|
pisala je.
do gole kože, zatim punim krugom unatrag, stresla je čak i onaj višak riječi sa zidova (zamisli kakvog je okusa vjetar u kvadratu mog betona, zamisli što bi sve trebalo biti jednom, a što je moglo biti sada), negdje je napukla kletva, negdje se naježila večer, koža je napokon mogla odahnuti.
zatim je na prste desne ruke izbrojala koliko ljudi u njoj u ovom trenutku diše, kako se računa ta tužna kronologija i na kojim se sve raskrižjima još mogu razbijati vlastite ozebline. do gole kože.
|