"ako je grožđe načinjeno od vina, možda smo mi načinjeni od riječi koje govore tko smo"
Eduardo Galeano
(A što kada ih nema?)
Svijet je kriknuo onoga dana kada sam se probudila.
O odronu okusa negdje iznutra
nije se moglo bez preciznijeg zvuka pohranjenog
točno ovdje, negdje iznutra.
(Usmrćenost tišinom.)
Pa kao da se povremeno nešto i oglasilo, kao da je
pokušalo zaustaviti gomilanje i skraćivanje dana
kada bih se samo pitala kako se prekrajaju
u riječi, zatim iznova u buku, u nijemost,
u dane koji nekim čudom žele postati
ukrštene ceste.
(Gdje si ti to bila?)
A onda, tko bi to sada više izmjerio,
svijet je zaiskrio jednakom silinom
kao i toga dana kada si se probudila.
Ništa više nije bilo isto u svojoj monotonoj mučnini, a opet,
sve je bilo jednako netaknuto,
posloženo u onoj fino nanizanoj prašini vremena,
na onom istom poznatom i toplom mjestu. Iznutra.
_______________________
(- Je li dugo trajalo?
- Vječnostima, znaš.
- Vječnostima... Znam.)
_______________________
"U kući riječi nalazio se stol pun boja. Boje su bile servirane na velikim pladnjevima i svaki bi se pjesnik poslužio onom koja mu je nedostajala: žutom poput limuna ili žutom poput sunca, plavom poput mora ili plavom poput dima, crvenom poput voska, crvenom poput krvi, crvenom poput vina..."
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.