Zagrebački dekameron

petak, 03.10.2008.

Klavirski koncerti Ewe Bonerowsky

Krakow je grad bogate tradicije i povijesti kojao seže u vremena kada sedmero braće i sestara odluče povesti plemena put visokih planina do nepregledne nizine pa opet preko planina sve do plavog mora sinjeg. Mare nostrum, kako ga zva tamošnji starosjedilac odnosno Adriatica kako ga neki danas na internetu krste. Ali da u zabludi živjeli ne bi, novela koju pred vas željne zabavnog štiva poučnog podastirem, spominje događaje koj’ onomad se dogode i to baš kada u grad sred daleke Galicije stignu dva mladića, potomci onih štono onomad odavde se odsele. Vitomir bi ljepuškast i plah mladić nježnog pogleda i tananih prstiju što vješto prebiru po crno bijelim tipkama. Virtuoz u usponu koj' proslavi se u svijetu glazbe a stigne na poziv moćnog gospara Koldovika zajedno sa prijateljem mu Kazimirim, zlatoustim pjevačem u usponu.

Gospar Klodovik bi potomak ugledne i stare loze Boneroso koja u neko doba doseli iz Firence i od kralja dobi titulu plemića. Iako u godinama, Klodovik bi dobrostojeći i atraktivan muž kog poželi svaka. A njegova se raskoš i blještavilo temeljilo na škrabicama punim dukata zlatnih. A pošto se i cekin na dukat lijepi ter bogatstvo tako u zdravlje množi, odabere Klodovik mladu Ewu, čednu djevu prelijepu da mu zakonitom bude i potomke rodu njegovom podari. Razlika u godinama supružnika bi povelika i za nazor današnji poneki gotovo pedofilska, nu u to vrijeme ljude ne opterećivaše misli pogane koje pogubnost ka potomstvu vode. A lijepa i mlada Ewa ne samo da najboljom Krakowskom gospojom posta, već pošto Klodovik je mnogih ambicija imao i dokolicu ugodnu sponzorirao, tako se k’o mecena Ewa ljepim umjetnostima posveti a i supruga svoga u tome zavjetuje. A pri tom, htio ne htio, uz mladu i atraktivnu ženu oko koje uvijek sakuplja društvo, i u njeg’ se štošta sa strane rodi.

U domu njegovom, u palači sjajnoj, u dvorani velikoj, prepunoj odličja i bogatstva, održavaju se koncerti. Izmjenjuju se ovdje razni štono društvo dokono notama daruju. A u svoj toj gunguli dosjeti se gospa prelijepa da i njojzi primjereno bi po crno bijelim tipkama prebirati.
„Mužiću dragi, željela bi svirati klavir.“ govorila je gospa Ewa.
„Znači moram naći profesora klavira?“ pitao je Klodovik.
„Mužiću predragi, ima glazbenik u usponu što tako lijepo svira pa bi me on mogao podučavati.“ bi uporna Ewa.
„Znam za njega.“ reče Klodovik i odahne jer mlađahna spomene onog koj’ bi osvjedočen ljubitelj dlakavih prsa što se depilirati rado daju.

Gospar Klodovik bi, naime, ljubomoran i strogo pazio tko može a tko ne može u budoar njegove prelijepe prismrditi. Mogle su tu zalaziti njene prijateljice koje, kao i supruga mu, bijahu mlađahne a uz to poneka dobro obličje imala tako da je i sam gospar katkad skriveno oko bacio i to tako da ne zna i ne posumnja njegova prelijepa mogao baciti a tu i tamo zalomi mu se i više. A da tuđi pijevac kokicu njegovu dograbio ne bi, to kopuna za batlera uposli. Batler stiže iz daleke zemlje Engleske i bi ljubitelj dlakavih prsa i guze musave. Pa da vrhunac djelom ukrasi, sva posluga u kući mu ženskadijom bi a muška imala pristup samo do vrata al’ ne i dalje.

„Dobro, imat ćeš ga za učitelja.“ reče Klodovik ženi i tako uredi.
No što Klodovik ne znade, bijahu to razgovori tajni prijateljica koje što u šali a što u zbilji bratstvo sklope da ljepuškastog preobraze i k tome okladu zasnuju kako bi ga za priležnika u postelju jebačku dovele. A da zgoda bude baš prava, kratka šibica odluči kako zadatak preobraženja Ewe prelijepe dopasti se ima.


