Zagrebački dekameron

petak, 15.05.2009.

Novela treća: Svetac

Dragi Bocaccio,

Nedaleko crkve San-Brankacija živio Puccio. Bi on vrlo pobožan a imade mladu i prelijepu ženu pod imenom Isabella. Jednog dana u taj kraj dođe redovnik imenom Don Felice. I odmah otkrije želje Puccia a i sve što muči i njega i njegovu ženu.

Puccio bi naime vrlo pobožan i zato ne mogn puno uživati sa ženom. A Don Felice potajice gledao Isabellu a i ona njega. Jer bi on naočit a k tome jošte iskoristi svoj položaj da joj se približi ter naposljetku njih dvoje se i zavole.

Ljubavi njihovoj jedina prepreka bi gospar Puccio stoga što ovaj nije često izlazio iz svoje kuće. Nu lukavi Don Felice riješi i taj problem. I to tako što Pucciu smisli način kako postati svetac. Reče mu kako mora svakodnevno postiti i k tome jošte svake noći na terasi očenaše i zdravomarije do iza ponoći moliti.

Puccio u to povjerova i tako, dok je on molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi i u njegovoj bračnoj postelji.

Iz Firenzce sa štovanjem,
Giovanni Boccaccio



„Braćo i sestre, tko želi može se ispovjediti.“ pater Očenašek završi nedjeljnu misu.
Stajala je i gledala kako ljudi kreću prema vratima. Kad uvjeri se kako u crkvi nema gotovo nikog, ona se uputi prema ispovijedaonici.
„Pater Očenašek, ispovijedila bi se.“ skrušeno će Valentina i klekne na klupicu u maloj kabini pa nastavi:
„Već me neko vrijeme prati to što sam učinila ... A kako je to škakljivo ... Mislim ... Vi ste jedini kome to mogu slobodno reći.“
„Daaaaaa?“ upitno se ote Očenašeku.
„Griješnica sam. Velika griješnica ... Prevarila sam muža.“ ispali sramežljivo Valentina.
„Kćeri moja ... Pričaj ... Kako to bi? Pričaj ... Olakšaj dušu. Ispovijedi se. Ispovjedna tajna vječni je zavjet na šutnju.“ ponudi joj Očenašek utjehu a ona mu za uzvrat ispriča priču.

Cvijeto Vedranu bi direktor. A na domjenku upozna njegovu ženu, Valentinu. I na prvi pogled među njima stvori se simpatija. Cvijeto se dopadne Valentini a i ona se dopadne Cvijeti. Sutradan, slučajno, ponovno se susretnu u gradu na otvaranju izložbe slika. Cvijeto pozove je na kavu a ona to prihvati. I tako, mic po mic, kavu po kavu, oni zbliže se pa i više od toga. Počeli se oni sastajati a i više od toga. Redovno na kavi a ponekad i u hotelu Mali raj (Le Petit Eden). A tamo radili su baš ono što samo ljubavnici raditi mogu. Vedran o tome naravno ne sazna ništa. Cvijeto pak, da sebe osigura, i da ovaj što više van kuće izbiva, unaprijedi Vedrana pa ovaj morade puno putovati. Pošalje ga u daleku Moskvu i još dalje da tamo Firmi neke poslove vodi. I tako, dok Vedran je izbivao putujući od nemila do nedraga, čas u daleku Rusiju a čas širom Europe, ljubavnici naši žustro se zabavljali. I ne samo da to su činili u Francuskom hotelu, već Valentina je širila nožice i uživala u Cvijeti čak i u svojoj bračnoj postelji. A za oboje bijahu to naročiti užici jer ne samo da ona ležala je na leđima već ona i klečala je držeći se za stijenke kreveta. Klečala i stenjala je od zadovoljstva dok su iznutra ispiru zvijezdice.


„Pozdravljala sam sunce.“ ispovijedala se Valentina pateru Očenašeku.
„Kako to misliš, kćeri moja. Opiši.“ nutkao ju je Očenašek na ispovijedi.

