.just friends.
dobro vam večer narode.
vratila se kćer zagrebačkih ulica na ovo mjesto. inspiracija u džepu. spremi se narode, polijećemo.
u zadnje vrijeme imam nešto daška inspiracije. ali ništa što napišem, ne sviđa mi se. u skicama imam gro postova, ali nijedan nije dovoljno dobar. jednostavno, počenm pisat, prenosit sve na praznu površinu i ništa mi se ne sviđa. ovom fali ovo, onom nešto drugo. ništa ne želim objavit. i tako već par dana. imam inspiracije, želim prenijet puno toga vama, ali kad krenem pisat, izgubim se. sad ću probat pisat sve što mi padne na pamet. a stavljat ću i slikice neke, meni prekrasne, pa uživajte.
moji mačaki su odvojeni. moja Iva i moj Mario. oni su moji. ja njih volim jako puno. o njima sam vam zadnji put pisala. on je in the USA, ona je tu. ali čuju se redovito. i ja se čujem s njima redovito. i eto, još su zajedno i na kraju će se i dogodit ono što sam ja rekla. ostat će oni zajedno. znate zašto? jer oni to žele. i jedan i drugi. više od ičega. e pa tu je to nešto šta će ih održat. pozitivne misli. sve će biti oke. iskreno, mislim da mačka nije mogla boljeg naći. dobro, recite mi 5 muških osoba koje ste zapravo upoznali koji su dragi, dobri, podržavaju vas, misle uvijek prije na vas nego na sebe, priznaju kad su pogriješili, iskreni su... jedina mana im je što vas previše vole i previše se brinu. jedino to. a zamislite da ste vi ludi za tom osobom. pa gdje bi vam bio kraj? e pa ja takvu osobu želim sebi. ne znam za vas, ali ja bome želim. ma. još sam mlada. prerano je za razmišljanje o dečkima. nije mi životni cilj biti s dvadesetoricom ako su svi odreda idioti, samo zato da bi mogla reći imala sam hrpu dečkiju prije tebe. kako moja pametna dorči kaže: nikad se ne bih zbarila s dečkom samo da mogu reći barila sam se. potpuno normalno razmišljanje. potpuno jednako mojemu. neki poseban će doći kad bude vrijeme. upoznala sam dvije djevojke, jedna od njih je Iva, koje nisu razmjenile milijun dečkiju a opet su našli tog svog posebnog. i šta sad? Iva ima 21, ova druga ima 18. i čisto im je dobro. još bi najpozitivnija stvar bila da su dječaci u Zagrebu, ali kakva je to ljubav bez neke prepreke? ma ja vjerujem u njih četvero. i znam da ću kad tad naći nekog za kojeg će mi biti drago da sam ga čekala bez obzira koliko dugo.
ima jedna osoba u mom životu. nije bitno koja. zvat ću je cura. cura je jedno drago biće. lijepo, drago, nježno. i cura je osoba koju puno ljudi želi uz sebe. oni koji je ne žele, ne želi ni ona njih. kaže da joj priječe njezinu kreativnost i pozitivnu energiju. cura je pozitivna osoba. uz nju se uvijek bolje osjećate i natjerat će vas u smijeh i kada imate osjećaj da se nebo srušilo na vas. ona se rijetko kad ljuti, svima kaže svoje mišljenje, a svoju tugu dobro skriva. ali ja ju poznajem bolje od drugih, pa znam da radi upravo to-skriva ju. svako jutro ustaje ranije, nanosi mirnim potezima šminku. izvlači sasvim običnu odjeću, a opet tako pomno odabranu. u svojim starkama šeće gradom, s mp3om na ušima. smije se nebu. sunčane naočale joj ocrtavaju oblake. obično stane u nekom coffee shopu i uzme šalicu kave koju pije na putu do škole. ljudi ju uvijek odmjeravaju, jer je jedina osoba koja se smije gradom. sama je i smije se. i kad dođe, dok se izgrlimo, ispričamo, profesori dođu. i onda ona crtkara. crtkara srčeka i zvjezdice. ona misli da je zaljubljena. priznaje da joj se jedan dečko uvlači pod kožu. ali još ne želi priznati da je zaljubljena. jer ona to nije. ona koja već 15 godina ovisi sama o sebi. ona ne želi biti zaljubljena. ona me i navukla na tu ideju da nam dečki nisu potrebni za sreću. i jednu večer, kad sam saznala šta joj se vrti po njenoj maloj glavici, došla mi je poruka. bila je prošla ponoć i ležala sam na krevetu, polako spremna da utonem u san. i onda mi je zasvirao mobitel. nova poruka. od nje. i napisala je jednostavno da misli da se možda zaljubila. vidite, ona već dugo ima razne ponude od raznih dečkiju. ali