Šaljiva novela.“ komentirale su Sunčica, Zvjezdana i Vedrana pa se i one međusobno oklade kako će osvojiti ljubav koju muškarac izjavljuje ženi na jastuku. A da zadatak zahtjevniji bude, jer organ ženama uglavnom nije problem dobiti, dogovore sa zvijerku potražiti u klubu štono moderan pogled na ljubav zastupa. A pobjednica bit će ona koja medvjedića pred oltar dovede kako bi s njime ljubav vječnu krilila.

Za to vrijeme, u našoj se noveli zbi niska događaja.

„Primi me za ruku pijevčiću moj mazni.“ tepao je Kazimir kako bi smirio Vitomira.
Vitomir i Kazimir, umjetnici i družbenici, obično su nastupali zajedno. U prvom dijelu koncerta Kazimir bi uz klavirsku pratnju otpjevao svoje da bi nakon stanke Vitomir emocionalno i pompozno grmio Schopin-a. Obojica su bili ljepuštkasti i ugodni nu, iako miljenici ženskog društva, nakana im bi zagledavati jedno drugoga.
„Ah ta nervoza, ma ... Prokleta trema.“ mrmljao je Vitomir.
„Onda pusti da ti budem zlatousti pa da to riješimo.“ reče Kazimir i uroni mu u prepone nakon čega, brišući se maramicom, upita:
„Je li ti sada lakše? Meni jest. Svoju tremu sam riješio.“ na što Vito samo baci osmijeh.




Rezak i dinamičan zvuk klavira prepun pompoznih sekvenci fortissima koje su prekidali tanani pianissimi orio se prepunom dvoranom Klodovikovih dvora. Dvorana je sve te bravure pozdravljala ovacijama. Poneka, uglavnom starija dama, padala bi u nesvijest na što bi joj gospodin maramicom brisao čelo i pod nos gurao mirišljavu vodicu. Mlađe dame a posebito one iz najužeg Ewinog kruga, koga ovdje neki nazivaju društvom iz budoara, očima su proždirale mladog glazbenika bujne i raščupane kose u jednostavnim crnim hlačama, bijeloj košulji sa roza leptir mašnom i crnim špičastim cipelama. Uspjeh nastupa nadmašio je sva očekivanja i da onomad bi televizije, bio bi to događaj godine.

A poslije koncerta, dok je Vito, nakon što publika napusti dvoranu, lagano preludirao crno bijelim tipkama, priđe mu gospa Ewa i zadjene razgovor:
„Gospodine Vitomire, tako predivno svirate da mi je neopisivo drago što ćete me podučavati.“
Vitomir je na to samo pogleda prodornim crnim očima a Ewa zagonetno nastavi:
„Možda bismo mogli odmah početi sa podukama? Vi ćete mi svirati a ja ću vas zauzvrat darivati.“
Potom ga primi za ruku i položi je na crno bijelu tastaturu a ona sama klekne, raskopča mu hlače i zaroni u prepone. Zaprepaštenom Vitomiru, htio ne htio, bi to ipak drago jer mu se napaljenik digne ali tek što pomisli da će najveću slast osjetiti, gospa Ewa zastane, digne halje svoje, nasloni se na klavir i pokaza mu obline stražnje pa reče:
„A sada probaj nešto novo.“
I dok tako Vitomir svira a Ewa pod njegovom dirigentskom palicom preludira, njene prijateljice se naviruju kroz ključanicu. Pa komentiraju:
„Ewa je stvarno luda.“ ali sve slatko hihoću iako poneka možda joj je zavidna na trenucima neopisivog užitka.

A vi, očekujete li detaljniji opis onoga što se zbi, ja razočarat’ ću vas i tek naznačiti kako Ewa vidje zvjezdice a Vitomir osjeti slast njene vlažne jamice.
Nu utaman, dok su oboje tako slatko svršavali u dvoranu uleti Kazimir. Nenadano.
„Vito, što to vidim!?“ zaprepašteno usklikne vidjevši svog ljubavnika na gospođi i prije no što su se pijanisti snašli, ovome se smrkne pred očima pa onako uplakan otrči u novelu novu koju pisac upakira štivom i nazva 'Evanđeljem po Zorki’.


