.hello beautiful.
.flying. [birthday edition; written on May 13.]
dragi moji! vratila sam se laptopu i njegovim malim tipkicama. obećala sam ih zagrijati 13.5. sa punih 15 godina. pa sad da ne dužim previše, bacam se na pisanje.
pisat ću retrospektivno. krećem od današnjeg dana. kao službena 15godišnjakinja, imam blagi slom živaca. iskreno sam se nadal štrajku, ali ne, naša škola NE štrajka. i iako je dan u školi bio osuđen na katastrofu, zasad prolazi i više nego dobro. [nothing can bring me down] nadam se da mi je suđeno ovaj rođendan proslaviti dobro. mrzim činjenicu što svi misle da očekujem poklone za rođendan. ooke, priznajem, obožavam kupovati poklone, a tko ne uživa u dobivanju? volim ih, ali nije to ono po čemu ću pamtiti rođendan. uvijek ih pamtim po malim stvarima. po nečemu što netko učinio, rekao.. po onome kako su me iznenadili ljudi do kojih mi je stalo. i neću vam reći po čemu ću pamtiti ovaj. zašto? jer je to moja slatka uspomena koju ću ovaj put čuvati samo za sebe. to radim za svaki rođendan. izaberem onu jednu sitnicu koja je samo moja i ne dam je nikome.
gardaland <3. dva dana apsolutne perfekcije. mogu samo zamišljati gluposti koje ćemo raditi. a to vjerojatno neće biti ni približno tome koliko će nam zapravo dobro biti. sviđa mi se što idu svi razredi. sviđa mi se što će tamo biti cekači u čijem se razredu nalazi još par meni dragih ljudi. bez njih to sigurno ne bi bilo isto. i to će biti najljepši poklon koji mogu poželjeti, činjenica da ću 2 dana provesti s osobama koje pakao zvan škola čine rajem. eto vam jedne, ne tako male, stvari po kojoj ću pamiti 15. rođendan.
e sad, onaj tjedan prije. počeo je katastrofalno. dva testa, meni dosta presudna, su na kraju bila prebačena na isti dan. i dok to nikoga nije zabrinjavalo, ja sam cijeli tjedan dobivala slomove živaca. fizika, koja je na kraju prošla savršeno, i njemački, za koji sumnjam da će tako slavno završiti, su označili kraj tjedna i malo oduška. njemački sam imala savršeno sastavljen šalabahter koji nisam uspjela iskoristiti jer je žena cijelo vrijeme pregledavala razred. fizika. dobila sam 4 i 5. zašto ne bi bila zadovoljna? mislila sam da ću neku dvojku navući, a na kraju sam završila na 4 i 5. moja mala mic je dobila 5, a mali muc 3. moram biti grozna i reći da smo napokon i mi u nečemu bolje od njega. [muc, volimo mi tebe da ne bi bilo.]
uobičajeni dio posta. cura. kako je? iz dana u dan bolje. zaboravlja. njega. čekala ga je, on se premišljao, ona je rekla da joj je dosta. povrijeđena je u mnogo različitih načina, ali prelazi preko njega. polako, ali sigurno. i zna, ako ne zna sad će znati, da sam uvijek, u svakom trenutku, u svakoj njenoj odluci, uz nju. uvijek i zauvijek. jer svaki dečko koji će joj ukloniti osmijeh s lica, barem na tren, nije dobar za nju. barem ne dovoljno. koliko god on bio dobar i drag(i prikazan savršenim u mojim postovima), ona je pustila suzu zbog njega. to ga čini lošim. lošim za nju.
.play away. [post gardaland edition]
s obzirom na to da je post bio kod mic na korekciji, nisam ga objavila na rođendan. samo želim reći da je svaka objavljena rečenica pisana na zašaranoj zelenoj klupi u školi. klupi u 6 redu, na 3. katu. trenutno sjedim na latinskom. naveliko se pišu ispravci, pa sam uhvatila vremena da ovo privedem kraju.
