Ako netko u stanu ispod nas,
iako ne živim u stanu i ispod mene nema ničega,
osobito ne nečega što bi podsjećalo
na praiskonsko uzvišeno pulsiranje,
a ipak,
ako netko ispod nas,
iako nema nas, pulsom niti visinama,
još manje iskonskim ili parnim,
svejedno,
ako netko u stanu ispod nas odluči progovoriti
bit će to još samo muklo, zeleno, iz tuđe trave i dvorišta gibanje
na koje nitko od nas iz prizemlja nije navikao.
Nema veze, govorim ti iako nema nas
u stanu ispod kojega jednako tako nema nikoga
jer, logično, znaš,
nema stana,
oni će nas čuti
u slučaju da ili slučaju ako,
oni će nas uvijek, znaš,
ako žive ispod nas.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.