ona ih odbija sa smješkom. kaže im to sa smješkom. pa tko bi ih krivio? takva dobra duša se rijetko nalazi. i nisam vam pričala o njoj, jer sam dobila zabranu. ali uspjela sam ju nagovorit na par riječi o njoj. i sad, ona misli da je spremna. da je spremna otvorit se nekome. da je spremna priznati poraz ako nešto krene po zlu. da je spremna sve to odigrati sa smješkom na licu. da je spremna pustiti nekoga više k sebi. i kako netko ne bi bio sretan zbog nje? dečko je dobar. drag je, stalo mu je do nje. način na koji on postupa prema njoj. no oni su još mladi. ne mogu ih, ne želim uspoređivat s Marijem i Ivom. oni su druga priča. Mario i Iva su ipak malo zreliji. i oni se vole na drukčiji način. ovo od cure je čista, mladenačka zaljubljenost. ne kažem da nema potencijala za nešto više, ali mislim da će se i oni zasad zadržati na prvom "stupnju". no cura to ne želi reći. ona misli da njega, ali ne želi mu priznati. obećala mi je da će mu reći ako bude sigurna u to. ako ne, odustat će od svega. nju je strah odbijanja. jer zna da joj neće biti lako. i zna da to neće moći sakriti osmjehom. jer curi su se mnogi sviđali, ali za nijednog nije mogla reći da je zaljubljena u njega. za njega kaže da je možda zaljubljena. ali ja vidim gdje to vodi i vjerujem da će uskoro u postu pisati da je cura priznala da je zaljubljena. zasad ćemo se zadržati na maštanjima.
ocjene su mi u jednom dijelu počele ići prema gore, a u drugom prema dolje. jedino šta mi je baš pala ocjena, osjetno i vidljivo, je njemački. jednostavno ga ne znam (očito) i ne iskazujem truda da ga naučim. nemojte me krivo shvatit, trudila sam se za test, trudila sam se za ispravak, ali jednostavno nije išlo. nisam ja kriva. neke stvari se stvarno ne mogu naučit. moraju se znat. meni njemački nije zvučan kao engleski, ne znam ga toliko dobro, a nije ni da sam zaljubljena u njega kao u engleski ili talijanski. tako da ću se ja trudit samo zato što mi treba ocjena, ali ne obećajem ništa. ako nije dosad bilo bajno, sumnjam da će odjednom sve biti tako savršeno dobro. ali sve ostalo je u principu oke. i više od svega bi htjela na ljetni tečaj engleskog negdje vani. a mislim da će to bit ispunjivo samo ako je prosjek ocjena 5. kako je krenulo, moglo bi biti ostvarivo to do kraja. ocjene nisu jako loše. imam samo jednu jedinicu neispravljenu. inače imam još dvije ispravljene. i misli da je to čak i oke. ocjene mi više vuku prema 3,4,5, a ako tako nastavim, do kraja bi moglo većina vući na 4,5. od 16 predmeta ne ide mi baš 3. ovo ostalo nekak sklepam. ova 3 su mat, fiz i njem. savjet svim zagrbačkim derištima: da vas netko tjera plamenim bacačem, ne riskirajte upisivanje u razglašenije gimnazije. u strukovnim školama su sad uveli predmete prema gimnazijskom programu. ne sve, ali neke. tako da dobro znanje se sad i tamo dijeli. ali dobro, budimo realni, gimnazija je ono čemu svi teže. po meni je jedna od boljih gimnazija treća, makar sad svoju ne bi mijenjala. ali stvarno, stvarno puno zahtjevaju. i žao mi je što nisam u jezičnu otišla. mislim studirat jezike i sad mi je iskreno žao što nisam pobjegla u 16tu. ali da jesam, ne bih upoznala puno predivnih ljudi koje volim puno previše.
i ne bih imala svoju malu ekpicu s kojom se družim. ne bih puno viđala doricu i deu, koje isto volim. ne bih imala muža i dijete u ce razredu, koje moram volit. hehe. duga priča. no ja ću sada prestati tipkati, jer treba netko i učit malo. tj. pisat ću zadaću jer mi se ne da učit, a ni ne moram za sutra. 
želim vam da me nastavite čitat, možda nešto zapravo dobro izađe iz svega toga pisanja i brisanja. i mislim da bi se sad ubila da mi se nešto izbriše. tu već sat i pol sjedim na sklepam nešto dobro i ovo mi se zapravo sviađ.
dakle dragi moji, čitajte, komentirajte, uživajte u životu. voli vas vaš mali lollipop freak.
P.S. hvala djevojci s tirkiznim lakom za nokte za inspiraciju za priču o curi, nadam se da se ne ljutiš. jer ako se ljutiš, neću pisat to više.