„Za tako nešto potrebna je šok terapija.“ pričala je Roksana sjedeći za šankom, promatrajući dječake i djevojčice kako se, svatko na svoj način i okolnostima pripijeni njišu ritmom muzike za ples.
„Kako to misliš?“ upita Sunčica gledajući u Svjetoslava koji je plesao sa svojim dečkom.
„Pa tako, čim bolest uzima više maha, tim je potreban veći šok da bi se ona izliječila.“ reče Roksana.
Potom je prodorno pogleda u oči i položi svoju ruke na njeno bedro.
„A što ako umjesto ozdravljenja bolesnik do kraja oboli ili ne daj bože ... Otkaže mu srce?“ raspitivala se dalje Sunčica.
„Draga moja, u takvim slučajevima ne možemo ništa doli uzdati se u Onog na čiju smo sliku i priliku stvoreni i kome za to samo zahvaliti imamo.“ nasmije se Roksana.
„Znači li to da je i On peder?“ sa nevjericom upita Sunčica.
„Nisam ništa rekla a ti radi kako ti najbolje paše i ne opterećuj se time.“ reče joj Roksana gurkajući svoje ručice po unutarnjoj strani Sunčićinih bedara.
„Mudro. Ne simpatiziram što radi ali mi se na neki način sviđa. Rasna ženka, prava jebačica. To mi je dalo ideju što činiti.“ razmišljala je Sunčica da bi potom naručila piće za obje pa kad ovo stigne Roksani stavi prst na usta.


„Dobro, ovo razumijemo, to je novovijeka novela iz današnjeg vremena. Ali što je dalje u noveli starovijekoj?“ pitate se vi a ja vam odgovaram kratkim epilogom svršetka jedne i prologom za nastavak novele druge novele.

Da ne duljim, Vitomir zaglavi u dalekoj zemlji Galiciji gdje ugodu i uspjeh doživi i to ne samo tamo već posvuda po svijetu velikom. Grmio je on tako na klaviru na zadovoljstvo obožavatelja a jedino što na sebi promijeni jest leptir mašna koja mjesto roze crvenom posta. A ugoda mu bi vezana za budoar gospe Ewe u koji jedini je, osim supruga joj Klodovika, pristupa imao a to sve stoga jer onaj vjerovao kako riječ je o guzi musavoj. A tako su vjerovali i mnogi no to Vitomiru ne bi mrsko jer time samo intrigu svjetskoj slavi virtuoznoj svojoj doda i doživi da puneći bogatstva Klodovikove škrabice uz to i on svoj bankovni konto silno umnoži. A društvo iz budoara imalo je igračku ili bolje reći, igračka je imala društvo. Naime, osim prelijepe Ewe još poneka a možda i svaka slasti razne sa Vitomirom doživi i još ponešto od zadovoljstva osjeti. Recimo kao ovo:
„Mužiću predragi, ovaj mjesec mi kasni.“ reče gospa Ewa gosparu Klodoviku.
„Znači li to kako si blažena?“ upita ovaj a ona brže bolje doda:
„Provjerila sam to. U apoteci sam kupila test i ...“
„Postat ću otac!?“ sav ozaren usklikne gospar Klodovik presretan.
„Da.“ smjerna pogleda veli Ewa na što joj ovaj još mnoga zlata daruje i dragulje uz to da krase mladu majku koja dobi trojke. Tu bi Mihovil koj’ bogatstvo škrabice jošte množi, Ratimir što umjetnost promiče i Svatimir koji ne čednost al’ lukavstvo matere naslijedi.
Gospar Koldovik pak nikad ne posumnja nit’ pravu istinu dozna. A ona bi da iste noći, nakon što on svoje bračne dužnosti obavi i u odaje vlastite se povuče, u budoar prelijepe gospe Ewe svrati Vitomir i tamo do ostane jutra.

I dok vi živite nasmiješeni i pogađate koji je čiji u očekivanju novele koja pričom o Kazimiru bridi i svršava događaje o Sunčici, bilježim se sa štovanjem. A sad ću skoknut’ u budoar svoje drage da provjerim ljubomoru svoju.

Bilježim se sa štovanjem, vaš meštar,
Bocaccio





(i gotovo i nastavak slijedi)

Oznake: Zagrebački dekemeron