gardaland. imala sam pravo kad sam rekla da će biti savršeno. ali neću pričat nevažne detalje. ovako ukratko što je bilo. dok smo se skupljali na autobusnom kolodvoru, onak svi uzbuđeni i veseli, nismo ni bili svjesni svega što nas čeka. imali smo svoj zasebni bus, u kojem smo se svi zgurali iza, jer je iza veća fora sjedit. bilo je užasno vruće, a sve smo to još zagrijali pjesmom. i dok je ženski dio busa zavijao, dečki su se primali za glave i smijali kako nismo normalne. na telefon je bilo nemoguće razgovarat, posebice ne s nekim iz razreda koji isto ide na put (vjerujte mi, probali smo, nije išlo). sve je to bilo divno i krasno, a onda su oko 3 svi pozaspali. ostalo je nas par strastvenih kartaša budnih. nakraju smo mi probali spavati, no probudile se spavalice i počele buditi nas. ujutro sam oke otvorila uz puno kave i linkin parka jer u 6 ujutro smo stajali na benzinskoj, grlila sam svoju blaženu nesicu u limenci, slušala si ljubav i tresla se ko sam vrag jer je bilo zima. dok smo se drndavim busom došlepali do padove već se razdanilo i krenuli mi u istraživanje. s ninachom svojom sam se cijeli dan naslikavala, pa smo malo pjevali i radili svoje preinake na pjesme. bilo je savršeno. i fasciniralo nas je kako (do verone) nismo sreli nikoga iz drugih razreda. u veroni smo pojeli sladoled koji vjerojatno nikad ne bi jeli u zagrebu, ali dobro, nema veze, uživali smo. u hotelu smo još okinuli 50tak slikica i poslije večere, koja je bila omg, smo opalili partiju pikšnerija. uz puno puno smijeha i glazbenim umijećem ninache i mene, smo završili i to i zaputili se do prizemlja jer su nam domaćini pripremili karaoke. karaoke se na kraju pretvorile u neku vrstu disca. a sve je to zapakirano u dobru zabavu. skakali smo cijelu večer, bile mokre kao mišići, ali nismo skidali osmijeh s lica. spavali smo kao da nas je netko s letvom zatukao, ali bilo je za očekivati. slijedeći dan, gardaland. tu se nema što puno pričati. gardaland je gardaland, mjesto puno vriska i smijeha. a kad je ekipa dobra, ništa drugo ne smeta. i vjerujte mi da se možete odlično zabaviti i ako ne idete na blue tornado, magic mountain ili slobodni pad. vjerujte da možete. zadnja činjenica što ću vam reći. imam preko 300 slika. [get a clue]
još 2 važne osobe nisam spomenula. o njemu sam vam pričala prošli put i vjerojatno svatko ima svoju sliku o njemu, no svi ste više manje rekli da ga držim u svom životu jer se čini kao osoba koja se rijetko može naći. a pa imali ste pravo. takvu osobu jednostavno ne možete naći. poseban je u svakom smislu te riječi. no nije on jedini takav. ima još jedna osoba koja čini svaki moj dan posebnim(ne baš svaki, ali znate što mislim). ona je mic. ona je moje malo sunce. njih dvoje idu skupa u razred. i njih dvoje su moja "sekundarna" obitelj. kako je on moj muž, onda je tako ona naša lijepa kćer. i svi mi se lijepo volimo i sve je to divno i krasno. xD. no dobro, da nastavim. nisam s niti jednim od njih u razredu, a opet sam si super s njima. njega znam još iz osnovne, i iako smo si bili dobri i tada, tek smo se sad poečli družit ovako kako to sad izgleda. s njom si vjerojatno ni ne bi bila toliko dobra da se u jednom dijelu našeg života nisu pojavili oni glupi ljubavni problemi. tad je meni u životu trebao onaj netko da me sasluša, da ja saslušam njega, da je to netko s kim si nisam bila toliko bliska. trebalo mi je upravo to. njoj je trebao jednostavno netko da bude tu, da se izjada nekome. i tako je to sve počelo. preko dopisivanja. a onda je došao mucov rođendan i cijelu večer smo bile skupa i pričale kao da u životu nismo pričale. i onda kave. i sve polako. i sad ju stavljam pod meni najbolje frendice. jednostavno je to tako. imam osjećaj da u toj školi njoj mogu reći najviše toga. mogu joj reći sve. i iskreno se nadam da ona zna da, bez obzira na sve, u svakom trenutku, u bilo koje doba dana i noći, da ću biti tu. jer uvijek kad sam ju trebala je bila tu. i nadam se da joj mogu biti prijateljica onda kad joj to najviše treba. a on. mislim da bi se ljutio da ga sad ne ubacim u sve ovo. on je muc. jednostavno, koliko god mi bio drag i sve, neke stvari ne bi razumio. tu onda dođe mic. zato oni i jesu muc i mic. mali blesavci bez kojih ništa ne bih bilo isto. od kojih sam dobijo pomrčinu, koja mi je najdraža knjiga, za rođendan. koji me mogu izludit, a opet se ne mogu ljutit na njih (to više vrijedi za muca, mic je dobra). koji su tu da ovo sve ne bude dosadno i monotono. koji su tu da ja njih mogu gnjavit (opet, više za muca). koji su tu kad mi trebaju prijatelji. koji su tu kad mi trebaju, pa može se tako reći, brat i sestra. i hvala vam za sve to. [vvnncs]
malo sam se ipak raspisala, tako da će ovo bit jedan od dužih posteka. jednostavno, nalet inspiracije i teme za pisanje. znam da će se malo vas žalit na to. žao mi je na ne-komentiranju, ali nisam bila u hrvatskoj. sad bih se stvarno trebala posvetit slušanju na satu jer mi ozbiljno već profesori prijete pogledom. a ako ostanem bez ovog, ne bude bilo zgodno. volim vas sve puno.
Valica