Veliki Cvijeto je uživao u pogledu na Valentininu uzdignutu guzu dok je mali Cvijeto ulazio u Vedranu.
'Mmmmmmmm ... Volim taj osjećaj.’ mijaukala je mačkica u paru sa mačkom.

Mali Vedran praznu slamu mlati
blogom kara dok se Mare klati.
I dok Vedran svoje komplekse liječi
njeg’va Mare sad pred drugim kleči.

Veli Mare:
‘Samo tako moj golube mili!
Gurni mi ga da bi sretni bili,
obdari me srećom koju tražim
da Vedranu svome rogove sad’ dražim.’
I ju ju!’
„Kćeri moja. Jesi li sigurna kako nitko nije posumnjao u to što radiš?“ prekine Očenašek Valentininu priču.
„Velečasni,“ smjelo odgovori Valentina „sigurna sam da nije. Jer Cvijeto je ljubitelj umjetnosti a vi znate kako ja bavim se slikarstvom. Pa tako, kod mene navraćaju kupci i to i više puta prije no što se za neku sliku odluče. U vrijeme recesije slike se teško prodaju a slikari jadno žive. I sva sreća kako moj Vedran vani radi i k tome jošte donosi dobre pare u kuću donosi.“ vješta je i uvjerljiva Valentina.


„Predivni aktovi za našu spavaću sobu draga.“ govorio je Cvijeto kad supruzi za rođendan pokloni četiri slike, akvarela.
„Dat ću ih uramit’. I objest ćemo ih na zid ... S obje strane kreveta.“ veselila se Nataša.
Zatim pažljivije pogleda slike pa nastavi:
„Mmmmmm, a hoćemo li što sa slike činiti?“ upita gledajući Cvijetu izazovnim pogledom.
„Svakako.“ osmijehne se Cvijeto te stane je ljubiti tako da oboje svrše kampirajući na podu dnevnog boravka njihovog stana u Zagrebu.


Doš’o Haso kod doktora pa se žali. Pita ga doktor o čemu.
Haso priča: Šećem tako, lijepo vrijeme a na prozoru Fata.
‘Deder Haso svrati na kahvu i rakiju’ veli mi.
Ja svratim, njen Mujo na poslu pa tako kahva i rakija i se mi ufatimo. Kadli … Eto Muje u krivi čas. Vadi pištolj. Hoće da me ubije. Ja priseban pa mu velim:
‘Deder Mujo smiri se. A ti Fato u kujnju i skuvaj kahvu i rakiju dok ja objasnim Muji.' velim pa mu objašnjavam:
‘Mujo jesil’ glup. Ubit ćeš me pa ćeš u zatvor a Fata će se i dalje kurvati ali s drugim.’
‘Jes bolan, imaš pravo. Neću te ubiti.’ veli Mujo ‘Bježi, slobodan si.’
Pa mi zajedno popijemo još jednu kahvu i rakiju i ja odem.
Drugi dan se ponovi. Šećem, Fata na prozoru, kahva i rakija, Muje opet nema, mi prionemo kadli utaman Mujo. Ovaj puta hoće da ubije Fatu. A ja opet ladno:
‘Fato, skuvaj kahvu i rakiju dok Muji objasnim. Bolan Mujo, jesil’ glup? Ubit ćeš Fatu pa ćeš u zatvor a ja ću se i dalje kurvati al’ s drugom.’
‘Jes' bolan, imaš pravo. Fato slobodna si.’ zaključi on pa mi popijemo kahvu i rakiju i ja fino odem.
Treći dan isto. Samo ovaj puta Mujo hoće da ubije sebe. Ja priseban, Fata ode po kahvu i rakiju pa velim:
‘Mujo, ne budi glup. Ubit ćeš se a ja ću i dalje jebavati Fatu ali djecu ti hraniti neću.’
Mujo opet odustane, popijemo mi kahvu i rakiju I ja odem.
‘Haso, razumio sam no što je s tobom. Zašto si došao kod mene?’ upita ga doktor.
A Haso će: ‘Moj doktore, ja doš’o da pitam hoće li mi tol’ka kahva i rakija škoditi?’


