Zadihana

o licima u kojima se postojalo,
o sebi u trećem,
o tijelu koje nisam mogla dotaknuti,
ne jednom, ne nekako, ne nekada ili kada ako ne sada,
o tragala sam za jednim mjestom
na kojem se još moglo utopliti,
o dodiru ovlaš,
o rame se pozdravilo ramenom, naklonilo
tvome noćnom podiju i prstima što pucketaju
kada se ogledaju u drugome,
o povratku sebi,
o taktilnosti koja jesi
(na toj livadi od betona i ptica,
na tom sunčanom noćnom predjelu raspuknutih pluća, dima,
suncokreta u čaši i svega što se
spuštalo niz svjetla grada),
o trećem licu koje je zaustavljeno na pola
na kišnom betonu,
o kišnom betonu,
o putu kojim se plivalo
kada se pokrenulo nešto delikatno tuđe
podsjetivši te da si možda upravo tada
prošla pored sebe,
o tome kako u neko zlatno doba godine i krajeva,
i početaka i krugova
postaješ ona pa nedostaješ sebi,
o drugome kada postaje mi,
o ja koje se uvijek pravocrtno vraća
u svoje samotno, nježno skrovište


(zatim si se, tako to zoveš, suočila licem u lice
s prostranim tijelom izgovora,
licem koje si upamtila
unatoč svim ranije izrečenim,
istim onim koje si konačno
i poželjela dotaknuti.
doticati.

i jesi li?)


___________________________





Eros. Kao da fotografiramo oblake.