjehove s kave i doživljaje od kasnije smo preselili u ranije vrijeme. smijali smo se prije, a kasnije smo bježali. bježali smo u grubu realnost dana i u kišne oblake koji su nas čekali. svi, osim mene. svi su bježali doma, u dobro znano okruženje. svi su hodali po kiši, dok je jedino mene čekalo sunce. moje osobno sunce koje obasja cijeli dan sa svojom pojavom. moje sunce uz koje nitko nije uspio ostati ozbiljan. mene je moje sunce čekalo da mi uljepša dan. i nakon predivnog okruženja mojih najdražih kokoški, preselila sam se u jedno drugo okruženje. okruženje u kojem bih mogla provoditi sate, dane, godine. svo vrijeme svijeta da prođe, ne bih ni primjetila. dani s njim prekratko traju. čekao me niz dugi red stepenica sa savršenim osmjehom na licu. sa onim s kojim bi me uvijek dočekao. još uvijek smijući se od proteklog sata, koračala sam s njim već starim puteljcima. hodala sam s njegovim toplim očima, dugim nogama, smješkom na ustima. pratio me do kraja puta, pratio me natrag u sigurnu toplinu stana. i koliko god govorio, u šali, da ne voli biti sa mnom, pratio me kuda god sam trebala ići. ne zato što je morao. zato što je htio. jer nakon svake male svađice, nakon svakog smijeha, nakon svake sitnice u životima, na kraju dana nekako znam da ga volim i da voli on mene. na kraju dana je to bilo sigurno. i u gomili ljudi ovijenih u sivilo dana, mi smo se isticali. sa kišobranom na cvjetiće nad glavama, sa zvonkim smjehom u grlu i jedno s drugim. uz poljubac na rastanku i rukama oko struka, sve je sjelo na svoje mjesto. i tad je već sve bilo sigurno. na kraju dana sve će se razmirice zaboraviti.
volim the fray. upravo slušam njihove pjesme i osjećam se. dobro. nakon 24 h se osjećam stvarno. dobro. živo. na neki način. ironična je ta igra koju svi igramo. ta igra koja se zove život. osoba za koju se najmanje nadaš, ponekad bude najbolji savjetnik kojeg si mogao poželiti. i sve, sve što napraviš, vrati se. uvjerila sam se sama. život se igra s nama. ponekad na najljepši mogući način, ponekad na najgori. svakome prema zaslugama. postoje dvije vrste ljudi-oni koji žele igrati, jer znaju da je to igra u kojoj svi gube i u kojoj se ponekad moraš vratit i unatrag. i oni drugi koji smatraju da je jednostavniji izlaz predati partiju pri prvom padu. pobjednici ne postoje. svi dobivamo nagrade zbog kojih želimo igrati i dalje, ali svi na kraju krajeva izgubimo. ali to nije nužno loša pobjeda. prije je ona zbog koje poželiš opet igrati. kad shvatiš koliko je lijepo bilo provesti vrijeme s bližnjim si osobama. kad shvatiš kako te i sitnice vesele. to je ono što tu igru čini dobrom. to što se na putu do kraja sprijateljiš i s pijunima "druge boje".
nisam vas zaboravila, samo sam se prepustila sivilu današnjice. sve dok nisam našla svoj šareni kišobran u moru crnih. nadam se i da vi mene niste zaboravili. čujemo se, nadam se, ne tako kasno. voli vas sve valica.