„I to je kćeri moja sve?“ upita Očenašek naglasivši posljednju riječ.
„Ne nije ... Ima još ... Ali ... Bit' ću kratka.“ Valentina nastavlja.

Vedran nikad ne sazna kako njegovom malom Borisu otac je baš Cvijeto. A kako su i Cvijeto i Nataša u međuvremenu postali kućni prijatelji, to oni malom Borisu krsni kumovi postanu što zbi se u Šestinskoj crkvici podno Sljemena te opisano je u nekim drugim novelama Zagrebačkg Dekamerona iz ciklusa pod nazovom Čudotvorac.

„I tako oče. Povjerila sam svoju tajnu pred vama i pred Bogom. Učinila sam to imajući u vas obojicu puno povjerenje. Pa vi sada prosudite i preporučite mi pokoru.“ sramežljivo završi Valentina ispovijed nedužno trepčući očima Očenašeku s druge strane drvene rešetke koja dijeli tijesnu kabinu ispovjedaonice župne crkve u Šestinama.
„Kćeri moja, ...“ zamisli se na tren pater Očenašek pa nastavi „Zgriješila jesi ali .. Ako ćemo pravo ljubav tvoja ploda da ... A svako dijete Njemu milo je. I svi smo mi djeca njegova... Zato naš nebeski otac ne može biti ljut pa nam to zamjeriti. Pa zato ne može biti ni prestrog prema nama a pogotovo nepravedan biti prema nevinoj dječici koja plod su ljubavi i veze nemaju sa našim grijesima .. A kako za dijete mati brine ni prema njoj On ne može nemilost iskazivati ... Znaš što ...“ zamisli se Očenašek „Ovako ćemo ... Ti lijepo za pokoru izmoli deset očenaša i zdravomarija. I oslikaj oltar u našoj župnoj crkvi pa ti je u Njegovo ime sve otpušteno a jednako tako i u naše.“
Valentina je sve to pozorno slušala pa, nakon što ovaj završi, reče:
„Hvala oče. Pokora nije preteška ali ... No što će biti kasnije? Naime ... Cvijeto i ja ... Mi ... Mi se još ponekad sastajemo ... Čak i uspomene obnovljamo ...“
„Ah, da ...“ osmijehne se Očenašek ne dajući se smesti.
„Bog sve vidi i sve zna ... I sve prašta ... Svi mi smo djeca njegova.“ odmahne Očenašek kolutajući očima prema nebu.
„Ooooooo!“ ote se Valentini „Još jednom vam oče hvala, veliko hvala. I nek’ vas Bog blagoslovi i poživi.“ ozarena usklikne Valentina pa se veselo uputi pred crkvu gdje čekao je Vedran sa dječjim kolicima:
„Kako je danas lijep i sunčan dan.“ reče veselo i poljubi suprugu te je upita:
„Hoćemo li svi troje na nedjeljnu kavicu u Lagvić?“
„Da dragi. Dan je kao stvoren za obiteljsku šetnju.“ Razvuče u osmijeh Valentina gledajući kako Vedran veselo ljuljuška dječja kolica a kmečavo se djetešce s dudom u ustima široko smiješi.


Cvijeto je došao kući.
„Kako je buduća mama?“ upita Natašu. I da joj poljubac opipavajući njen sad već povelik’ trbuh u kome koturao se novi život.
„Dobro smo ljubavi. I beba i ja.“ osmijehne se slatko Nataša putujući mislima prema Očenašeku i njegovom osmijehu kad sazna za plod njihove zgode ljuvene.
„I zavjetnici su samo ljudi sa svim svojim slabostima i vrlinama.“ pomisli Nataša, osmijehne se Cvijeti i uputi prema se blagovaoni gdje čekao ih je ručak.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

15.05.2009. u 12:00 • Dobre vibracije (38) • Troši toner • #