<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
.and I'm over, getting older.
četvrtak, 27.08.2009.

dragi moji! zagreb se činio toliko privlačnim izdaleka. sad, dok sam stvarno u njemu, želim se sakriti od svih stvari koje kvare dojam. želim na sekundu zatvoriti oči i biti na nekom dalekom dalekom mjestu. bježim od stvarnosti. bježim od stvarnosti u ovom postu. pripremite se na proturječne priče.
u jednoj sekundi sve se okrenulo. nestalo je one čudne uzbuđenosti. nestalo je ushićenja. nestalo je smijeha. nestalo je svega. sve oko nje je nestalo. privremeno uzbuđenje i luda mladenačka zaljubljenost je u sekundi nestala. stvari oko nje su izgubile boju i postale sasvim nevažne. osjećala je da pada u rupu bez dna. kao da ništa ne može popraviti način na koji se osjeća trenutno. najgori osjećaj na svijetu je biti izigran. barem njoj. bila je izigrana. po već stoti put. ruke su joj se tresle dok je okretala njegovu glavu k sebi i pitala ga ono zašto. zašto joj je to napravio? zašto je pokretao nešto ako nije imao namjere za ozbiljnije? zašto joj je davao lažnu nadu? pitanja su sama izlijetala iz nje, bez nekog reda i smisla, bez zamaranja čekanjem odgovora. znala je da ga neće dobit. primio joj je ruke, onako nježno kako je samo on znao, i prislonio usne na njih. na tu kratku sekundu se njezin svijet ponovno činio normalnim. no onda se odmaknuo i krenuo u suprotnom smjeru. osjećala je suze kako joj se slijevaju niz obraze i sjela uz obalu. još uvijek se sjećala onog trenutka kad mu je dopustila da je poljubi. kad se sve činilo kao u snu. kad je sve teklo po planu. sada, sada sjedi na istom mjestu pitajući zašto je ikad uopće petljala s njim. sjedila je tako neko vrijeme i polaganim korakom je krenula kući. sutra, sutra je novi dan. i sutra, sutra je ona nova. ona je nova cura. od sutra. ruke su joj podrhtavale i jedva je pogodila ključanicu. sutra je novi dan. neprestano je samu sebe uvjeravala u tu misao. i ti, ti mozes bez njega. jaka si.
Photobucket
sjedio je uz mene zatvorenih očiju. bila sam naslonjena na njegovo rame i uživala u suncu koje se u daljini ljeskalo u moru. zanimalo me o čemu razmišlja, tko mu je na pameti. borila sam se sa znatiželjom dok nije pobjedila. pogledala sam njegovo prelijepo lice, savršene obrise usana, predivnu kosu koja mu zaokružuje cijelu ljepotu lica. pamtila sam svaki detalj njegovog trenutnog položaja kako bih ga mogla vjerno predočiti u snovima. pitanje mi prešlo preko usana i izmamilo osmijeh na njegovo lice. onaj savršeni osmijeh od kojeg je nešto u meni svaki put zaigralo. nije otvorio oči, samo je zadržao osmijeh na licu. rekao je da zamišlja savršeniji trenutak od ovoga, ali da mu ne uspjeva. nasmijala sam se na to i vratila svoju glavu na njegovo rame. u jednom trenutku je otvorio oči i privukao moje usne na svoje. osjetila sam onaj dobro poznati slatkasti okus njegovih usana. i taj trenutak je učinio moj život potpunim. imala sam njega. imala sam njega, i ništa drugo mi nije bilo potrebno. osjetila sam da je ona rupa koja me dugo mučila sada potpuna. podigao me na noge i prišao mi iza leđa. naslonio je glavu na moje rame i ubacio mi nešto u džep. okrenula sam se prema njemu i sa zbunjenim izrazom zagledala u oči. oči su mu sjale nekim posebnim sjajem. iz džepa sam izvukla nešto maleno, okruglo i svjetlucavo. prsten. najljepši koji sam ikada vidjela. savršen. on se nasmijao mojem iznenađenju i rekao jednostavno: da mi više ne budeš žena bez prstena.
Photobucket
shvatila sam da sam cijelo ljeto bježala od stvarnosti. izbjegavala sam ju kao vrag tamjan i time sam djelomičo zaboravila da postoje problemi oko mene. vidjela sam samo prekrasno plavo nebo i savršene zelene livade pred sobom. vidjela sam vrijeme koje sam trebala iskoristiti, iako nisam bila sigurna kako ću ga ispuniti. nisam bila sigurna da li ću izdržati u izolaciji onih 2 tjedna slavonije, kao ni kako ću provesti vrijeme u zagrebu. na moru ionako nemam puno zanimacija osim plaže. ostalo se činilo kao izazov. izazov koji trebam izvršiti. i bilo je uspona i padova. i radila sam mnoge greške. i iako znam da je jedna osoba tvrdila da sam oličenje savršenstva, jer nemam mane, nego greške koje se svima potkradu, tvrdim da sam dokazala da sam i ja samo čovjek. i iako se nekad činim zrelija od svojih godina, dokazala sam da sam još uvijek dijete. nisam to htjela dokazivati, jer to stoji kao nepobitna činjenica, ali jednostavno, grešku sam napravila i ona će me pratiti još neko vrijeme. jučer, jučer sam ležala na krevetu sklopljenih očiju i vodila se za onim što bi bilo, kad bi bilo. da me moj muc čuo, vjerojatno bi mi šamar opalio. on je onaj koji uvijek govori da je bespotrebno zamarati se takvim pitanjima. bilo je smijeha ovog ljeta, bilo je suza, bilo je razočarenja, bilo je ljutnje, bilo je ljubavi, bilo je kasnonoćnih razgovora. bilo je svega, ali sad je vrijeme sve to sačuvati u sebi i okrenuti novu stranicu. započeti novu školsku godinu. opet punu uspona i padova. vrijeme je da svoj život vratimo u loš svijet današnjice.
Photobucket
nemam inspiracije za kraj. trenutno mi oči suze od smijeha zbog moje urednice mic i divlje krave koje valjaju gluposti na msnu. volim vas djevojke.
volim i sve vas koji niste odustali od ovog bloga tijekom duge ljetne stanke. volim vas sve.
valica

| 01:10 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.